Sretno ti bilo iliti dok nas disrespect ne rastavi

11198713_10202679289743189_791843601_nNa određene načine te može povrijediti samo neko ko te dobro poznaje i kome si otvorio sve kutke sebe koje drugi ne mogu vidjeti i kada oni to žele i kada ti to želiš, jer, jednostavno, niste na istoj frekvenciji.

Ne mislim ovdje na ljude sa kojima budete u vezi (to se vrlo rijetko desi a kad se desi ili ste našli srodnu dušu i ljubav života u jednoj osobi il je ključ za vasu dušu crnim humorom sudbine dobio neko ko će ga (pokušati) zloupotrijebiti, posljedice čega su nesagledive i devastirajuće, ali i ako se to desi, proći će (uvijek prođe) i onda shvatite da nisu imali ključ, samo su nekako prokljuvili bravicu i vidjeli pretsoblje u kojem su zalutali i nisu mogli/znali dalje (da su imali ključ, ne bi ga vrtili oko prsta, da takvu dragocjenost nikad ne izgube) i, znajući to,  čekaćete lagodno na pravog ili nikakvog nositelja ključa do onog što jeste jer to se ne može objasniti, samo upoznati i spoznati…ali to nije tema naše današnje emisije)…namjera nije bila da pišem o ljubavi ovdje…ili ne o toj vrsti ljubavi opterećenom (možda neprikladna ali svrhovita riječ) privlačnošću i željom da nešto ‘bude’ između dvoje ljudi..mislim na sve ostale odnose gdje iz mase ljudi oko vas odaberete one neke koji vam iz nekog razloga djeluju vrijedni toga i posebni i otvorite im se kao na dlanu…pustite ih u vaš svijet, odbacite svaki oprez i sumnju pred njima i budete kao dijete sa njima (nekad prije rekla bih – i ne znam drugačije, ali sada znam, nažalost, to je još jedna vještina koju sam nesvjesno razvila i ne volim je) i gradite taj neki odnos…usponi, padovi, avanture, sreća, tuga, suosjećanje, dugi razgovori, savjeti, filozofske i prizemne trivijalne rasprave, noći ludovanja i dani hedonizma, osmijeha i suza, dijelite misli,  sreću i tugu, tajne i probleme, gradite… ono nešto što svi imaju, a ti nekako misliš da je to tvoje drugačije i kvalitetnije od ostalih.

To je osoba kojoj se raduješ. Kad vidiš njenu pojavu popravi ti se dan, kad ti stisne ruku u najvećem životnom problemu znaš da će sve biti uredu jer ga/ju imaš pokraj sebe. To je prva osoba kojoj javljaš sve vijesti, pričaš sve tajne znajući da su tu na sigurnom, povjerenje koje imaš u nju je aksiom, osjećaj je kao da se znate cijeli tvoj život, očima se sporazumijevate jer pogledom znate čitati šta ono drugo misli, nema propitivanja takvih stvari. To je tvoj neko. Istinska veza. Srodna dusa. Neko kome vjeruješ životom. Neko kome se u bilo koja doba možeš pojaviti krvavih ruku, a on/ona naći će lopatu i poći s tobom da zakopate leš i, dabome, daće ti alibi. I sigurnost te tajne nikada nećeš trebati propitivati. Podrazumijeva se da je tu sačuvana do groba isto kao što se podrazumijeva se da si ti toj osobi jednako značajna kao što je i ona tebi. To je onaj osjećaj topline, da ima neko kome si bitan (a nije po genetskom defaultu) i ko te istinski voli iako te zna u tvojim najcrnjim i najluđim momentima i u čiju dobru namjeru nikada ne bi posumnjao…za koga bi ruku u vatru stavio da te neće ni pod kojim uslovima prodati, ma kakva cijena bila u pitanju i ma kakva situacija bila u pitanju (jer sve jednog dana izgleda trivijalno kad pogledamo iza sebe, jedino je bitno stidimo li se pred sobom sebe ili smo ipak ispali ljudi – stojimo li iza svojih riječi (ne mislim ovdje na gluposti o kojima se ćakula i gdje se mišljenje stalno mijenja, mislim na temeljne odrednice nečije ličnosti, ono što jesmo il što ubjeđujemo sebe da jesmo)).  I nikad ni pomislio ne bi, gledajući tog nekog, osjećajući ga gotovo dijelom sebe da će jednog dana zloupotrijebiti sve što zna o tebi (ili misli da zna o tebi) da bi te pokušao povrijediti iz sporta. I shvatiš da si možda previše značaja dao nekome kome tu vjerovatno nije ni bilo mjesto. Kao kad gledaš dobrog lika i kontaš kakvu dušu ima i pridaješ mu osobine koje u tvojoj glavi idu uz takvu fizionomiju, a ono niđe veze.

11198583_10202679299623436_1981774242_n

Ne znači to nužno da je osoba zla ili pokvarena, niti bilo šta loše što bi joj prišio da ti bude lakše, samo je puno drugačija od onog što si ti mislio o njoj i nije ono šta ti treba, niti si ti ono šta njoj treba…samo nešto potpuno drugačije što trebaš skinuti sa pijedestala i staviti u ladicu u koju pripada – ladicu “bilo pa prošlo”.

I ne mislim pri tome da je potrebno ikakvo titranje, podilaženje i neiskrenost da bi se sačuvao jedan odnos. Naprotiv, duboki odnosi moraju počivati na iskrenosti. Samo je potrebno smanjiti količinu sebičnosti i povećati količinu razumijevanja onog drugog i njegovih teških i definišućih momenata i ova jednadžba može vrlo uspješno funkcionisati. Pri tome ne mislim da morate drugu osobu čuvati od svega (popustljivost upravo vodi do istog kraja, samo drugim putem), svi odnosi imaju bolje i gore dane, ali ako nekog želiš kraj sebe mislim da ne bi trebao prema njemu postupati kao da ga ne cijeniš, pokazivati koliko ti fundamentalno ide na živce samim svojim postojanjem i koliko ti nije stalo ni do osjećanja te osobe ni do vašeg odnosa. Jer ako je zaista tako, ne vidim poentu tog odnosa, osim ako ljudi vole SM relacije. Jer u tom slučaju to nije ni približno onome šta sam ranije opisala. Onome kakav bi jedan kvalietetan odnos trebao da izgleda po mom mišljenju. Jer, ti možeš nekome dopustiti da se ponese loše prema tebi jednom, dvaput, triput, ali ne možeš dopustiti obrazac takvog ponašanja…nisi dijete da te se koriguje, popravlja, odgaja, dresira, da se na tebe tersa i istresa, da nemaš prava na svoje mišljenje, stavove, uticaje na zajedničke odluke…ima tu i tvoje krivice…ako si dopustio da se izgradi odnos popustljivosti gdje ćeš (drugima to djeluje) lako (ali ti znaš koliko zatomljavanja povrijeđenosti i razočarenja to nekada znači) prelaziti preko nepravde, devalorizacije koja ide do ismijavanja i uzimanja zdravo za gotovo tebe kao osobe zbog njegovanja i održavanja odnosa, zbog većeg dobra. Ali u ljudskoj je prirodi da ne cijene ono što imaju bez kontinuiranog ulaganja truda i da počinju da se igraju isprobavajući granice nečijeg strpljenja i podnošljivosti očiglednog obezvređenja jer smatraju da im je pijedestal zagarantovan, nečija odanost obezbijeđena do smrti i da su nezamjenljivi… pa se opuste mimo svake mjere i zavelezgaju. Jer to što si se ti postavio prema nekome na određeni način, nikoga ne obavezuje da ti uzvrati courtesy. Ponesu se ljudi prema tebi tako jadno, nisko i seljački da te duboko razočaraju i neprijatno iznenade i postanu u jednom momentu stranci za tebe. Prestaju biti u tvom srcu i shvatiš da više nikada ne možeš dozvoliti da se neko koga si cherish  prema tebi ponese kao prema smeću. Zato što tako ne možeš živjeti. Padaju ljudi na malim stvarima nakon što ste neke velike predeverali. Dešava se to i onda takvi odnosi prestaju imati smisao i jednostavno više ne želiš i ne možeš biti dijelom toga jer nisi skrojen da budes fejk (sve i kad bi htio ne bio znao kako) i tada sve prestaje kao da nikad nije ni postojalo…

11216350_10202667432886775_1697141412_n

I tako prerasteš neke stvari, sve je to dio odrastanja, pretpostavljam. Dobiješ svoj closure.

Nekad sam analizirala stvari do u nedogled, sad sebi postavim par jednostavnih pitanja (je li bilo namjerno, mogu li preći preko ovoga, da li je ovaj odnos više vrijedan mog truda i bola koji će nesumnjivo donijeti ako ga nastavim, mogu li se i dalje truditi da ne vidim očigledne stvari koje me povređuju, mogu li ikada više vjerovati ovoj osobi, želim li ikada više razgovarati sa ovom osobom, može li ikada više biti kao prije kad se radi o dobrim stranama odnosa, želim li dalje ovim putem, mogu li biti sretna uz ovu osobu, mogu li biti sretna bez ove osobe, da li je ta osoba makar, izgubivši mene, zauzvrat dobila nesto približno vrijedno  – odgovori su uvijek vrlo jednostavni i pokažu mi put) i prestanem se zamarati svim ŠBBKBB teorijama i mučenjima tipa: je li moglo biti drugačije (bilo je kako je trebalo da bude), jesam li šta mogla/trebala uraditi da to spriječim (uradila sam sve u skladu sa svojim dostojanstvom ili principima ili nisam, svi griješimo, al neke stvari su neoprostive, ne zbog ega ili povrijeđenosti, pa čak ni principa, već zato je postupci drugih ljude govore sta misle i osjećaju za  vas, da li vas cijene ili ste convinient ikebana/otirač kada im zatrebate, a to vam zaista ne treba u životu), jesam li šta uradila da doprinesem tome (naravno, osoba sam, a ne robot, al nikad namjerno, nikad planirano i nikad ispod pojasa)…

11210143_10202679289983195_1699325355_n

Tako se neke faze u životu za koje to nikada ne bi pomislili, završe. So be it…i šta onda? Hoćeš li se zatvoriti prema svijetu, postati ogorčen, sumnjičav, utvrđen i uplašen od povređivanja? Nikad. Nastaviću vjerovati, ne ljudima, nego u ljude. I vjerovati da postoje ljudi koji i dalje znaju kako tuđu dobrobit staviti ispred svoje (ili makar znaju cijeniti kada to drugi rade za njih), kako biti dobri u suštini, nesebični, pažljivi, odani i prepoznati i sačuvati u sebi i uz sebe one temeljne ljudske vrijednosti.

Naivno, zar ne? Neka. Ne bih mijenjala svoju naivnost nizašta na svijetu. Ni za kakav oprez, mudrost i promišljanje…jer moja naivnost mi je donijela i neke dragulje i leptiriće koje oprez nikad ne bi…i uvijek ću je izabrati, ma koliko nekad bila u krivu  i ma koliku cijenu platila zbog toga. Ako je život skup momenata, oni koji su mi činili tadašnju “sadašnjost”, tada su izgledali prilično dobro i ma koliko iz sadašnje perspektive izgledalo da sam dala svoje povjerenje pogrešnim ljudima, tada je to izgledalo ispravno, i to je jedino važno.

Čovjek nije drvo ni ostrvo…drugi ljudi su ono sto život čini vrijednim življenja i to je ono u šta duboko vjerujem…isplati se riskirati i pustiti ljude unutra…oni pogrešni će sami sebe ukloniti i to uopšte nije strašno kako u prvom momentu izgleda – ostaviće mjesto i vrijeme da naidju oni koji su ment to be there, oni koji jesu ili će tek postati vaši pravi (a istraživanje je avantura)…oni pravi će uvijek činiti da povremeno smrčete od sreće zahvalni Bogu za sve što ste doživjeli i što imate to odabrano društvance čiju toplinu osjećate i kad ste miljama daleko…Zato triput hura za naivnost!!

11116209_10202661485458093_949561522_n

(muzička podloga: Clair de lune – Claude Debussy, Requiem – Mozart)

Comments

comments


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *