Veju veju pahulje, mraz po staklu šara iliti stiže Nova godina, odlazi nam stara


12386790_10203607991680157_1722781643_nKažu pred Novu godinu se svode računi, ljudi se osvrću, analiziraju šta su postigli i dokle su dogurali za tih 365 proizvoljno uzetih dana koji nam govore da se jedan djelić našeg života završio, a drugi počinje. Kažu, u decembru mnogi su tužni i depresivni jer nisu dosegli sve zacrtano i nije se puno toga na bolje promijenilo od prošlog decembra, od prošlog snijega.

Zaboravljaju da su zdravi, voljeni, imaju krov nad glavom i sopstvena znanja, vještine i talente koje im niko ne može oduzeti. Zaboravljaju koliko su im problemi koje su prevazišli pomogli da postanu sposobniji, smireniji, jači, da se nauče osloniti na sebe i da shvate ko će im pružiti ruku kad im ruka zatreba. I ko neće, bez obzira na izrečeno i obećano. Neke lekcije smo skupo platili, pa šta? Vrijedilo je. Zaboravljaju da se prestanu opterećavati svim i svačim i svakim i pokušaju uživati u ovoj vožnji zvanoj život dok traje i dok god možemo biti bezbrižni makar minut dnevno, makar od onih nerješivih problema kao što su bolest, gubitak i tragedije. Zaboravljaju da je od destinacije važniji sam put i koliko istinski uživamo u njemu, a ne koliko se trudimo da drugima pokažemo da uživamo. Zaboravljaju da je važnije društvo sa kojim putujemo i predjeli kraj kojih prolazimo nego prevozno sredstvo kojim se krećemo. Zaboravljaju da je važnije koliko smo u miru sa sobom i kada smo sami na tom putu, nego koliko smo postigli u očima drugih i koliko smo im dokazali da smo vrijedni njihovog odobravanja.

Kažu najviše veza završava upravo sada pa polako sa odlukama. Ali ako nešto treba da završi to će, duboko sam ubijeđena, završiti kad-tad i to samo da bi nešto novo i bolje počelo.

12367072_10203605343093944_391069111_n

Ono što vam je suđeno da se desi pašće vam u krilo ma kakve prepreke neko stavio između… vjerujte mi na riječ – a koliko je to dobro, vrijeme će pokazati. Ono što treba da nađe put do vas naćiće ga kad se najmanje nadate.  Zato nikad ne recite nikad. Ništa nije konačno. Osim ako vi to želite. Osim u slučajevima kada znate da bi i da ste zadnji ljudi na svijetu, radije pustili da čovječanstvo propadne nego da se takvi geni prošire i da naselite Zemlju nekim novim Hitlerima, Mengele-ima, Dahmerima, Bundy-jima i sl. Ja uvijek zamišljam moju ekipu od nekolicine ljudi (mimo porodice) koju bih (ako bih imala izbora) odabrala za moje atomsko sklonište (mada u svjetlu nekih novih događaja i prosvjetljenja vezano za neke ljude kojima sam se donedavno duboko divila a sad im se ne mogu načuditi, bojim se da bi to završilo poput onog fima Divide a ne poput neke optimistične SF serije gdje mi spasavamo svijet i rješavamo probleme poput zajednice u Izgubljenima – mada se i oni u neka doba počinju okretati jedni protiv drugih i ubijati) i ako, unatoč mogućoj koristi za tu ekipu i znanjima koja imaju i koja bi nam uvišestručila šanse da preživimo, ne bih takve pustila u svoj tim jer nisu dobri ljudi, eh to su onda zaista teški slučajevi…

Šalu na stranu, osim roditelja rijetki su pravi prijatelji. Njegujte te odnose, te individue kojima nikad nije teško da vas saslušaju, kojima ste bitni vi a ne ono što bi željeli i što bi im odgovaralo da budete, koji vas lako nasmiju, opuste, razgale. To su pokloni koje život stavlja pred vas. Na vama je da ih prepoznate i sačuvate. Continue reading

Piši, piši mi iliti communicant ergo sum


11720541_10202966158674733_324984748_nSjećam se prije kada bi htjeli da dogovorite nešto sa djevojkom ili momkom ili samo da porazgovarate, morali bi ste ju/ga nazvati na kućni telefon (u neko pristojno vrijeme), pozdraviti i upitati se sa jednim od njenih/njegovih roditelja koji bi se javio, pa tek onda dobiti osobu koju tražite na telefon i svojim glasom (često nabijenim emocijama i nervozom) pričati sa predmetom svoje želje. Druga varijanta bila je sresti se sa njom/njim negdje vani pa dogovoriti izlazak. Danas bilo kome (ko vas nije blokirao) sa svog ili lažnog profila ili broja u svaka doba možete poslati pisanu ili govornu poruku, sliku, snimak i to sasvim besplatno. Ovo bi trebalo da je umnogome pojednostavilo i uvišestručilo (postoji li uopšte ova riječ?) komunikaciju između ljudi. Ali je li baš tako?

Portali, web stranice i elektronski mediji čine dostupnim vijesti o događajima neposredno nakon njihovog dešavanja, ali isto tako je i svakom degeneriku omogućeno da stavlja uvredljive komentare ispod njih. Iz bilo kojeg razloga bilo ko može slikati ili snimiti bilo koga i postaviti to na net gdje ljudi koji i ne poznaju nikoga uključenog u priču mogu davati svoje komentare, hvaliti ili osuđivati nekoga koga nikada nisu ni vidjeli uživo. Blogovi i fejsbuk stranice omogućavaju ljudima da reklamiraju besplatno svoje proizvode, da prodaju svoje kreacije, da iznose svoja mišljenja i pišu o čemu god im duša poželi i kako im je ćeif i to plasiraju svakome onome ko je za to zainteresovan. Pa i ja ova da sam slučajno pomislila da povremeno bacim par šaljvih redova na papir i postavim sebi i vama određena pitanja o vezama i odnosima između ljudi prije deset godina, mogla bih ušima mahati u pokušaju da doprem do bilo koga koga ne poznajem lično – pa i da sam imala mogućnost da pišem recimo neku kolumnu za neki ženski časopis nikada ne bi moj tekst mogao biti dostupan nekome na drugome kontinentu u trenutku njegovog objavljivanja kao što je to sada moguće.

Ne moramo više kupovati novine (mada ja volim šuškanje i miris papira više nego buljenje u ekran) ili gledati tv vijesti da bi saznali šta se desilo negdje u svijetu ili koju novu kremu stručnjaci preporučuju za hidrataciju lica ili koja je do jučer zdrava i preporučivana namirnica danas proglašena otrovom. S druge strane, svakodnevno smo bombardovani sijasetom sisa i guzica raznih starleta i političkih analiza polupismenih ljudi, kao i brojnih beznačajnih „vijesti“ o beznačajnim poznatim ljudima i njihovim beznačajnim postupcima kojima se potpuno izvan konteksta daje senzacionalistička nota.

Ali činjenica je da sada i u četiri ujutru mogu nekome napisati da mi nedostaje. Ili, kao što to imam običaj, kad sam ljuta na njega poslati mu jednu od brojnih šaljivih sličica koja u jednoj sekundi objasni ono što ja ne bih uspjela ni cijelim tekstom. Tu su i razni emotikoni kojima se lako mogu izbjeći nesporazumi u komunikaciji sa bilo kim (mada mene lično ove facijalne ekspresije mogu i zbuniti i kada ih ima (je li osmijeh iza komentara podupire njegov sarkazam ili daje laganu šaljivu notu prethodnoj rečenici) i kada ih nema (jesu li ispuštene namjerno ili slučajno i kako sad protumačiti rečenicu koja može da se pročita na više načina, ovisno o raspoloženju i poruci koju nosi, a koje bi toliko lakše bilo shvatiti po boji glasa ili izrazu ljudskog lica). Continue reading

DIY iliti homo faber


11073969_10202468369310310_559848958_nNekad je potrebno malo zla da bi ispalo veće dobro. Nekad neko treba malo da te pokvari, povrijedi, učini ti nepravdu, oteža ti, da bi ti shvatio kakva si osoba i koliko snage u sebi imaš, da bi dostigao svoj puni potencijal koji nikada ne bi ni nazreo iz svoje comfort zone. Tako ja doživljavam ljude koji su otežali moj put ali olakšali mi da upoznam i zavolim sebe. Ne mrzim ih, hvala Bogu, to nikad nisam znala, čak ih ni ne prezirem. Neke žalim, neke ignorišem, neki su toliko jadni da ne zavređuju nikakvo mišljenje ni emociju pa čak ni epitet.

Ima moj tata jednu izjavu kojom me je pokušavao smiriti kada bi me uhvatila panika gledajući kako mi neko kome nikad nisam nažao učinila bez ikakvog povoda radi o glavi, a ima mogućnosti da mi zagorča život.

Glasi: Ne daju ljudi nafaku. Allah daje nafaku. Ne može ti niko tvoju nafaku uzeti.

I tako jeste. U svakoj sferi života. Sve će se riješiti, često samo od sebe i kada ni ne mislimo da je moguće i to u onaj pravi trenutak kada nešto treba da se desi, ni prije ni kasnije. I nijedan dušman nam neće moći oduzeti ono što nam je suđeno. Ako može, onda nam nikad nije ni bilo suđeno. I iako bi se i desilo, vjerovatno ne bi bilo dobro po nas. Ovakav način razmišljanja daje neki smiraj ili makar dio istog koji imaju ljudi sa puno iskustva ili istinski vjernici ili ljudi koji znaju da se izmaknu i vide veću sliku svega. I ovdje ne mislim na “klepnuti ušima i zauzeti fetalni položaj pa revljati” filozofiju. Mislim na “boriti se do posljednjeg daha za svoje ideje, snove i ciljeve” varijantu. Al ne strahovati od ljudi… jadnih, malih, samoživih, gladnih, površnih, glupih ljudi koji od drveta ne vide šumu i koji su loši prema vama samo zato jer im se može i jer od toga imaju neku kratkoročnu korist…a niko ne zna ko će na čija vrata kada pokucati i ko će kome zatrebati. Nažalost čisto sumLJam da bi ovakve ikakav stid spriječio da mi se obrate jednom kad im zatrebam, nakon svega. Continue reading

Tik-tak iliti mapa srca moga


11225496_10202667432606768_282046912_nIako većina ljudi dušu i ljubav smještaju u srce, ja bih ih smjestila u mozak, tamo gdje se odvijaju svi misaoni procesi i, naučno dokazano, luče silne supstance koje određuju naše ponašanje i osjećaje. Shodno navedenom, smatram da je to mjesto u kojem, sigurna sam, boravi onaj 21 gram mene što me čini ovim što jesam, plače i smije se, skuplja u sebe iskustva, mjesta, ljude, priče. Ali, zbog simbolike itd, itd, uzećemo danas da je ta ljubav i sve ono od čega drhtimo bilo od sreće ili od bola, a vezano je za druge ljude i stvari koje mogu probuditi u nama, locirana u srcu. Nadalje, zamislićemo ga kao jednu virtuelnu platformu, mapu, bolje rečeno, gdje su upisani svi susreti, svi uzdisaji, tajni pogledi, prvi i svi ostali poljupci, dodiri, milovanja, gledanje u oči, razgovori do jutra, pa onda svađe i uvrede, izdaje, prevare, kao neki ožiljci i preko njih flasteri, rastanci, suze, čežnje, tuge i nedostajanja.

To bi bilo jedno mjesto u kojem su raspoređena i bojišta i požarom uništene šume i skrivene bašte pune novih pupoljaka i ulice nekih gradova i neka ostrva i neke stepenice kod trafostanice i jedno Vilsonovo, neka kina, neka mora, neke ulice, neki mostovi…

Sve je tu zapisano, svaka poruka, svaka izgovorena rečenica, svaka zamišljena ili doživljena nježnost, nešto blizu površine, nešto duboko ispod tona starog papira. Tu je svaki polet, sanjarenje i razočarenje, svaka pjesma, priča i melodija vezana za neke oči, neke usne, neki osmijeh…ništa nije izgubljeno ni zaboravljeno, samo složeno na svoje mjesto, u kutije ili razbacano ispod krhotina gdje su padale bombe koje su razorile nekad lijepe građevine i sada tako stoje, jer niko nema želje ni volje da ih posprema…

Tako nekako izgleda ta mapa kada je ja pokušam zamisliti…Kao neka konzola za igrice sa mnoštvom prostorija, mnoštvom nivoa, dimenzija i ovisno od toga odakle kreneš i od čega bježiš ili čemu se suprostavljaš, put te nanosi određenim stazama gdje možeš nabasati na određena sjećanja, ako to sebi dozvoliš.

Definisali smo mjesto. Definišimo medij koji je doveo do svega…arhitektu ovog svijeta u svijetu. I zato me pustite da se ponovo zapitam…

Šta je uopšte ljubav? Odnosno, šta je budi u nama? Šta je ono što nas privuče nekome kad osjetimo da su leptirići, zanesenost i zaljubljenost prešli u fundamentalnu potrebu da nekome pripadamo i da nam taj neko daje ljubav, da ne sumnjamo ni djelićem sebe da je to mjesto na kojem smo ono na kojem jedino želimo biti, da je zagrljaj druge osobe ne lijepo ljetovanje nego dom.

Jesmo li baš tako komplikovani kao što to mislimo ili našu potrebu za nekim (samo) određuju određeni hormoni koji se, zahvaljujući određenim unaprijed programiranim formulama luče u nama, na tačno određenim mjestima, u tačno određenim količinama, tačno određen period vremena?

Posvetićemo cijeli jedan post onom trenutku kada shvatite da je to to. Danas ne želim pisati o ‘kada’, ‘kako’ ni ‘zašto’. Danas želim pisati o ‘šta’. Je li to neki poseban sjaj u očima koji neko ima kada je sa nama pa se i mi počinjemo ‘primati’ jer emocije bude emocije (citiraću jaranicu: koliko god ja htjela biti hladna, nedodirljiva i misteriozna, kad me gleda onim okama onako iskreno i zaljubljeno, osjetim da se zaljubljujem…ne mogu biti klada kad nečije oči sjaje zbog mene, znam da ću najebati ali nemam kuda, jbg…). Je li to način na koji se neko ponese u određenim situacijama što nam pokaže da je ljudina, osoba od riječi, hrabra, dosljedna, spremna da nam ugodi, da nas zaštiti od zla, da nam se posveti?

Je li u pitanju inteligencija, znanje kojim neko raspolaže, količina (zanimljivih) informacija kojima nas neko može zasuti, sposobnost snalaženja, dovitljivost, humor? Je li to neka nevidljiva hemija, feromonski pečat koji samo mi nanjušimo u onome drugome što okine u nama vatromet hormona, ono kako neko ‘miriše’, način na koji se smije, kako prolazi rukom kroz kosu, motorika neka specifična samo tom čovjeku, ili sve skupa u jednom omjeru koji tačno nama paše?

Šta je to što nas zavede, pokosi, preplavi pa se pustimo da nas ponese i uđe nam u svaku poru i promijeni nas za sva vremena, te se predamo, mirno i dostojanstveno ili otimajući se i ritajući, al svejedno svjesni da smo već izgubili borbu protiv nje. Šta je ta kučka, ljubav, i kako je tako jaka kad nije dobra po nas, a tako slaba kada nam njena snaga toliko treba? Continue reading