Category Archives: BLOG

Ijope ljubav iliti nekoliko (ne)svakidašnjih priča o ljubavi…

on • by

Priča jedan iliti ako nije bilo na fejsu, onda nije ni bilo…

Sjedim neki dan pored jaranice dok pokušava suptilno i kulturno jednom liku da da do znanja  da nije zainteresovana za njega (odjebe ga, op.a.) jer ima momka dok je on mori preko preko messangera na sljedeći način:

– Hehe (neizostavno, kad vidim “hehe” dobro mi nije) čuj imaš momka…ne izgledaš zaljubljeno (kako se to “izgleda zaljubljeno”??), ne pričaš o njemu (priča ko je pita…doduše ne ide okolo sa majicom „zauzeta“), ne vodiš ga na more s jaranicama (??), ne kačiš zajedničke slike i statuse po fejsbuku – po svim parametrima mahale,  ti si slobodna.

Piše ona: Pravo da ti kažem, jebemese za mahalu…nemam potrebe nikome ništa dokazivati – pola stvari sa fejsa su fejk…a to stavljanje slika pa poslije skidanje…ne znam šta bih ti rekla…

Izgleda da nešto ako nije zakačeno na fejs ili instagram se nije ni dogodilo (možda sam zato stalno gladna jer ne slikam svaki svoj obrok i ne mećem ga na zid)….

I pitam ja nju kako znaš da si zaljubljena kad nema fejsbuk potvrde toga…

Kaže…znam jer kad se spremam da izađem s njim osjećam nervozu kao da idem na prvi dejt, a kad ga vidim da me čeka u dnu stepenica roj leptirića mi udari u noge. Znam jer kad pomislim na njega, u bilo kojoj situaciji da sam i s kim god da sam, ne mogu sakriti osmijeh. Znam jer ne trebam ničiju potvrdu i ničiju zavist. Znam jer stalno pjevušim nešto…dok hodam, dok peglam, dok kucam, ne mogu stati. Jednostavno znam…

11872933_10203136905143288_801587554_n11873932_10203139414206013_922500186_n

 

 

 

 

 

 

Continue reading →

Ljubav iliti sine qua non

on • by

slika 1Uzmem nekad čašu (čitaj: flašu) vina i misli počnu same da pletu mrežu, otrgnu se od mene niti koje nastavljaju dalje same, bez mog uticaja i kontrole. Odvedu me svuda, kuda i ne želim i kuda se ne bih usudila trijezna da zavirim. I razmišljam o svakakvim glupostima. Pa i o ljubavi. Šta ću? I razmišljam kako ni godine nisu pomogle da sazrem u nekim stvarima, da se opametim… Sreća pa je tako.

Ja još uvijek vjerujem da (prava) ljubav postoji i da se može desiti svakome od nas. Jer znam da može. I’ve been there. Oh how I’ve been there. Nikad ne bih pomislila na druge usne, nikad ne bih poželjela drugi dodir, nikad ne bih primjetila da postoje drugi. I to bi trajalo. Da se nisu svojski potrudili da me povrijede, da mi se zgade, da me odgurnu od sebe, otjeraju iz svog svijeta. Dok nisam bila u poziciji gdje nisam imala izbora nego da odem. Svako naknadno “izvini” i “volim te” nije više doprlo do mene. Jer nisam više vjerovala u njih.

I misli čovjek neko vrijeme da više nikada neće povjerovati u ljubav, a kamoli je osjetiti i pustiti da te preuzme. Kao da imaš izbora…kao da možeš da se odupreš toj plimi koja te preplavi kada se najmanje nadaš…

Kažu da je ljubav leap of faith (an act of believing in or attempting something whose existence or outcome cannot be proved or known  – skok u prazno, skok u vjeri da će sve ispasti dobro – čin vjerovanja ili pokušaja nečega u čije postojanje i ishod ne možemo biti sigurni). E pa još sam jednom zažmirila i skočila… Continue reading →

A kada naletiš na psihopatu iliti (zl)ostavi me

on • by

11720133_10202966168074968_619883887_nUvijek je to neka druga žena, tamo neka jadnica, tamo neka sirotinja…nama se to ne može desiti. E, može.

I ne mislim ovdje na situacije kad te žvajzne pa ti prospe zube pa ga u snu ubiješ “iz noža” što bi rekao jedan drug (jer niko me ne može ubijediti da nema tog trenutka kad si jača od njega, trenutka kad se pijano il nadrogirano il samo nadrndano đubre umori od udaranja pa zaspe i nikad neću moći shvatiti da možeš oprostiti nekome ko te udari jednom, a kamoli izgazi dok ti dijete to gleda – ako ti već nemaš problem s tim i možeš leći sa nekim nakon batina, imaš odgovornost prema maksumu koji raste u bolesnom okruženju te će i sam biti oštećen ili kao neko ko će kasnije zlostavljati druge ili kao neko ko će tražiti one koji bi ga zlostavljali)…o tom potom…pisaćemo i o onom “neće se nikada ponoviti” nakon udaranja glavom u zid i vezanja za radijator i onome “nije tako mislio – on mene voli samo je malo nezgodne naravi” ali ovom prilikom govorila bih o drugoj ali jednako štetnoj vrsti zlostavljanja, onoj koju i sami participanti nekad teško mogu prepoznati i imenovati, daleko rasprostranjenijoj i skrivenijoj, perfidnoj, manje ili više suptilnoj – o psihičkom i emotivnom abuzusu…

Sjedim neki dan na kafi sa curom koju znam iz šeste ruke…ono…drugarica od drugarice od drugarice i dogovorilo se nas više da se nađemo na kafi, svi u nekoj frci, na kraju standardno svi izrade i nas dvije sjednemo za stol i u pola sata otkrijemo toliko sličnosti i tema da tri sata prođu u tri minute…nikada prije nisam sama s njom sjedila i žao mi je zbog toga…

11180171_10202655379745454_1120050550_n

Nisam je dugo vidjela prije toga…bila u nekoj vezi…to ljubav, to izjave na fejsbuku, to pažnja na kojoj grad zavidi, putovanja, uzajmni pokloni, obasipanje svim i svačim… a oboje lijepi, mladi, zgodni, uspješni…rekao bi čovjek – savršena kombinacija i formula za uspijeh –e pa nije…Sve je samo stalo u jednom trenutku. Nikad nisam znala zašto a nisam ni pitala…kontala sam da je u pitanju neka standardna glupost. Znam samo da joj je trebalo dugo da dođe sebi…Imala sam i ja my fair share od kretena, ali ono što sam čula tog dana čak i mene je iznenadilo.

Počesmo o onim beskorisnim temama…nova krema…što se ono razvode Bred i Anđelina…espadrile opet u modi…a onda riječ po riječ dođosmo do puno ozbiljnije priče…„Uvijek sam mislila da nema gore stvari od toga da te neko vara…Ima…puno gore“ poče ona…i krenu…i to zvuči otprilike ovako…

Iako taj njen, kad se sretne na ulici, izgleda urbano i intelektualno, iako bi rekao da je čovjek pametan, obrazovan, samouvjeren, kroz priču dođoh do zaključka da se ipak radi o nesigurnom kretenu klimavog ega željnim dokazivanja odanosti i ljubavi ko zraka. Da te uhvati strah ko sve hoda ulicom i djeluje sasvim čovjekoliko dok ga ne upoznaš. Da poslije ovakvih saznanja koliko je ponekad teško procijeiti ljude nikad više ne poželiš ni sa kim na kafu izaći, a kamoli zatvoriti se između četiri zida. Kako se toliko možeš prevariti u nekoga? Kako možeš bolest zamijeniti za ljubav, patnju za sreću, uvrede za nježnosti…Zaista niko ne zna šta je između dvoje ljudi – osim njih samih i Boga.

11749366_10203025625681371_1345209756_n Continue reading →

Ljubomora…iliti hiljadu ne možeš, hiljadu liječi se iliti iskontroliraj me nježno

on • by

10994737_10202340976965581_1433894471_nUvijek sam se pitala znači li riječ „ljubomora“ morenje ljubljenog ili morenje ljubavi ili oboje.

Isto tako sam uvijek nekako mislila da je većina veza između dvoje ljudi normalna i lijepa, a na ove bolesne pune ljubomornog provjeravanja, kontrolisanja pa čak i zlostavljanja otpada mali procenat. Ispada da je ipak obratno.

Imam drugaricu u vezi sa likom koji kontroliše svaki njen pokret. Ono tipa „štucaš, ko te spominje“. Zvuči smiješno, ali nije. Mučno je i gledati sa strane. Mogu misliti koliko je njoj naporno trpiti kretena. A, then again, možda i nije. Čudno mi je uvijek bilo zašto neko podnosi nešto bolno, ponižavajuće, teško, a ne mora. Nije robija, veza je. Možeš otići kad postane nepodnošljivo. A, zamisli možeš otići i prije toga. Meni bi se lik zgadio zbog svojih ispada. A ja sam vidjela samo dio toga. Kao da nosiš kamenčugu od sto kila na leđima. Ne bih mogla podnijeti to maltretiranje i peglanje. A zašto bi to iko podnosio? Ja mogu shvatiti njega – on je bolesnik i ne može si pomoći. Ja ne mogu shvatiti nju. Ali ona je stvarno specijalan slučaj. Mislim da nju na neki način to morenje loži jer ga je greškom zamijenila za pažnju i posvećenost. Uvijek je nekako takve paćenike birala. Ili su oni birali nju. Slični se pronalaze. Sjećam se jednom na fakultetu, kad smo ja i druga jedna jaranica došle kod nje po neku skriptu i zovnule je na kafu u baštu jer je bilo lijepo vrijeme, njen odgovor je bio: ” Ne mogu. Znaš, nazvaće me pa će čuti graju, a rekla sam mu da ću učiti pa će ispasti da sam lagala. A neda mi se javljati mu jer onda ću započeti raspravu.” Da sve bude jos komičnije, tip je studirao u sasvim drugom gradu.

Zapitah se tada i pitaću se dok sam živa:  Kad nam to odlazak na bezazlenu kafu postane luksuz našim sopstvenim izborom? Koji je to trenutak kada odlučimo da svoju slobodu predamo u nečije druge ruke. I još gore, kad sami sebi počnemo da uskraćujemo sasvim normalne i bezopasne stvari od straha da će nam neko drugi zahatariti. Naš život, naše odluke, naši sati. I mi izaberemo da čamimo kući da bi nekog usrećili. (Nije li ova konstrukcija sama po sebi bolesna? Kako nešto što nam ne godi uopšte može usrećiti nekoga ko nas voli? Pročitajte još jednom. Nije vam bolesno? Onda, bez uvrede, postoji realna mogućnost da ste vi bolesni.)

10859790_10201964936684809_1388678248_n

Continue reading →

Piši, piši mi iliti communicant ergo sum

on • by

11720541_10202966158674733_324984748_nSjećam se prije kada bi htjeli da dogovorite nešto sa djevojkom ili momkom ili samo da porazgovarate, morali bi ste ju/ga nazvati na kućni telefon (u neko pristojno vrijeme), pozdraviti i upitati se sa jednim od njenih/njegovih roditelja koji bi se javio, pa tek onda dobiti osobu koju tražite na telefon i svojim glasom (često nabijenim emocijama i nervozom) pričati sa predmetom svoje želje. Druga varijanta bila je sresti se sa njom/njim negdje vani pa dogovoriti izlazak. Danas bilo kome (ko vas nije blokirao) sa svog ili lažnog profila ili broja u svaka doba možete poslati pisanu ili govornu poruku, sliku, snimak i to sasvim besplatno. Ovo bi trebalo da je umnogome pojednostavilo i uvišestručilo (postoji li uopšte ova riječ?) komunikaciju između ljudi. Ali je li baš tako?

Portali, web stranice i elektronski mediji čine dostupnim vijesti o događajima neposredno nakon njihovog dešavanja, ali isto tako je i svakom degeneriku omogućeno da stavlja uvredljive komentare ispod njih. Iz bilo kojeg razloga bilo ko može slikati ili snimiti bilo koga i postaviti to na net gdje ljudi koji i ne poznaju nikoga uključenog u priču mogu davati svoje komentare, hvaliti ili osuđivati nekoga koga nikada nisu ni vidjeli uživo. Blogovi i fejsbuk stranice omogućavaju ljudima da reklamiraju besplatno svoje proizvode, da prodaju svoje kreacije, da iznose svoja mišljenja i pišu o čemu god im duša poželi i kako im je ćeif i to plasiraju svakome onome ko je za to zainteresovan. Pa i ja ova da sam slučajno pomislila da povremeno bacim par šaljvih redova na papir i postavim sebi i vama određena pitanja o vezama i odnosima između ljudi prije deset godina, mogla bih ušima mahati u pokušaju da doprem do bilo koga koga ne poznajem lično – pa i da sam imala mogućnost da pišem recimo neku kolumnu za neki ženski časopis nikada ne bi moj tekst mogao biti dostupan nekome na drugome kontinentu u trenutku njegovog objavljivanja kao što je to sada moguće.

Ne moramo više kupovati novine (mada ja volim šuškanje i miris papira više nego buljenje u ekran) ili gledati tv vijesti da bi saznali šta se desilo negdje u svijetu ili koju novu kremu stručnjaci preporučuju za hidrataciju lica ili koja je do jučer zdrava i preporučivana namirnica danas proglašena otrovom. S druge strane, svakodnevno smo bombardovani sijasetom sisa i guzica raznih starleta i političkih analiza polupismenih ljudi, kao i brojnih beznačajnih „vijesti“ o beznačajnim poznatim ljudima i njihovim beznačajnim postupcima kojima se potpuno izvan konteksta daje senzacionalistička nota.

Ali činjenica je da sada i u četiri ujutru mogu nekome napisati da mi nedostaje. Ili, kao što to imam običaj, kad sam ljuta na njega poslati mu jednu od brojnih šaljivih sličica koja u jednoj sekundi objasni ono što ja ne bih uspjela ni cijelim tekstom. Tu su i razni emotikoni kojima se lako mogu izbjeći nesporazumi u komunikaciji sa bilo kim (mada mene lično ove facijalne ekspresije mogu i zbuniti i kada ih ima (je li osmijeh iza komentara podupire njegov sarkazam ili daje laganu šaljivu notu prethodnoj rečenici) i kada ih nema (jesu li ispuštene namjerno ili slučajno i kako sad protumačiti rečenicu koja može da se pročita na više načina, ovisno o raspoloženju i poruci koju nosi, a koje bi toliko lakše bilo shvatiti po boji glasa ili izrazu ljudskog lica). Continue reading →

DIY iliti homo faber

on • by

11073969_10202468369310310_559848958_nNekad je potrebno malo zla da bi ispalo veće dobro. Nekad neko treba malo da te pokvari, povrijedi, učini ti nepravdu, oteža ti, da bi ti shvatio kakva si osoba i koliko snage u sebi imaš, da bi dostigao svoj puni potencijal koji nikada ne bi ni nazreo iz svoje comfort zone. Tako ja doživljavam ljude koji su otežali moj put ali olakšali mi da upoznam i zavolim sebe. Ne mrzim ih, hvala Bogu, to nikad nisam znala, čak ih ni ne prezirem. Neke žalim, neke ignorišem, neki su toliko jadni da ne zavređuju nikakvo mišljenje ni emociju pa čak ni epitet.

Ima moj tata jednu izjavu kojom me je pokušavao smiriti kada bi me uhvatila panika gledajući kako mi neko kome nikad nisam nažao učinila bez ikakvog povoda radi o glavi, a ima mogućnosti da mi zagorča život.

Glasi: Ne daju ljudi nafaku. Allah daje nafaku. Ne može ti niko tvoju nafaku uzeti.

I tako jeste. U svakoj sferi života. Sve će se riješiti, često samo od sebe i kada ni ne mislimo da je moguće i to u onaj pravi trenutak kada nešto treba da se desi, ni prije ni kasnije. I nijedan dušman nam neće moći oduzeti ono što nam je suđeno. Ako može, onda nam nikad nije ni bilo suđeno. I iako bi se i desilo, vjerovatno ne bi bilo dobro po nas. Ovakav način razmišljanja daje neki smiraj ili makar dio istog koji imaju ljudi sa puno iskustva ili istinski vjernici ili ljudi koji znaju da se izmaknu i vide veću sliku svega. I ovdje ne mislim na “klepnuti ušima i zauzeti fetalni položaj pa revljati” filozofiju. Mislim na “boriti se do posljednjeg daha za svoje ideje, snove i ciljeve” varijantu. Al ne strahovati od ljudi… jadnih, malih, samoživih, gladnih, površnih, glupih ljudi koji od drveta ne vide šumu i koji su loši prema vama samo zato jer im se može i jer od toga imaju neku kratkoročnu korist…a niko ne zna ko će na čija vrata kada pokucati i ko će kome zatrebati. Nažalost čisto sumLJam da bi ovakve ikakav stid spriječio da mi se obrate jednom kad im zatrebam, nakon svega. Continue reading →

Tik-tak iliti mapa srca moga

on • by

11225496_10202667432606768_282046912_nIako većina ljudi dušu i ljubav smještaju u srce, ja bih ih smjestila u mozak, tamo gdje se odvijaju svi misaoni procesi i, naučno dokazano, luče silne supstance koje određuju naše ponašanje i osjećaje. Shodno navedenom, smatram da je to mjesto u kojem, sigurna sam, boravi onaj 21 gram mene što me čini ovim što jesam, plače i smije se, skuplja u sebe iskustva, mjesta, ljude, priče. Ali, zbog simbolike itd, itd, uzećemo danas da je ta ljubav i sve ono od čega drhtimo bilo od sreće ili od bola, a vezano je za druge ljude i stvari koje mogu probuditi u nama, locirana u srcu. Nadalje, zamislićemo ga kao jednu virtuelnu platformu, mapu, bolje rečeno, gdje su upisani svi susreti, svi uzdisaji, tajni pogledi, prvi i svi ostali poljupci, dodiri, milovanja, gledanje u oči, razgovori do jutra, pa onda svađe i uvrede, izdaje, prevare, kao neki ožiljci i preko njih flasteri, rastanci, suze, čežnje, tuge i nedostajanja.

To bi bilo jedno mjesto u kojem su raspoređena i bojišta i požarom uništene šume i skrivene bašte pune novih pupoljaka i ulice nekih gradova i neka ostrva i neke stepenice kod trafostanice i jedno Vilsonovo, neka kina, neka mora, neke ulice, neki mostovi…

Sve je tu zapisano, svaka poruka, svaka izgovorena rečenica, svaka zamišljena ili doživljena nježnost, nešto blizu površine, nešto duboko ispod tona starog papira. Tu je svaki polet, sanjarenje i razočarenje, svaka pjesma, priča i melodija vezana za neke oči, neke usne, neki osmijeh…ništa nije izgubljeno ni zaboravljeno, samo složeno na svoje mjesto, u kutije ili razbacano ispod krhotina gdje su padale bombe koje su razorile nekad lijepe građevine i sada tako stoje, jer niko nema želje ni volje da ih posprema…

Tako nekako izgleda ta mapa kada je ja pokušam zamisliti…Kao neka konzola za igrice sa mnoštvom prostorija, mnoštvom nivoa, dimenzija i ovisno od toga odakle kreneš i od čega bježiš ili čemu se suprostavljaš, put te nanosi određenim stazama gdje možeš nabasati na određena sjećanja, ako to sebi dozvoliš.

Definisali smo mjesto. Definišimo medij koji je doveo do svega…arhitektu ovog svijeta u svijetu. I zato me pustite da se ponovo zapitam…

Šta je uopšte ljubav? Odnosno, šta je budi u nama? Šta je ono što nas privuče nekome kad osjetimo da su leptirići, zanesenost i zaljubljenost prešli u fundamentalnu potrebu da nekome pripadamo i da nam taj neko daje ljubav, da ne sumnjamo ni djelićem sebe da je to mjesto na kojem smo ono na kojem jedino želimo biti, da je zagrljaj druge osobe ne lijepo ljetovanje nego dom.

Jesmo li baš tako komplikovani kao što to mislimo ili našu potrebu za nekim (samo) određuju određeni hormoni koji se, zahvaljujući određenim unaprijed programiranim formulama luče u nama, na tačno određenim mjestima, u tačno određenim količinama, tačno određen period vremena?

Posvetićemo cijeli jedan post onom trenutku kada shvatite da je to to. Danas ne želim pisati o ‘kada’, ‘kako’ ni ‘zašto’. Danas želim pisati o ‘šta’. Je li to neki poseban sjaj u očima koji neko ima kada je sa nama pa se i mi počinjemo ‘primati’ jer emocije bude emocije (citiraću jaranicu: koliko god ja htjela biti hladna, nedodirljiva i misteriozna, kad me gleda onim okama onako iskreno i zaljubljeno, osjetim da se zaljubljujem…ne mogu biti klada kad nečije oči sjaje zbog mene, znam da ću najebati ali nemam kuda, jbg…). Je li to način na koji se neko ponese u određenim situacijama što nam pokaže da je ljudina, osoba od riječi, hrabra, dosljedna, spremna da nam ugodi, da nas zaštiti od zla, da nam se posveti?

Je li u pitanju inteligencija, znanje kojim neko raspolaže, količina (zanimljivih) informacija kojima nas neko može zasuti, sposobnost snalaženja, dovitljivost, humor? Je li to neka nevidljiva hemija, feromonski pečat koji samo mi nanjušimo u onome drugome što okine u nama vatromet hormona, ono kako neko ‘miriše’, način na koji se smije, kako prolazi rukom kroz kosu, motorika neka specifična samo tom čovjeku, ili sve skupa u jednom omjeru koji tačno nama paše?

Šta je to što nas zavede, pokosi, preplavi pa se pustimo da nas ponese i uđe nam u svaku poru i promijeni nas za sva vremena, te se predamo, mirno i dostojanstveno ili otimajući se i ritajući, al svejedno svjesni da smo već izgubili borbu protiv nje. Šta je ta kučka, ljubav, i kako je tako jaka kad nije dobra po nas, a tako slaba kada nam njena snaga toliko treba? Continue reading →

Sretno ti bilo iliti dok nas disrespect ne rastavi

on • by

11198713_10202679289743189_791843601_nNa određene načine te može povrijediti samo neko ko te dobro poznaje i kome si otvorio sve kutke sebe koje drugi ne mogu vidjeti i kada oni to žele i kada ti to želiš, jer, jednostavno, niste na istoj frekvenciji.

Ne mislim ovdje na ljude sa kojima budete u vezi (to se vrlo rijetko desi a kad se desi ili ste našli srodnu dušu i ljubav života u jednoj osobi il je ključ za vasu dušu crnim humorom sudbine dobio neko ko će ga (pokušati) zloupotrijebiti, posljedice čega su nesagledive i devastirajuće, ali i ako se to desi, proći će (uvijek prođe) i onda shvatite da nisu imali ključ, samo su nekako prokljuvili bravicu i vidjeli pretsoblje u kojem su zalutali i nisu mogli/znali dalje (da su imali ključ, ne bi ga vrtili oko prsta, da takvu dragocjenost nikad ne izgube) i, znajući to,  čekaćete lagodno na pravog ili nikakvog nositelja ključa do onog što jeste jer to se ne može objasniti, samo upoznati i spoznati…ali to nije tema naše današnje emisije)…namjera nije bila da pišem o ljubavi ovdje…ili ne o toj vrsti ljubavi opterećenom (možda neprikladna ali svrhovita riječ) privlačnošću i željom da nešto ‘bude’ između dvoje ljudi..mislim na sve ostale odnose gdje iz mase ljudi oko vas odaberete one neke koji vam iz nekog razloga djeluju vrijedni toga i posebni i otvorite im se kao na dlanu…pustite ih u vaš svijet, odbacite svaki oprez i sumnju pred njima i budete kao dijete sa njima (nekad prije rekla bih – i ne znam drugačije, ali sada znam, nažalost, to je još jedna vještina koju sam nesvjesno razvila i ne volim je) i gradite taj neki odnos…usponi, padovi, avanture, sreća, tuga, suosjećanje, dugi razgovori, savjeti, filozofske i prizemne trivijalne rasprave, noći ludovanja i dani hedonizma, osmijeha i suza, dijelite misli,  sreću i tugu, tajne i probleme, gradite… ono nešto što svi imaju, a ti nekako misliš da je to tvoje drugačije i kvalitetnije od ostalih. Continue reading →

Stepford here we come iliti rodi me majko plastičnu…

on • by

11208940_10202667434046804_343592548_nČim otvorim fejs ovih dana zaspu me naslovi tipa: Kako ga osvojiti u deset koraka, Pet trikova da poludi za vama, Kako ga zadovoljiti u tri koraka, Šta izbjegavati u vezi, Šta muškarci ne vole, Zbog čega će vas sigurno ostaviti..ma jebeme se načisto. Zar se veza svela na nekoliko koraka čije slijepo poduzimanje garantuje uspjeh i obratno? Šta je sa starom dobrom improvizacijom? Šta ima Orvel, 1984. kad sami sebi namećemo zadatke, okvire, pravila i algoritme koji će mehanizovati svaki korak nečega čija ljepota upravo leži u spontanosti, prirodnosti i nepredvidljivosti do te mjere da ćemo se pretvoriti u robote.

– Dragi, dodaj mi naočale, molim te.

– Stani, draga, da provjerim u kalendaru – već triputa sam ti ove sedmice dodao naočale… mislim rado bih, ali, znaš da po algoritmu sada ti moraš uraditi tri stvari za mene inače ću se početi osjećati necijenjeno, nevoljeno i potražiću potvrdu za svoju vrijednost negdje drugo.

– Upravu si, dragi. Tri stvari za tebe..ionako čitam previše. Algoritam kaže da zbog toga možeš da se osjetiš zapostavljeno.

– Tako je, draga. Neću ni ja gledati tekmu, bolje da uradim nešto u bašti – to snižava krvni pritisak i liječi od depresije.

– Onda da učinak bude veći, danas za ručak imamo ribu.

Blah blah blah Continue reading →

 Hvala ti što postojiš

on • by

11198449_10202636703958571_1093625242_n

Danas osjećam neku slatku melanholiju, napadaju me neki uzdasi, gricka me neka uzivšena tuga. Uvijek je tako poslije Balaševih koncerata…koliko god da se pripremim i pokušam zaštititi, rastavi me čovjek na proste faktore. Sjetim se svega…i sevdaha i onog što je samo potsjećalo na isti. Ispužu iz mene neki trenuci koje sam duboko zakopala…još od prvog zamišljenog osmijeha pa sve do najnovije tragikomedije.

Privuku se neke rime, došunjaju se sjećanja, ogole se emocije do kosti, krenu suze i smijeh…

Sjetim se svake ljubavi…od prvog momka koji bi da je znao i smio i sad bio moj Provincijalac do Remorkera i svega drugog što me je radovalo i tištilo prethodne gotovo dvije dekade…

Continue reading →