DIY iliti homo faber


11073969_10202468369310310_559848958_nNekad je potrebno malo zla da bi ispalo veće dobro. Nekad neko treba malo da te pokvari, povrijedi, učini ti nepravdu, oteža ti, da bi ti shvatio kakva si osoba i koliko snage u sebi imaš, da bi dostigao svoj puni potencijal koji nikada ne bi ni nazreo iz svoje comfort zone. Tako ja doživljavam ljude koji su otežali moj put ali olakšali mi da upoznam i zavolim sebe. Ne mrzim ih, hvala Bogu, to nikad nisam znala, čak ih ni ne prezirem. Neke žalim, neke ignorišem, neki su toliko jadni da ne zavređuju nikakvo mišljenje ni emociju pa čak ni epitet.

Ima moj tata jednu izjavu kojom me je pokušavao smiriti kada bi me uhvatila panika gledajući kako mi neko kome nikad nisam nažao učinila bez ikakvog povoda radi o glavi, a ima mogućnosti da mi zagorča život.

Glasi: Ne daju ljudi nafaku. Allah daje nafaku. Ne može ti niko tvoju nafaku uzeti.

I tako jeste. U svakoj sferi života. Sve će se riješiti, često samo od sebe i kada ni ne mislimo da je moguće i to u onaj pravi trenutak kada nešto treba da se desi, ni prije ni kasnije. I nijedan dušman nam neće moći oduzeti ono što nam je suđeno. Ako može, onda nam nikad nije ni bilo suđeno. I iako bi se i desilo, vjerovatno ne bi bilo dobro po nas. Ovakav način razmišljanja daje neki smiraj ili makar dio istog koji imaju ljudi sa puno iskustva ili istinski vjernici ili ljudi koji znaju da se izmaknu i vide veću sliku svega. I ovdje ne mislim na “klepnuti ušima i zauzeti fetalni položaj pa revljati” filozofiju. Mislim na “boriti se do posljednjeg daha za svoje ideje, snove i ciljeve” varijantu. Al ne strahovati od ljudi… jadnih, malih, samoživih, gladnih, površnih, glupih ljudi koji od drveta ne vide šumu i koji su loši prema vama samo zato jer im se može i jer od toga imaju neku kratkoročnu korist…a niko ne zna ko će na čija vrata kada pokucati i ko će kome zatrebati. Nažalost čisto sumLJam da bi ovakve ikakav stid spriječio da mi se obrate jednom kad im zatrebam, nakon svega. Continue reading