Kako ću ja to… iliti Šta ću ti ja, budalo jedna…

Istina je da nemam baš najbolje mišljenje ni od jednom od rodova. Ljudi su stoka. Pa samo pogledajte oko sebe… Stvoreni smo za destrukciju, samodestrukciju i uvijek mislimo ono najgore o drugima. Uništavamo sve oko sebe samo zarad trenutačnog zadovoljstva i kratkotrajnog komfora.

Mi koji ne možemo podnijeti Zlo svijeta u kojem živimo, zatvaramo se u svoje čahure, željni mira i tišine, smoreni prisilnim kontaktima sa napornim ljudima, emocionalnim vampirima koji vas crpe i čine bolesnima svaki dan.

I onda sasvim slučajno upoznate nekoga ko tvrdi da je potpuno drugačiji od toga.

Da ima snage, volje i želju da bude vaša mirna luka u ovom dobu haosa. Da ima strpljenja i snage da se nosi sa svim vašim demonima i izbori sa njima. Da vam dokaže da prava, trajna ljubav postoji (ne sumnjam ja u plamen koji nas ponese u prividno iskrenu ljubav, ali svima to brzo dosadi i kod prvog problema svi se povlačimo i bježimo u dobro poznatu, sigurnu zonu komfora i prelako i prebrzo ugušimo u sebi sve lijepe trenutke koje smo podijelili… ako su zaista bili iskreni – ukratko – vjerujem u ljubav, više ne vjerujem da dugo traje… hemija u mozgu nam tako kaže… ponašanje ‘modernih’ parova nam tako kaže… zašto se truditi oko onoga što imaš i već ti ide na živce… kada vrlo brzo, na jedan ili dva klika, možeš to zamijeniti nečim drugim sa silnih slika i ponuda kojima te zasipaju svaki dan… nečime novim, veselim, neopterećenim i prozračnim… i početi isponove… do novog zglajza… ali svijet mogućnosti je beskrajan… ili se vratiti u okrilje svoga svijeta koji si izgradio od onoga što najviše voliš, gdje si najsigurnija, u svoju rutinu, u svoju tišinu, u svoje pjesme, knjige, filmove i snove).

Ne, nisam ja bila cinik od početka. Naprotiv. Život i loši ljudi – ne generalno loši, loši po mene i moje snove, moje srce koje sada tako ljubomorno čuvam i ne puštam ga sa uzice tako lako… moju dušu koju su neki od njih iskidali na komade (ali mi se sviđa ovaj mozaik koji je nastao sada, kada su komadi ponovo skopljeni u cjelinu, ali potpuno drugačiju od one prvobitne (jer sam im ja, zavarana onim što sam slušala, želeći vjerovati u to, na kraju i povjerovala i unijela u sebe crnilo koje se sada tu ugodno ušuškalo i ne ide mu se nikuda. I lijepo funkcionošemo skupa… ja i to moje crnilo… ima divan smisao za humor i čuva me i pomaže mi kod daljnjih povreda…)) i onoga što slijedi poslije njih… poricanja, brisanja svake lijepe riječi i trena, nalaženja snage u onome lošem što se dešavalo… oporavljanja i odbacivanja malih ali bitnih dijelova sebe… daljnjeg betoniranja dodatnih zidova koji me dijele od realnosti… Naučili smo uspješno koegzistirati i smijati se jedni drugima… moji demoni i ja.

 

 

 

 

 

 

 

Ali ne pričajmo sada o kraju.

Pričajmo o počecima… o sumnjama i zbunjenostima koji nas tada razdiru. (Učiniće vam se, čitajući moje prethodne postove koji su u šaljivom tonu, da sam sada preozbiljna, da pišem o ovoj temi preoštro i preiskreno, nekako suviše lično i tmurno… ali, zaista, pored Proljeća, nešto se dešava sa mnom… nešto neobjašnjivo, prelijepo i zastrašujuće… a pisanje će mi, kao i uvijek, pomoći da sve to najbolje shvatim i posložim u sebi). Šta kada neko tako samo bane pred vas i pruži vam sebe i svoje srce (navodno) na dlanu… as simple as that…

Ja odmah počnem misliti (empirijski istrenirana)… psihopata… šta ovaj čovjek hoće od mene (nije teško zamisliti)… manipulator… neki luđak koji je sebi umislio da mora proživiti neku romatičnu ljubav sa svoje “bucket liste” i mnogo se zaje*ao pri odabiru objekta svoje čežnje…

Da, ja ponekad zaista izgledam kao da sam izašla iz Disneyeve bajke ali ono iznutra je sasvim drugačije… moj core, moje JA… ljudi tu često omanu vjerujući prvom dojmu i ni ne trudeći se ići malo dalje u te sjenovite staze natkrivene trešnjama u cvatu čije latice padaju po vama… i kovitlaju se poput brojnih misli koji se kovitlaju i u ovom overthinkeru… ja sam PUNO više i komplikovanije od onoga što vidite na prvi pogled. Da, iskrena sam. Da odgovoriću na sva vaša pitanja, upozoriti vas mnogo puta za vaše dobro… ali nipošto nisam ono najjednostavnije “what you see is what you get”. Puno sam ja komplikovanija od toga.

Ali ljude to ne zanima. Ako im se sviđa ono što vide (a uglavnom je tako), ugase čulo sluha (i većinu drugih čula) i ne pokušavajući da proniknu u ono što vi zaista, u potpunosti, u svojoj osnovi jeste… a nekad je, zaista tako lako… nekada samo treba upitati, slušati, posmatrati… i možete vrlo lako i na vrijeme saznati sve što treba da znate o onoj drugoj osobi…ako vas istinski zanima… ako ste zaista zato tu.

I šta onda… Kako ih raščlaniti… one iskrene i pitome od onih iskompleksiranih ženomrzaca koji će dati sve samo sa vas slome… jer, unatoč svemu, vi ste još jaka žena. Nježna i nesigurna, slaba i emotivna, ali i jaka poput stijene, kada treba.

Nekada sam mislila da su počeci najljepši period… kada se ljudi upoznaju i otkrivaju kompatibilnosti i ono što bi ih moglo još više približiti… sada ih se pomalo plašim… uz sva ta podsvjesna očekivanja, uz sve proživljeno, uz sve te sitnice koje vas u trenu transportuju u neko drugo vrijeme, u neke druge situacije…

Nekad sam mislila da su počeci najbolje od svega (kasnije sve postaje daleko komplikovanije) ali dok vrijeme prolazi i riječi i osoba se vam se polagano podvlače pod kožu… vi ne znate čemu vjerovati, osim sopstvenim instinktima, koji su i sami zbunjeni tako otvorenim pristupom… bez igrica… bez taktiziranja, ali i dalje su na oprezu) ili srcu koje (da citiramo mog najdržeg pjesnika) ‘stade kao dete da se otima…’

Ali hajdemo o onome o čemu želimo da pišemo ovdje i sada…

I šta kada sve počne? Postepeno (koliko je to moguće kada se ruke i usne traže pri svakom susretu) i kad se neke stvari prirodno dese… I nakon toga… kada neko ostane tu….i nakon najgore tebe, zle tebe, samodestruktivne i destruktivne, kenjkave, nesretne i očajne tebe, nervozne, kao napete strune koja samo traži razlog da sve uništi i pobjegne… i dalje je tu…

I još mi kaže kako se oči sjaje kada su ljudi zaljubljeni… a naše oči blješte poput zvijezda.

I razmišljaš nesvjesno… ko je ova osoba koja me tako milo gleda…

Opasan protivnik? Manipulator ili iskrena duša?

Vrijeme će pokazati.

Ono nikada ne omane.

I dok vrijeme lagano prolazi, a ti čekaš ono što će sve pokvariti… boriš se sa samom sobom.

Jedan dio tebe… onaj koji te je održao na površini do sada… tiho šapuće: što se više sada predaš, što više pustiš da ti uđe pod kožu, kasnije će biti teže da se sastaviš… i taj dio tebe – koji ne možeš odbaciti jer te je toliko puta upozorio i uvijek bio upravu i pomogao ti da ustaneš, streseš pepeo sa sebe i nastaviš kao da ništa nije bilo (makar izvana) tražiće greške, nesvjesno će ga testirati… i zluradovati se kada padne na nekoj gluposti… kad njegova djela ili neke tebi preteške riječi (za njega potpuno bezazlene i nehotične, možda) ili letimični pogledi ne budu mogli da se uklope u sliku onoga što je uspio postići i probuditi (unatoč svim tvojim otimanjima) u tebi… sliku nečega tako blizu onome o čemu svi sanjamo (ne mogu reći idealnoga, jer to ne postoji, ali) onoga što si uvijek htjela… samo nekoga ko te razumije… (koliko je to muško u stanju – govorim ovo bez prezira – jednostavno su prepovršni i prejednostavni da bi shvatili tanano tkanje naših duša) i onda, kada (često i nenamjerno, nesvestan oluja u tebi… za koje nije kriv, al, jebiga… mora se naučiti nositi sa njima ako želi BAŠ i JEDINO tebe, takvu kakva jesi, sa gomilama emocionalnog baggage-a) tako nekim često nesvjesnim gestom pocijepa tu savršenu sliku – onu poput Doriana Greya, ti se upitaš gdje je ona prava? Ona koja pokazuje istinu. I tako lako se resetuješ i ponovo podigneš zidove nepovjerenja i opreza oko sebe.

Upitaš se kako si tako lako (ponovo, ali sada neuporedivo brže) povjerovala takvim velikim, životnim izjavama neutemeljenim na bilo kakvim djelima… samo još riječi, riječi… slatkih riječi poput medovače koja sladi i peče u isto vrijeme i kako si tako lako spustila gotovo sve oklope i dozvolila mi da ti se približi?? Jer ne znaš drugačije (jer si to ti i zato si najebala toliko puta jer ti si više slušala a oni uvijek više gledali čak i kad si im u ruke dala ‘uputstvo za upotrebu’, čak i kad si, opijena slatkim riječima i pogledima punim zaljubljenosti (bar si tada bila ubijeđena u to) uz sav pomenuti oprez opet ispala idiot.)

Al neka. Možda sam glupa, ali ja vjerujem u ono što mi ljudi govore kada me gledaju u oči zaljubljeno… dok kasnije ljuta toliko da iskre sijevaju iz mene ili toliko tužna da se samo povučem u svoju ljušturu i želim pobjeći daleko, mislim… možda samo da je sačekao sa svim tim izljevima emocija… onda mi bilo šta od ovoga ne bi teško padalo i dovodilo me do toga da sumnjam u sve – u tu ljubav o kojoj priča, u tu iskrenost… možda me ne bi toliko pogodile neke stvari da neke velike riječi nisu bez potrebe i prerano izrečene… a možda ni on ne zna bolje.

 

Možda je i on i pored tolike sigurnosti koju uljeva (a na koju nisi navikla, jer uvijek si bila više starija sestra ili majka nego djevojka) i glasa koji taaako prija i smiruje čak i tvoje divlje konje koji samo žele da se otrgnu i pobjegnu… samo dječak koji je i sam zbunjem i izgubljen (iako ne djeluje tako – djeluje tako samouvjeren i odlučan… kao neko ko tačno zna šta želi (a to se rijetko sreće u današnje vrijeme tolikih mogućnosti i izbora gdje ti neko svakoga dana nudi ili makar prezentuje sebe na određeni način) što ti je novo i neobično, ali istovremeno muževno, intrigantno i fascinantno… naročito ako takav neko (ili neko kome je to maska, to još nismo dokučili) smireno izjavi da želi baš i jedino tebe.)

Ludu, mahnitu, oštećenu, melanholičnu, izranjavanu i ne baš najbolje zakrpljenu, sa velikom crnom vrećom đubreta koju iz nekog razloga vuče za sobom, sa olujama koje se tek spremaju, sa kovitlacima crnih oblaka na obzorju, ranjenju, pa zacijeljenu, pa opet ranjenu, kreativnu i maštovitu, nježnu i odanu, ali i bijesnu i frustriranu, najgoru po sebe, uplašenu i umornu, slomljenu toliko puta, na rubu odustajanja od svega…

 

 

Zašto bi neko želio taj Pakao za sebe? Ne nisam ja needy, naprotiv, ja sam sebi dovoljna… tu nema puno mjesta za nekog drugog… neću ja nikome visiti za vratom i provjeravati… nikad niti ga pitati da mi kaže bilo šta dok sam to ne poželi. Dok se ne osjeti spremnim. Ali sam nepovjerljiva, sumnjičava, oprezna… ne u smislu treće osobe, samo u smislu onoga što se kao kula od karata podiže između nas… samo u smislu pristupa sebi – onim najskrivenijim i najzaključanijim dijelovima sebe. Ja sam samo… pomalo zajebana i nedostupna… hladna i distancirana… dok se ne otopim… a onda ono moje crnilo otvori četvere oči i čeka na proklizavanje (koje ja svjesno možda ne bih ni primijetila ni uvezala…) da mi svojim slatko-promuklim glasom slavodobitno objavi. ‘I’ve told you so.’

I jebiga onda. I razmišljam… Zar mu je relativno miran i lijep život dosadio? Ko bi želio da te gleda slomljenu i drži u naručju dok jecaš (koliko god se trudila da lične borbe držiš za sebe i ne opterećuješ druge njima, da ne pokazuješ koliko si slaba i šta ti je učinilo višegodišnje zlostavljanje), ko bi uzeo na sebe takav teret i zašto?

Jer si mu se učinila lijepom i milom? Nije te još vidio oteknutu od plača ili bijesnu.

Jer si bila prijatna kad ste se upoznali? U početku si uvijek prijatna, preiskrena, previše ti, kasnije, kad te poseru, postaješ hladna i dižeš nepremostive zidove dok tvoj ledeni osmijeh dojučerašnje ‘sve tvoje’ ne može prepoznati, a ne odgonetnuti.

Da. Komplikovana si. Puno je slojeva dok se ne dođe do tebe. Otimaćeš se, sabotirati sve, pokušati pobjeći mnoštvo puta. Često neće biti ni svestan zašto patiš i šta ti je učinio bilo on sam, bilo Svijet i kako je nešto za njega blesavo što možda nije ni registrovao na svjesnoj razini možda i nesvjesno u tebi pokrenulo kaskadu teških sjećanja i otvorilo neke rane.

I zašto bi neko tu ostao? Zbog onih par dobrih dana kada se sklupčaš kraj njega i hraniš njegovim mirisom? Kad ga gledaš kao dijete i nema šta ne bi učinila za njega. Jer si tu za njega kada mu treba dodir, utjeha, sve tvoje? Jer si mu prvo prijatelj pa onda sve ostalo? Jer je danas jedan od onih savršenih dana? Jer naslućuje sve ono što buja i pupa u tebi i čeka samo na pravu osobu da procvjeta? Jer smatra vrijednim malo se ‘pomučiti’ oko ‘tuča’, ‘ćumura’, ‘prekomplikovane osobe’… da ne nabrajam ostale komplimente koje sam odavno prestala da slušam i obadam.

Smatra li on sve ono što ćeš mu ne htijući prirediti u međuvremenu vrijednim trpljenja i čekanja onoga što si ti ustvari, na kraju, kada neko uspije (kao u Trnoružici) kroz svo ono trnje doći do prave, ogoljene i ranjive Tebe?

Ispade ovo kao neki težak quest. Kao neka borba sa zmajevima. A nije. Sve su to samo obični dani, nekada bolji, nekada gori, u kojima pokušavate razumijeti ono drugo, biti mu prijatelj, podrška i sve što mu treba kada mu je teško… pokušati, u današnjem užurbanom, nervoznom vremenu naći načina i vremena samo pokušati biti sa nekim… istinski biti… ne radi straha od samoće, ne da bi se imao bilo ko ili da bi se bilo kome bilo šta dokazalo… samo biti… biti skupa… uživati u danima punim Sunca i ljubavi ne uništiti sve kada dođu oni drugi, mračniji…

Pokušati pružiti priliku nečemu čemu odavno niste. Biti poput djeteta. Bez očekivanja, bez straha, bez ičega osim želje da se prosto bude tu… Dati šansu ljubavi… je li to moguće?

Jeste.

Da bi već sutra nešto iskočilo iz slike koju si samo i isključivo njegovom krivicom i prelijepim i preranim riječima izgradila i sada ne znaš kako pomiriti ono što osjećaš i ono što je realnost pa se, zbunjena, povlačiš u sebe… u svoj unutrašni svijet… u mjesto gdje ne mogu doći do tebe čak ni uspomene da te više dotaknu… jer te si dijelove davno odsjekla od sebe kao neke tumore i ušila ih… ožiljci se nekada ne vide golim okom, ali povremeno zapeku…

 

 

 

 

 

 

 

 

I kad misliš da si, zbunjena i pometena, željna samoće da se sabereš i shvatiš kome da vjeruješ… srcu koje će te zajebat ko i dosad ili raciu koji ti je uskratio mnoge potencijalno divne trenutke… uspjela da pobjegneš u svoju tvrđavu nedodirljivosti i blažene samoće… kada iz iste izađeš jer moraš… jer život to traži od tebe… eto ga opet tu. Strpljivo čekajući. I nije ti jasno kako i zašto. Kako dosad u paramparčad nije prsnulo ružičasto ogledalo kroz koje te gleda prihvatajući samo vrline, a odbacujući mane i gurajući ih pod tepih i kad si (nenamjerno, jer ne znaš drugačije) gruba, odbojna i hladna… a ti znaš kakvoj propasti to vodi.

A trebalo bi i on da zna.

Ima boljih (za njega), ima lakših to deal with, ima mirnih i staloženih, a ne uspaničenih… možeš biti sa mačkom koja će ti se sklupčati u krilu, a ne sa srnom, koja kod nagovještaja zvuka gleda kako pobjeći. Ali on je i dalje tu. Ubijeđen da si sve što je htio. I gleda te onim očima boje lješnjaka. Čisto. Dječije. Iskreno. (Ili manipulativno i namazano, ne znam još – ali zašto bi neko ovo sve prolazio… zašto zbog mene… why me?)

I kako zna većinu mojih slabih tački? I kad me pustiti popit zmaja da me malo uhvati vjetar? Kad sam ni nesvjesna da on pušta onaj konac koliko god mi treba bez imalo straha da ću da se otrgnem. I kad se umorim. I krenem da padam. Opet je tu.

And that’ s beautiful but that’s also some scary shit. Let me tell you.

Po prvi put ne znam ništa. Ne znam odgovore na pitanja. ne znam ni želim li ih znati.

Možemo li prestati vjerovati u sumnje da je sve samo slatka laž? Možemo li nekome drugome ukazati takvo povjerenje? Bez zadrške, bez padobrana. Jesam li ja sposobna za to?

Poučena prethodnim iskustvima, nekada dopustim da me obuzmu slutnje pa počnem da mislim… Jesi li mi prijatelj, mogu li ti vjerovati i dati ti sve svoje, mogu li se opustiti kao niz rijeku… otvorenih očiju, sa osmijehom, bez plana B, bez zadrške, bez opreza? Izgledaš kao da mogu (ali kako se neki prijatelji radi beznačajnih ljudi i stvari tako lako okrenuše u dušmane i moje najskrivenije tajne, moje najslabije tačke kao na dlanu dadoše onima koji su me najviše mrzili i iskoristiše protiv mene svaku moju slabost i glupost).

I tako ne znaš kud i kako dalje… rastrzana između sopstvenog racija i srca… između onoga što ti ne šapuće već otvoreno govori gledajući te u oči i držeći te za drhtave ruke, između iskustva i iskušenja… da se jednom pustiš, otvoriš, povjeruješ, daš sebe… dok traje, dok bude… dok te ne povrijedi ili ti ne nađe žicu i otvori u tebi ono najbolje što se vremenom skupljalo a nisi imala kome dati jer niko to nije zaslužio (ne mislim zaslužio nečim aman već ljudskošću, željom da dopre i pronikne do tebe i prvenstveno prijateljstvom, pa onda ljubavlju i svime što neko želi da ti da kada mu je iskreno stalo)… šta učiniti… kome vjerovati?

Samo i jedino kategoriji koja se ne može prevariti.

Vremenu. Vrijeme će sve pokazati… uvijek pokaže.

A do tada… vidjećemo koliko je strpljiv i koliko mojih resetovanja može podnijeti negovo srce i negov ego… koliko ću puta da se zatvorim u sebe kada se počnem otvarati poput pupoljka, a on zasere (i ne znajući šta mi je učinio…). Vidjećemo. Rekao je da želi mene. Baš mene. Baš ovakvu. Baš svoju. A ti i dalje velikim dijelom misliš da je to samo prvobitna zanesenost (možda tvojim sivim džemperom ili parfemom sa mirisom ruže) koja će ishlapiti kao pomenuti parfem…

Ali ne može čovjek živjeti u oklopu, grču i nepovjerenju… zatvoren poput školjke… još manje može voljeti takav… zato u novo sutra moramo rasterećeni od prtljaga iz prošlosti, starih strahova i promašaja… Ne zaslužuju novi ljudi ispaštati zarad starih kretena, nisu oni tu da se nose sa našim starim ranama… oni zalužuju fresh start… nove, radosne, lagane i starim strahovima i porazima neopterećene nas… koliko god je to moguće.

Iako se i dalje pitam istu stvar „šta ću ti, bolan ne bio, ja“… a on se samo smije… Vidjećemo.

Biće divno. Biće teško. Biće ponekad iscrpljujuće. Biće neobično. Ali nikada dosadno.

 

(muzička podloga: Balaš – Slavenska, Balaš – Provincijalka, Rijeka snova – Neno Belan, Beneath your beautifull – Labirinth feat. Emeli Sandé, Stay – Rihanna feat. Mikky Ekko, Stiches – Shawn Mendes, I know you care – Ellie Goulding, Do I have to say the words – Brian Adams, Stars – Simply Red, Kao rijeka – Vanna, Ostavljena – Severina, Almost lover -Fine Franzy, Fix you – Coldplay, Ashes – Andy Brown, Say something I’m giving up on you – Pentatonix, When Susannah cries – Espen Lind, Love’s to blame – Joel & Luke, Parachute – Cheryl Cole, By your side – Shade, Writings on the wall – Sam Smith, Toxic – Britney Spears (50 shades version), For you – Rita Ora feat. Liam Payne, Helium – Sia, Say you love me – Jessie Ware, I know you – Skylar Grey, Sweet dreams –Beyonce (50 shades version), Not afraid anymore – Halsey)

by Diona

Comments

comments