Neki kažu… suprotnosti se privlače – sumnjam jer neke suprotnosti u onim principijelnim, životnim stvarima, ljudima brzo dodijaju i inkompatibilne su sa kvalitetnim odnosom… ptica može voljeti ribu i obratno, ali niti će prva plivati sa drugom, niti će potonja ikada osjetiti čari leta sa prvom… dakle, ništa od toga.
Tako je i moja poznanica morala okončati vezu sa prosperitivnim ali inkompatibilnim likom… kome je bilo mrsko i gubitak vremena podići dupe sa kauča da ode do mora ili planine, a cura, kao i ja, živi da putuje.. što dalje i duže, to bolje… I ne da nije imao od čega. Nipošto. Jednostavno nije mu se dalo napraviti ni najmanji napor u tom smjeru zarad nje… a sa sadašnjom ženom se ne smiruje od stalnih putovanja – jer želi da joj ugodi – stvar volje ili znanja… kako hoćete.
I, ništa ne bi od te ljubavi.
Ljudi se moraju slagati bar u osnovnim premisama koje ih čine onim što jesu.
Uvjerila sam se u to hiljadu puta. Koliko god nazor i preko mrtvih kobila se ljudi natezali…i godinama… da opstanu u disfunkcionalnim odnosima u koje su uplovili ne poznajući se dovoljno, misleći da će sve biti ok a zgražajući se kada su postepeno počeli skidati slojeve do same suštine onoga drugoga sa čijom se različitošću nisu mogli nositi i preko čega nisu mogli preći i prihvatiti toliko oprečne stavove u determinišućim stvarima… na kraju sve ode do Đavola.
Drugi kažu… trebaš biti isti… što sličniji to bolje…. ne znam baš ni to… ako ste isti onda je to premirna voda za moj pojam… a mirna voda se brzo pretvara u žabokrečinu… valjda vam treba neko da vas inspiriše, gura ili vuče naprijed (i vi njega, naravno), budi ono najbolje u vama… tjera vas naprijed i kada posustanete…
Dakle sredina? Naravno. Balans je osnova svega…
Zato mislim da se ljudi moraju dobro poznavati da bi se voljeli.
Možemo mi izgovoriti te riječi… mada one u počecima više znače… zaljubljen sam nego ovo drugo, ali da bi nekoga istinski voljeli, mislim da mu moramo znati (i da nas moraju zanimati) interesovanja, mane, slabosti, principi te osobe, način na koji mu funkcioniše mozak (sad bi moj prijatelj rekao – naš mozak… vrlo komplikovan… par dugmadi (piva, seks, fudbal, auto, hrana, sise… još hrane… još nekog sporta… definitivno još sisa…) i to je to – ali ja mislim da smo, u osnovi svi mnogo komplikovaniji nego što djelujemo na prvi pogled).
Znam ljude na kojima, gledajući puku vanjštinu, nikada ne biste rekli da pričaju 5 jezika, u slobodno vrijeme pišu prozu ili poeziju, čitaju knjigu ili dvije sedmično, bave se nekim sportom i odlično im ide, slikaju, divno kuhaju ili uzgajaju cvijeće, volontiraju u određenim organizacijama, rasturaju šah ili sudoku, ili counter strike, ne propuštaju koncerte klasične muzike… ali se ne slikaju i ne promovišu svaki svoj korak svakom prilikom i ne kurče se time pa niko i ne zna ništa o tome… osim onih koji treba da znaju…
Znam i one druge… sa furkom da su univerzitetski profesori, a u glavama samo žica koja drži uši da ne spadnu sa glave…
I zato mislim… čovječe koji me smatraš srodnom budalom…
Ne moraš nikada voljeti ono što ja volim niti ću te tjerati da gledaš ono što ja gledam ili čitaš ono što ja čitam… naravno da ni ja nikada neću gledati utakmice sa tobom (jer, izvini, ali to je za mene čisti gubitak vremena) ali definitivno moramo da razumijemo jedno drugo da bi mogli da volimo jedno drugo.
Ja sam ubijeđena u to.
Možda bi mi bio puno brže puno bliži kada bi shvatio šta osjećam dok čitam Malog Princa, Tisuću sjajnih Sunca ili 40 pravila ljubavi ili Milu 18…
Možda bi me razumio puno lakše kada bi razumieo zašto jecam uz City of angels ili Mighty Joe Young-a.
A možda i ne bi.
Ko zna.
Ja nekako smatram da bi brže shvatio sa kakvom budalom imaš posla kada bi odvojio dan da prođeš kroz sve naslove koji svaku noć gledaju u mene sa silnih polica u mojoj sobi (za tebe su to vjerovatno samo knjige… nebitno koje tematike… ali, o, kako je to samo bitno) ili kada bi zažmirio i slušao riječi pjesama u mom telefonu… puno bi ti se toga kazalo…
Možda bi shvatio strast sa kojom trčim kući da dovršim roman ili epizodu omiljene serije za koju 99% mojih vršnjaka niti ne znaju da postoji, a ja grcam u suzama dok je gledam.
Jer šta smo ako ne zbroj naših (sa)znanja, onoga što nas privlači sebi (u mom slučaju u sebe, gaseći okolni svijet kao da ne postoji), naših iskustava i naših reakcija na iste… naših snova, želja i poriva, naših strahova i slabosti, naših principa i odluka iza kojih stojimo po cijenu streljanja… a kako bolje upoznati nekoga nego kroz sadržaje kojima se hrani u svom slobodnom vremenu (žalosno je samo ako nema takvih sadržaja… ako je osoba tabula rasa… prazan list papira… sama ambicija bez sna, forma bez sadržaja)…
I tako… da li bi ti se još više dopalo ili bi te odgurnulo od mene kada bi me vidio kako u 3 ujutru radnim danom jecam uz neki horor/crtani ili bi sasvim racionalno pomislio „gledaj budale, bolje da bježim dok je vrijeme“. 😀
Znaćemo kada vidimo…
Do tada… dok ne posegneš za istinskom mnom… za svim mojim budalaštinama… uživaj u onome što gledaš i misliš da vidiš… ja ću pričati… a koliko ćeš ti to slušati, a koliko me (samo) gledati, to ćemo tek da vidimo…
Uglavom, imamo sve vrijeme Svijeta pred nama… čovječe koji mi poklanjaš osmijeh svakoga jutra. 🙂
(muzička podloga: Clair de Lune – Claude Debussy)
by Diona