Često me optužuju da imam nešto protiv braka kao institucije. Nemam. Mog viđenja iste, naravno. Ali ne viđenja većine. Ali viđenje većine nije ni važno, zar ne.
Ponovo ću naglasiti da imam puno toga protiv paćenica koferuša koje u želji da sa svoje “to do” liste po svaku cijenu i sa bilo kim prekriže ovaj zadačić (i svima nam spuštaju cijenu i nameću određenu etiketu ovakvim ponašanjem) gledaju da čitav život ili makar neko vrijeme zarobe nekog totalno inkompatibilnog lika, trpe ga, zagorčavaju mu život (ili to rade uzajamno) a onda počnu sranja i one su kao iznanađene…
Generalno me nervira taj koncept gdje njih kao žene proganjaju da se udaju a oni kao bježe i opiru se i na kraju se iscrpljeni predaju, umore se od bježanja, odustanu, pomire se sa sudbinom ili budu uhvaćeni u tu neku „beba“ zamku…jest eto sreću si ulovila sa takvim što je bježao od tebe ko maca od pepea…blago tebi…
Ja to prije vidim ovako…ona sa viklerima, mrežica preko, naravno, u jednoj ruci dijete, drugo je vuče za prljavu suknju, drugom rukom miješa nešto na šporetu, cigara visi sa kuta usana, povremeno posegne za bocom votke ispod sudopera da spere sve teške riječi što je guše u grlu počevši od one „što se zajebah“ pa nadalje…a na nozi…lanac i ona kugla kao iz crtića…da ne može uteći dok je on u kafani, sa drugom, negdje… dok ne dođe i ne izlema je jer je supa preslana il prevrela … najgora verzija, jelde…ona najruralnija, ali ima horora i u predgrađima i prelijepim kućama, vjerujte, i marisanja i vezanja za radijator i gomile šminke kojom se prekrivaju masnice i antidepresiva koji se uzimaju šakama…ne mora biti tako, ali može… i često jeste…