Tik-tak iliti mapa srca moga

11225496_10202667432606768_282046912_nIako većina ljudi dušu i ljubav smještaju u srce, ja bih ih smjestila u mozak, tamo gdje se odvijaju svi misaoni procesi i, naučno dokazano, luče silne supstance koje određuju naše ponašanje i osjećaje. Shodno navedenom, smatram da je to mjesto u kojem, sigurna sam, boravi onaj 21 gram mene što me čini ovim što jesam, plače i smije se, skuplja u sebe iskustva, mjesta, ljude, priče. Ali, zbog simbolike itd, itd, uzećemo danas da je ta ljubav i sve ono od čega drhtimo bilo od sreće ili od bola, a vezano je za druge ljude i stvari koje mogu probuditi u nama, locirana u srcu. Nadalje, zamislićemo ga kao jednu virtuelnu platformu, mapu, bolje rečeno, gdje su upisani svi susreti, svi uzdisaji, tajni pogledi, prvi i svi ostali poljupci, dodiri, milovanja, gledanje u oči, razgovori do jutra, pa onda svađe i uvrede, izdaje, prevare, kao neki ožiljci i preko njih flasteri, rastanci, suze, čežnje, tuge i nedostajanja.

To bi bilo jedno mjesto u kojem su raspoređena i bojišta i požarom uništene šume i skrivene bašte pune novih pupoljaka i ulice nekih gradova i neka ostrva i neke stepenice kod trafostanice i jedno Vilsonovo, neka kina, neka mora, neke ulice, neki mostovi…

Sve je tu zapisano, svaka poruka, svaka izgovorena rečenica, svaka zamišljena ili doživljena nježnost, nešto blizu površine, nešto duboko ispod tona starog papira. Tu je svaki polet, sanjarenje i razočarenje, svaka pjesma, priča i melodija vezana za neke oči, neke usne, neki osmijeh…ništa nije izgubljeno ni zaboravljeno, samo složeno na svoje mjesto, u kutije ili razbacano ispod krhotina gdje su padale bombe koje su razorile nekad lijepe građevine i sada tako stoje, jer niko nema želje ni volje da ih posprema…

Tako nekako izgleda ta mapa kada je ja pokušam zamisliti…Kao neka konzola za igrice sa mnoštvom prostorija, mnoštvom nivoa, dimenzija i ovisno od toga odakle kreneš i od čega bježiš ili čemu se suprostavljaš, put te nanosi određenim stazama gdje možeš nabasati na određena sjećanja, ako to sebi dozvoliš.

Definisali smo mjesto. Definišimo medij koji je doveo do svega…arhitektu ovog svijeta u svijetu. I zato me pustite da se ponovo zapitam…

Šta je uopšte ljubav? Odnosno, šta je budi u nama? Šta je ono što nas privuče nekome kad osjetimo da su leptirići, zanesenost i zaljubljenost prešli u fundamentalnu potrebu da nekome pripadamo i da nam taj neko daje ljubav, da ne sumnjamo ni djelićem sebe da je to mjesto na kojem smo ono na kojem jedino želimo biti, da je zagrljaj druge osobe ne lijepo ljetovanje nego dom.

Jesmo li baš tako komplikovani kao što to mislimo ili našu potrebu za nekim (samo) određuju određeni hormoni koji se, zahvaljujući određenim unaprijed programiranim formulama luče u nama, na tačno određenim mjestima, u tačno određenim količinama, tačno određen period vremena?

Posvetićemo cijeli jedan post onom trenutku kada shvatite da je to to. Danas ne želim pisati o ‘kada’, ‘kako’ ni ‘zašto’. Danas želim pisati o ‘šta’. Je li to neki poseban sjaj u očima koji neko ima kada je sa nama pa se i mi počinjemo ‘primati’ jer emocije bude emocije (citiraću jaranicu: koliko god ja htjela biti hladna, nedodirljiva i misteriozna, kad me gleda onim okama onako iskreno i zaljubljeno, osjetim da se zaljubljujem…ne mogu biti klada kad nečije oči sjaje zbog mene, znam da ću najebati ali nemam kuda, jbg…). Je li to način na koji se neko ponese u određenim situacijama što nam pokaže da je ljudina, osoba od riječi, hrabra, dosljedna, spremna da nam ugodi, da nas zaštiti od zla, da nam se posveti?

Je li u pitanju inteligencija, znanje kojim neko raspolaže, količina (zanimljivih) informacija kojima nas neko može zasuti, sposobnost snalaženja, dovitljivost, humor? Je li to neka nevidljiva hemija, feromonski pečat koji samo mi nanjušimo u onome drugome što okine u nama vatromet hormona, ono kako neko ‘miriše’, način na koji se smije, kako prolazi rukom kroz kosu, motorika neka specifična samo tom čovjeku, ili sve skupa u jednom omjeru koji tačno nama paše?

Šta je to što nas zavede, pokosi, preplavi pa se pustimo da nas ponese i uđe nam u svaku poru i promijeni nas za sva vremena, te se predamo, mirno i dostojanstveno ili otimajući se i ritajući, al svejedno svjesni da smo već izgubili borbu protiv nje. Šta je ta kučka, ljubav, i kako je tako jaka kad nije dobra po nas, a tako slaba kada nam njena snaga toliko treba?

11195377_10202664604216060_377273536_n

Ne uspjesmo dakle da definišemo kakve to ljudske ili nadljudske spoljne ili unutrašnje kvalitete neko treba da posjeduje da bi se zaljubili, a potom ga i zavoljeli (mnoštvo je varijabli za svakog od nas ponaosob, a i kod svakog od nas ovisno od onoga što nam (iako to ne shvatamo na svjesnom nivou) u tom trenutku treba – kada se osvrnem na sve svoje ljubavi koje nemaju ama baš ništa zajedničko, a zaista nisu bile rezultat okolnosti i slabog izbora, pa čak i kad ne uklonim idealiziranja koja sam im pridodala, i dalje samoj sebi nisam jasna, pa kako onda naći neku generalnu definiciju onoga što u nama pobuđuje ljubav prema drugoj osobi).

U svakom slučaju danas mi djeluje da se više cijene osobine poput: ljigavosti, oholosti, surovosti, bahatosti i grubosti kao nešto privlačno kod osobe suprotnog (ili istog) spola. Nikad neće prestati moja fascinacija fenomenom da se ljudi više lože na nekog što je taj neko gori prema njima i što je neizvjesnije da će ikada biti bolji i što ti manje sigurnosti, sreće i interesa pruža. Ima ljudi koji više vole ljubav na kaščice. Ja ne znam tako. Ili kofama. Ili: ne, hvala, neću nikako.

I tako dođosmo do sadašnjeg stanja na platformi gdje sjedim uz jednu osobu i gledam joj u oči. Duboke i zelene, kao okean. Ono što osjećam drugačije je nego ikada dosada. Možda zbog svih godina koje su ostavile svoj trag, možda jer se, nakon nuklearne katastrofe treba priviknuti da postoje i mirne uvale u kojima možeš da zažmiriš i slušaš šum talasa i cvrkut ptica i znaš da će to tako da bude sve dok ti to želiš.

Ali ja se pitam šta je on meni. Glupo žensko, uvijek sa potrebom da sve definiše. On je meni on. Nije zasad ništa slomio, sve je na svom mjestu. Nema nikakvih uragana, tornada niti zemljotresa na toj plaži još uvijek. I čudno mi je to, nakon svega. Ta tišina, taj mir koji mi toliko treba. To: “tu sam i osjećam te, ali polako, nježno, po nekoj tihoj i veseloj melodiji” osjećanje. Ne trube i bubnjevi, već flaute i gitara. Muzika koja opušta i njeguje, bez pritiska, bez ucjene, bez konačnosti. Muzika koja je tu ali ja je mogu pojačati i smanjiti koliko kada osjećam da mi treba. Je li to ljubav? Ne znam. Ali to je ono što mi (za)sada odgovara. Kao voda nakon vina, da zaliječi i otplavi otrove iz krvotoka. Kao neko ko te uzme za ruku i izvede na svjetlo zore nakon što su se oči toliko privikle na mrak da više ni ne razaznaju obrise koje vide.

11195412_10202667434246809_706647057_n

Pojavio se u mom životu prije nekih 6 mjeseci. Tačno kada mi je zatrebao. Kada sam bila spremna za njega. Slučajno, lagano, nenametljivo. Donio mi je neke lijepe trenutke. Dao mi je krila kada su mi trebala. I ništa mu ne dugujem i obratno.

Danas je tu. Ako sutra ne bude, nema veze. Dovoljno sam jaka da mogu dalje. Sama. Ili sa nekim drugim zelenim, plavim ili smedjim očima, dok god su te oči ono što mi treba i čini život ljepšim i dok sam ja to isto za njih. Ko zna kuda idemo i šta nas čeka.

Jesam li fer prema njemu? Ni to ne znam. Nije on klasični rebound koji uzmeš kao drogu pa ti poslije bude još gore ili kada nisi ni svjestan da je neko s tobom samo da bi prebolio bivšu pa se ložiš na zamišljenost i zaljubljuješ se, a ne kontaš da si razbibriga dok se on ne pomiri s njom. I godinama poslije ne možeš shvatiti kako tvoja ljubav nije bila prepoznata (ili još gore: jeste ali nije ništa značila) i kako si lako zamijenjena. Bila sam u obje situacije i u obje pozicije i ne znam u kojoj sam se odvratnije osjećala. (Kad smo kod rebounda, uvijek se sjetim izjave jedne jaranice glede njenog rebounda koji se slightly uzjebao: “Šta bolan, za njim da patim? Nije mi došao na red ni da se zaljubim, a ne da patim. Mrš!”)

Ne. Nije ovo ništa slično tome. Ja sam tu. Nisam u nekoj fazi bolovanja (prošlo) niti iščekivanja (nije ga ni bilo). Prisutna sam i jednostavno osjećam onoliko koliko mogu. I ne djeluje mi kao da mu činim išta nažao. Čak mi djeluje prilično sretno.

Samo se ponekad osjećam kao da sam kuća puna soba koje su poredane jedna iza druge i ja mogu proći samo donekle i u neke od soba ne mogu pustiti druge ljude jer ni sama ne mogu ući u njih. One još/više ne žele biti otključane. I tako valjda i treba. Osjećam kao da je on došao do određene sobe i stoji tu. Ustvari ležerno sjedi tu. Nije to loše. Niti je namjerno. Niti ja imam ikakvog uticaja na to. Drag mi je, radujem mu se, zaljubljena sam u njega, ušao mi je pod kožu, volim razmjenjivati nježnosti s njim, želim mu dobro ne kao bilo kome nego onako kako dobro želimo nekom svom, čak se ponekad uhvatim kako sanjarim o nekim stvarima i nesvjesno se osmjehujem. Ali to je sve. Ne mogu cijela da se otvorim. Ne mogu da ga pustim u svaki dio svoga bića, svoga srca, svog mozga ako hoćete. Jednostavno ne znam kako. Nije to ni dobro ni loše. To je tako. I nije problem u njemu. Ne osjećam nikakvu opasnost kao da se trebam zaštititi i čuvati da ne budem povrijeđena, nemam straha ili taktike da se samo djelomično prepustim. Daleko od toga.

Mislim kad bi mi rekao da odlazi s drugom da bih se nasmiješila, pomilovala ga po obrazu, poželila mu sreću i rekla: vjerovatno je tako najbolje. Ne bi mi se zgrčio želudac, ne bih vrisnula u sebi uz lažni osmjeh spolja, ne bi se nešto slomilo u meni. Ne. Je li to ljubav? Može li ljubav da dođe tiho i polako, bez fanfara i vatre koja proždire sve čega se dohvati? Može li ljubav biti nešto što liječi i prija za mene? Ne znam. Vidjećemo. Nikud mi se ne žuri. Jesam li odrasla? Možda i jesam. Hoće li još biti slomljenih srca, mahnite strasti, obećanja o zauvijek? Možda. Hoće li se moja lagana melodija pretvoriti u pjesmu sirene, u surovi zov koji će slupati moj brodić o hridine života? Možda hoće, možda neće. Ko će sad misliti o tome. Sad sam tačno tu gdje želim da budem. Sad želim da žmirim, slušam tihu muziku pod svjetlosti svijeća i živim u sadašnjem trenutku…

11216284_10202661499018432_1754063272_n (1)

 

(muzička podloga: Parachute – Cheril Crow, When we dance – Sting, Can’t help falling in love – UB40, What’s love got to do – Tina Turner, Frozen – Madonna, Ljuljaj me nežno – Oliver Mandić, I wanna know what love is – Foreigner, Distance – Katy Perry, Timeless – Tina Arena feat. Khane Alexander, Hate and love – Jack Savoretti, I don’t wanna lose you – Tina Turner, Another love – Tom Odell, Deset mlađa – Dino Merlin, Unbreakable – Jamie Scott, Someone who can – Yuna, Da šutiš- Dino Merlin)

Diona

Comments

comments