Kažu pred Novu godinu se svode računi, ljudi se osvrću, analiziraju šta su postigli i dokle su dogurali za tih 365 proizvoljno uzetih dana koji nam govore da se jedan djelić našeg života završio, a drugi počinje. Kažu, u decembru mnogi su tužni i depresivni jer nisu dosegli sve zacrtano i nije se puno toga na bolje promijenilo od prošlog decembra, od prošlog snijega.
Zaboravljaju da su zdravi, voljeni, imaju krov nad glavom i sopstvena znanja, vještine i talente koje im niko ne može oduzeti. Zaboravljaju koliko su im problemi koje su prevazišli pomogli da postanu sposobniji, smireniji, jači, da se nauče osloniti na sebe i da shvate ko će im pružiti ruku kad im ruka zatreba. I ko neće, bez obzira na izrečeno i obećano. Neke lekcije smo skupo platili, pa šta? Vrijedilo je. Zaboravljaju da se prestanu opterećavati svim i svačim i svakim i pokušaju uživati u ovoj vožnji zvanoj život dok traje i dok god možemo biti bezbrižni makar minut dnevno, makar od onih nerješivih problema kao što su bolest, gubitak i tragedije. Zaboravljaju da je od destinacije važniji sam put i koliko istinski uživamo u njemu, a ne koliko se trudimo da drugima pokažemo da uživamo. Zaboravljaju da je važnije društvo sa kojim putujemo i predjeli kraj kojih prolazimo nego prevozno sredstvo kojim se krećemo. Zaboravljaju da je važnije koliko smo u miru sa sobom i kada smo sami na tom putu, nego koliko smo postigli u očima drugih i koliko smo im dokazali da smo vrijedni njihovog odobravanja.
Kažu najviše veza završava upravo sada pa polako sa odlukama. Ali ako nešto treba da završi to će, duboko sam ubijeđena, završiti kad-tad i to samo da bi nešto novo i bolje počelo.
Ono što vam je suđeno da se desi pašće vam u krilo ma kakve prepreke neko stavio između… vjerujte mi na riječ – a koliko je to dobro, vrijeme će pokazati. Ono što treba da nađe put do vas naćiće ga kad se najmanje nadate. Zato nikad ne recite nikad. Ništa nije konačno. Osim ako vi to želite. Osim u slučajevima kada znate da bi i da ste zadnji ljudi na svijetu, radije pustili da čovječanstvo propadne nego da se takvi geni prošire i da naselite Zemlju nekim novim Hitlerima, Mengele-ima, Dahmerima, Bundy-jima i sl. Ja uvijek zamišljam moju ekipu od nekolicine ljudi (mimo porodice) koju bih (ako bih imala izbora) odabrala za moje atomsko sklonište (mada u svjetlu nekih novih događaja i prosvjetljenja vezano za neke ljude kojima sam se donedavno duboko divila a sad im se ne mogu načuditi, bojim se da bi to završilo poput onog fima Divide a ne poput neke optimistične SF serije gdje mi spasavamo svijet i rješavamo probleme poput zajednice u Izgubljenima – mada se i oni u neka doba počinju okretati jedni protiv drugih i ubijati) i ako, unatoč mogućoj koristi za tu ekipu i znanjima koja imaju i koja bi nam uvišestručila šanse da preživimo, ne bih takve pustila u svoj tim jer nisu dobri ljudi, eh to su onda zaista teški slučajevi…
Šalu na stranu, osim roditelja rijetki su pravi prijatelji. Njegujte te odnose, te individue kojima nikad nije teško da vas saslušaju, kojima ste bitni vi a ne ono što bi željeli i što bi im odgovaralo da budete, koji vas lako nasmiju, opuste, razgale. To su pokloni koje život stavlja pred vas. Na vama je da ih prepoznate i sačuvate. Continue reading
