Parla con me iliti Words are but pictures of our thoughts


“Words are but pictures of our thoughts” reče čovjek po imenu John Dryden.

Jeste li i vi od onih koji se osipaju na familijarne pokušaje komunikacije od strane ljudi koje nikada niste ni vidjeli (lako je preko tastature) a prijatelji su prijatelja (30 zajedničkih, minimum, e pa ne više)… ‘Gdje si, ljepotice’… ‘Eto, samo da se javim’…’Goriš na ovoj slici??’… blah, blah, bljak…

Za mene su to sve psihopate koji se metodom slučajnog izbora uvaljuju po 20 žena dnevno istim načinom (pa kod koga upali) ili jako tužni ljudi koji nemaju drugog načina za socijalizaciju. Ali ko uopšte ima vremena za besciljna tipkanja sa nepoznatim ljudima? Za koje nisi siguran ni da postoje. Hell, for all I know, možda si žena (nemam ništa protiv toga, imam protiv lažnog predstavljanja) ili neki klinac od 12 godina ili pure psiho. Thanks but no thanks.

Dakle, da zaključimo, kad vidim poruku od nepoznatog lica, zaloši mi uglavnom. Cijenim direktne ljude. Pristojne i duhovite, ali direktne. One koji znaju šta hoće ili makar šta neće.

Prije par mjeseci izađem sa drugaricom iz Evrope koja mi je došla u posjetu, u neki Pub, na pivu. I priđe mi momak. Nije moj tip, al oduševi me simpatičan, izravan pristup. Dok smo nas dvije, isključivši potpuno okolinu, oživljavale neke davne uspomene i smijale se, a svi oko nas buljili u neku tekmu na ekranu na zidu, on nam je prihajao, predstavio se i zatražio moj broj telefona. Just like that. Ko me poznaje, zna da bi ga obeshrabrio sami moj pogled ako nisam u ‘flirting mode’. Ali ne i ovoga. I izađem ja s likom. Naravno, nakon par sati ispostavi se da je puno više gledao nego slušao i da je i sam totalni kreten, al hej. Imao je iskrene mada primalne namjere.

U svijetu ljudi koji vire iza ekrana i možda preko istih pomalo pogledavaju okolo, slikaju sto selfija na sat dokumentujući sve što urade, kupe i pojedu (meni bi, lično, interesantnije bilo da dokumentuju ono što nakon tog obroka izađe iz njih kao produkt metabolizma – odvratno ali daleko autentičnije) predstavljajući sve u svome životu puno bolje nego što jeste, reklamirajući svoje čisto fizičke “kvalitete”, privlačeći tako pažnju ili, sasvim suprotno, krijući sebe, ukazuju na svjetske probleme dok ne mogu da riješe spostvene, u svijetu gdje nam se djeca iskriviše i izgubiše normalnu formu nadvijeni nad tim istim spravama i sposobnost i volju za socijalizacijom jer sve dobijaju preko ekrana, neko mi se obratio direktno, bez filtera. Meni, koju ne zovu džaba dikobraz jer fakat ne mogu podnijeti smarače (o mojim dobrim osobinama, if any, drugi put – npr moja mila sparkling personality kada vikendom, u piđami, sa izrazom lica serijskog ubojice “obraćaš mi se a nisam popila kafu” izgmižem iz svog brloga ili my glorious sense of humor) ali uhvatio me off guard, nasmijanu, raspoloženu, iznenađenu.  Continue reading