Istina je da nemam baš najbolje mišljenje ni od jednom od rodova. Ljudi su stoka. Pa samo pogledajte oko sebe… Stvoreni smo za destrukciju, samodestrukciju i uvijek mislimo ono najgore o drugima. Uništavamo sve oko sebe samo zarad trenutačnog zadovoljstva i kratkotrajnog komfora.
Mi koji ne možemo podnijeti Zlo svijeta u kojem živimo, zatvaramo se u svoje čahure, željni mira i tišine, smoreni prisilnim kontaktima sa napornim ljudima, emocionalnim vampirima koji vas crpe i čine bolesnima svaki dan.
I onda sasvim slučajno upoznate nekoga ko tvrdi da je potpuno drugačiji od toga.
Da ima snage, volje i želju da bude vaša mirna luka u ovom dobu haosa. Da ima strpljenja i snage da se nosi sa svim vašim demonima i izbori sa njima. Da vam dokaže da prava, trajna ljubav postoji (ne sumnjam ja u plamen koji nas ponese u prividno iskrenu ljubav, ali svima to brzo dosadi i kod prvog problema svi se povlačimo i bježimo u dobro poznatu, sigurnu zonu komfora i prelako i prebrzo ugušimo u sebi sve lijepe trenutke koje smo podijelili… ako su zaista bili iskreni – ukratko – vjerujem u ljubav, više ne vjerujem da dugo traje… hemija u mozgu nam tako kaže… ponašanje ‘modernih’ parova nam tako kaže… zašto se truditi oko onoga što imaš i već ti ide na živce… kada vrlo brzo, na jedan ili dva klika, možeš to zamijeniti nečim drugim sa silnih slika i ponuda kojima te zasipaju svaki dan… nečime novim, veselim, neopterećenim i prozračnim… i početi isponove… do novog zglajza… ali svijet mogućnosti je beskrajan… ili se vratiti u okrilje svoga svijeta koji si izgradio od onoga što najviše voliš, gdje si najsigurnija, u svoju rutinu, u svoju tišinu, u svoje pjesme, knjige, filmove i snove).
Ne, nisam ja bila cinik od početka. Naprotiv. Život i loši ljudi – ne generalno loši, loši po mene i moje snove, moje srce koje sada tako ljubomorno čuvam i ne puštam ga sa uzice tako lako… moju dušu koju su neki od njih iskidali na komade (ali mi se sviđa ovaj mozaik koji je nastao sada, kada su komadi ponovo skopljeni u cjelinu, ali potpuno drugačiju od one prvobitne (jer sam im ja, zavarana onim što sam slušala, želeći vjerovati u to, na kraju i povjerovala i unijela u sebe crnilo koje se sada tu ugodno ušuškalo i ne ide mu se nikuda. I lijepo funkcionošemo skupa… ja i to moje crnilo… ima divan smisao za humor i čuva me i pomaže mi kod daljnjih povreda…)) i onoga što slijedi poslije njih… poricanja, brisanja svake lijepe riječi i trena, nalaženja snage u onome lošem što se dešavalo… oporavljanja i odbacivanja malih ali bitnih dijelova sebe… daljnjeg betoniranja dodatnih zidova koji me dijele od realnosti… Naučili smo uspješno koegzistirati i smijati se jedni drugima… moji demoni i ja.
Ali ne pričajmo sada o kraju.
Pričajmo o počecima… o sumnjama i zbunjenostima koji nas tada razdiru. (Učiniće vam se, čitajući moje prethodne postove koji su u šaljivom tonu, da sam sada preozbiljna, da pišem o ovoj temi preoštro i preiskreno, nekako suviše lično i tmurno… ali, zaista, pored Proljeća, nešto se dešava sa mnom… nešto neobjašnjivo, prelijepo i zastrašujuće… a pisanje će mi, kao i uvijek, pomoći da sve to najbolje shvatim i posložim u sebi). Šta kada neko tako samo bane pred vas i pruži vam sebe i svoje srce (navodno) na dlanu… as simple as that…
