Kako ću ja to… iliti Šta ću ti ja, budalo jedna…


Istina je da nemam baš najbolje mišljenje ni od jednom od rodova. Ljudi su stoka. Pa samo pogledajte oko sebe… Stvoreni smo za destrukciju, samodestrukciju i uvijek mislimo ono najgore o drugima. Uništavamo sve oko sebe samo zarad trenutačnog zadovoljstva i kratkotrajnog komfora.

Mi koji ne možemo podnijeti Zlo svijeta u kojem živimo, zatvaramo se u svoje čahure, željni mira i tišine, smoreni prisilnim kontaktima sa napornim ljudima, emocionalnim vampirima koji vas crpe i čine bolesnima svaki dan.

I onda sasvim slučajno upoznate nekoga ko tvrdi da je potpuno drugačiji od toga.

Da ima snage, volje i želju da bude vaša mirna luka u ovom dobu haosa. Da ima strpljenja i snage da se nosi sa svim vašim demonima i izbori sa njima. Da vam dokaže da prava, trajna ljubav postoji (ne sumnjam ja u plamen koji nas ponese u prividno iskrenu ljubav, ali svima to brzo dosadi i kod prvog problema svi se povlačimo i bježimo u dobro poznatu, sigurnu zonu komfora i prelako i prebrzo ugušimo u sebi sve lijepe trenutke koje smo podijelili… ako su zaista bili iskreni – ukratko – vjerujem u ljubav, više ne vjerujem da dugo traje… hemija u mozgu nam tako kaže… ponašanje ‘modernih’ parova nam tako kaže… zašto se truditi oko onoga što imaš i već ti ide na živce… kada vrlo brzo, na jedan ili dva klika, možeš to zamijeniti nečim drugim sa silnih slika i ponuda kojima te zasipaju svaki dan… nečime novim, veselim, neopterećenim i prozračnim… i početi isponove… do novog zglajza… ali svijet mogućnosti je beskrajan… ili se vratiti u okrilje svoga svijeta koji si izgradio od onoga što najviše voliš, gdje si najsigurnija, u svoju rutinu, u svoju tišinu, u svoje pjesme, knjige, filmove i snove).

Ne, nisam ja bila cinik od početka. Naprotiv. Život i loši ljudi – ne generalno loši, loši po mene i moje snove, moje srce koje sada tako ljubomorno čuvam i ne puštam ga sa uzice tako lako… moju dušu koju su neki od njih iskidali na komade (ali mi se sviđa ovaj mozaik koji je nastao sada, kada su komadi ponovo skopljeni u cjelinu, ali potpuno drugačiju od one prvobitne (jer sam im ja, zavarana onim što sam slušala, želeći vjerovati u to, na kraju i povjerovala i unijela u sebe crnilo koje se sada tu ugodno ušuškalo i ne ide mu se nikuda. I lijepo funkcionošemo skupa… ja i to moje crnilo… ima divan smisao za humor i čuva me i pomaže mi kod daljnjih povreda…)) i onoga što slijedi poslije njih… poricanja, brisanja svake lijepe riječi i trena, nalaženja snage u onome lošem što se dešavalo… oporavljanja i odbacivanja malih ali bitnih dijelova sebe… daljnjeg betoniranja dodatnih zidova koji me dijele od realnosti… Naučili smo uspješno koegzistirati i smijati se jedni drugima… moji demoni i ja.

 

 

 

 

 

 

 

Ali ne pričajmo sada o kraju.

Pričajmo o počecima… o sumnjama i zbunjenostima koji nas tada razdiru. (Učiniće vam se, čitajući moje prethodne postove koji su u šaljivom tonu, da sam sada preozbiljna, da pišem o ovoj temi preoštro i preiskreno, nekako suviše lično i tmurno… ali, zaista, pored Proljeća, nešto se dešava sa mnom… nešto neobjašnjivo, prelijepo i zastrašujuće… a pisanje će mi, kao i uvijek, pomoći da sve to najbolje shvatim i posložim u sebi). Šta kada neko tako samo bane pred vas i pruži vam sebe i svoje srce (navodno) na dlanu… as simple as that…

Continue reading

Slično se sličnim objašnjava iliti krenimo sa logikom…


Neki kažu… suprotnosti se privlače – sumnjam jer neke suprotnosti u onim principijelnim, životnim stvarima, ljudima brzo dodijaju i inkompatibilne su sa kvalitetnim odnosom… ptica može voljeti ribu i obratno, ali niti će prva plivati sa drugom, niti će potonja ikada osjetiti čari leta sa prvom… dakle, ništa od toga.

Tako je i moja poznanica morala okončati vezu sa prosperitivnim ali inkompatibilnim likom… kome je bilo mrsko i gubitak vremena podići dupe sa kauča da ode do mora ili planine, a cura, kao i ja, živi da putuje.. što dalje i duže, to bolje… I ne da nije imao od čega. Nipošto. Jednostavno nije mu se dalo napraviti ni najmanji napor u tom smjeru zarad nje… a sa sadašnjom ženom se ne smiruje od stalnih putovanja – jer želi da joj ugodi – stvar volje ili znanja… kako hoćete.

I, ništa ne bi od te ljubavi.

Ljudi se moraju slagati bar u osnovnim premisama koje ih čine onim što jesu.

Uvjerila sam se u to hiljadu puta. Koliko god nazor i preko mrtvih kobila se ljudi natezali…i godinama… da opstanu u disfunkcionalnim odnosima u koje su uplovili ne poznajući se dovoljno, misleći da će sve biti ok a zgražajući se kada su postepeno počeli skidati slojeve do same suštine onoga drugoga sa čijom se različitošću nisu mogli nositi i preko čega nisu mogli preći i prihvatiti toliko oprečne stavove u determinišućim stvarima… na kraju sve ode do Đavola.

Drugi kažu… trebaš biti isti… što sličniji to bolje…. ne znam baš ni to… ako ste isti onda je to premirna voda za moj pojam… a mirna voda se brzo pretvara u žabokrečinu… valjda vam treba neko da vas inspiriše, gura ili vuče naprijed (i vi njega, naravno), budi ono najbolje u vama… tjera vas naprijed i kada posustanete…

Dakle sredina? Naravno. Balans je osnova svega…

Zato mislim da se ljudi moraju dobro poznavati da bi se voljeli.

 

 

 

 

 

 

Možemo mi izgovoriti te riječi… mada one u počecima više znače… zaljubljen sam nego ovo drugo, ali da bi nekoga istinski voljeli, mislim da mu moramo znati (i da nas moraju zanimati) interesovanja, mane, slabosti, principi te osobe, način na koji mu funkcioniše mozak (sad bi moj prijatelj rekao – naš mozak… vrlo komplikovan… par dugmadi (piva, seks, fudbal, auto, hrana, sise… još hrane… još nekog sporta… definitivno još sisa…) i to je to – ali ja mislim da smo, u osnovi svi mnogo komplikovaniji nego što djelujemo na prvi pogled).

 

Znam ljude na kojima, gledajući puku vanjštinu, nikada ne biste rekli da pričaju 5 jezika, u slobodno vrijeme pišu prozu ili poeziju, čitaju knjigu ili dvije sedmično, bave se nekim sportom i odlično im ide, slikaju, divno kuhaju ili uzgajaju cvijeće, volontiraju u određenim organizacijama, rasturaju šah ili sudoku, ili counter strike, ne propuštaju koncerte klasične muzike… ali se ne slikaju i ne promovišu svaki svoj korak svakom prilikom i ne kurče se time pa niko i ne zna ništa o tome… osim onih koji treba da znaju…

Znam i one druge… sa furkom da su univerzitetski profesori, a u glavama samo žica koja drži uši da ne spadnu sa glave…  Continue reading

Oči boje lješnjaka iliti Proljeće nam kuca na vrata


Kada nađeš savršen mir (koji mogu poremetiti samo šupci sa kojima si prisiljen raditi, ali nikada više neki dečko, prijateljica ili neka glupost kojoj si prije pridavala značaj) i okružiš se onime i onima što ti puni/e baterije… svojim svijetom (anti)junaka iz pjesama, knjiga i filmova/serija zbog kojih se raduješ i plačeš bez ikakve potrebe da i sama proživiš slična iskustva (jer imala si ih za pet života… žaleći one koje misle da nešto propuštaš ako ne osvićeš u kafani svaki dan, a tebi je puno važnije kako će završiti knjiga koju čitaš, nego ko će koga pokupiti u dotičnoj zapušenoj, smrdljivoj, znojavoj, preglasnoj, ponekad i pritivnoj sredini koju samo podnošljivom čini poneko drago lice koje sjedi kraj tebe)…

Sa svojim svicima koji te nasmijavaju, opuštaju i usrećuju jer postoje i čije su pobjede tvoje pobjede, čiji te uspjesi griju kao sopstevni i čiji ti sam pogled na ta draga lica popravi mjesec… misleći da si sve tako lijepo poredala… odustala od većine (bar onog što možeš) što te iscrpljuje i ušuškala se u svoj mir, nakon davnog obećanja sebi da te više nikada niko neće pomjeriti iz tvoj gnijezda gdje si srećna, opuštena i sigurna… da više nikada nećeš povjerovati ‘nekom od njih’ i dopustiti da makar na dan tvoja sreća bude u njihovim rukama… život te ponekad zna iznenaditi.

 

Stavi te pred osobu koja ti je sušta suprotnost (a ubijeđena je da ste slični).

 

I pored nekih nesporazuma i nejasnoća, osoba ispada (ne mogu reći na prvi pogled, ali nakon prvog razgovora – jer ipak sam to ja) kao princ iz bajke koji je gori i od tebe po pitanju romantike i savršenih uslova (sine qua non) neophodnih da se neke stvari dese… i taj poljubac (u koji si više počela da sumnjaš jer je bio uslovljen postulatima iz bajke (kao da mu je 14 godina, a ne troduplo toliko) ispadne savršen, baš kao iz bajke… baš kao voda sa izvora… baš kao da su te divne usne vajane samo za tvoje i kao da ste se ljubili godinima pa nekom čarolijom zaboravili pa opet našli…) I svaki je slađi i slađi…

I tako to krene… I opet si tu… ne znaš kuda, ne znaš kako, ne znaš da li i koliko se smiješ pustiti…

Continue reading

Moments stucked in time


Neki ljudi ne znaju da su vas u jednom trenu imali na dlanu.

Da ste pomislili da vas vide, osjećaju, doživljavaju i razumiju, kao nijedni drugi, i da ste, u jednom trenutku, bili spremni da se prepustite tome… njima… makar na kratko… pa gdje god vas to odvelo…

Da je postojao taj trenutak kad su se sazviježđa poklopila i… trebali su samo posegnuti i … ubrati vas.

Ne znaju i nikad neće znati. Da su propustili svoj savršen trenutak. Možda vaše slabosti. Možda snage. Ko zna.

 

A dali ste im sve znakove (bar ste vi ubijeđeni u to)… sve putokaze… otkrili puteljke u mraku kojima niko nije ni prošao… kroz neke staze skrivene u trnju. Možda ste se trebali i pojaviti, skriveni pod kapuljačom, uzeti ih za ruku i povesti tim putevima, sa fenjerom u ruci, kao u bajkama. Jer možda oni nisu znali kojom stazom da krenu. Možda. Možda nisu imali pojma kako blizu su bili. da otkriju onu pravu, istinsku, najiskreniju, najotvoreniju, najnježniju verziju vas.

Možda.

A možda su znali. I nije ih bilo briga. Možda to nisu ni željeli.

A možda je i bolje tako. Jer bajke ne postoje.

Možda ste vi samo (u)mislili da ste na nekoj sličnoj frekvenciji, a to nikada niste bili.

Možda ste samo umislili da vas vide drugačije od hordi onih drugih… onih kojima je gubitak vremena ikoga zaista upoznati, osjetiti, pokušati shvatiti od čega je satkan…

Onih koje ni najmanje ne zanima ko je uistinu osoba koja stoji pored njih… Možda su i oni jednako površni, poput ranije pomenutih, samo ste im vi, iz nekog razloga,  u tom trenutku, dodijelili osobine koje ne posjeduju.

A možda su se uplašili. It’s too complicated… Uvijek jeste. Kao i sve ostalo vrijedno misli i bilo kakve akcije.

Ali bilo pa prošlo…

Doći će… neki novi trenuci… neki novi ljudi…

Možda će oni znati da takve, u vremenu posebne, trenutke prepoznaju i uhvate… izvuku iz njih neki osmijeh, poljubac, toplinu zagrljaja… vaš dah na svome obrazu… možda nešto manje od toga, možda nešto više… ko zna…

Bitan je bio samo taj trenutak u vremenu, poseban, nezamjenljiv, neponovljiv trenutak koji je nepovratno prošao.

Ali, polako. Okreće se Ona… ko zna šta novi dani donose sa sobom…

Čak i neizvjesnost ima svojih prednosti. Ja uvijek mislim tako. Ona može nositi neke predivne stvari pod svojim plaštom. A nje bar imamo na pretek.

Lijepo spavajte, dragi moji. Lijepo sanjajte. U snovima, sve je moguće.

 

(muzička podloga: I see you – Leona Lewis)

by Diona

 

Parla con me iliti Words are but pictures of our thoughts


“Words are but pictures of our thoughts” reče čovjek po imenu John Dryden.

Jeste li i vi od onih koji se osipaju na familijarne pokušaje komunikacije od strane ljudi koje nikada niste ni vidjeli (lako je preko tastature) a prijatelji su prijatelja (30 zajedničkih, minimum, e pa ne više)… ‘Gdje si, ljepotice’… ‘Eto, samo da se javim’…’Goriš na ovoj slici??’… blah, blah, bljak…

Za mene su to sve psihopate koji se metodom slučajnog izbora uvaljuju po 20 žena dnevno istim načinom (pa kod koga upali) ili jako tužni ljudi koji nemaju drugog načina za socijalizaciju. Ali ko uopšte ima vremena za besciljna tipkanja sa nepoznatim ljudima? Za koje nisi siguran ni da postoje. Hell, for all I know, možda si žena (nemam ništa protiv toga, imam protiv lažnog predstavljanja) ili neki klinac od 12 godina ili pure psiho. Thanks but no thanks.

Dakle, da zaključimo, kad vidim poruku od nepoznatog lica, zaloši mi uglavnom. Cijenim direktne ljude. Pristojne i duhovite, ali direktne. One koji znaju šta hoće ili makar šta neće.

Prije par mjeseci izađem sa drugaricom iz Evrope koja mi je došla u posjetu, u neki Pub, na pivu. I priđe mi momak. Nije moj tip, al oduševi me simpatičan, izravan pristup. Dok smo nas dvije, isključivši potpuno okolinu, oživljavale neke davne uspomene i smijale se, a svi oko nas buljili u neku tekmu na ekranu na zidu, on nam je prihajao, predstavio se i zatražio moj broj telefona. Just like that. Ko me poznaje, zna da bi ga obeshrabrio sami moj pogled ako nisam u ‘flirting mode’. Ali ne i ovoga. I izađem ja s likom. Naravno, nakon par sati ispostavi se da je puno više gledao nego slušao i da je i sam totalni kreten, al hej. Imao je iskrene mada primalne namjere.

U svijetu ljudi koji vire iza ekrana i možda preko istih pomalo pogledavaju okolo, slikaju sto selfija na sat dokumentujući sve što urade, kupe i pojedu (meni bi, lično, interesantnije bilo da dokumentuju ono što nakon tog obroka izađe iz njih kao produkt metabolizma – odvratno ali daleko autentičnije) predstavljajući sve u svome životu puno bolje nego što jeste, reklamirajući svoje čisto fizičke “kvalitete”, privlačeći tako pažnju ili, sasvim suprotno, krijući sebe, ukazuju na svjetske probleme dok ne mogu da riješe spostvene, u svijetu gdje nam se djeca iskriviše i izgubiše normalnu formu nadvijeni nad tim istim spravama i sposobnost i volju za socijalizacijom jer sve dobijaju preko ekrana, neko mi se obratio direktno, bez filtera. Meni, koju ne zovu džaba dikobraz jer fakat ne mogu podnijeti smarače (o mojim dobrim osobinama, if any, drugi put – npr moja mila sparkling personality kada vikendom, u piđami, sa izrazom lica serijskog ubojice “obraćaš mi se a nisam popila kafu” izgmižem iz svog brloga ili my glorious sense of humor) ali uhvatio me off guard, nasmijanu, raspoloženu, iznenađenu.  Continue reading

Sretno vam Valentinovo


Htjela sam napisati nešto dubokoumno za Novu godinu. Nije da nisam imala o čemu pisati. Nije mi se dalo. Ni pametovati, ni filozofirati ni naročito analizirati crnilo koje nas okružuje.

Za Valentinovo… opet neću napisati ništa posebno. Sačekaću manje komercijalnu inspiraciju.

 

Reći ću samo… volite se, bez obzira koji je dan, mjesec ili godina, volite sebe i druge, radite dobro za sebe i druge… ne uzimajte for granted ništa i nikoga ko je danas tu jer sutra možda već ne bude.

Ako već imate nekog posebnog, pokažite mu/joj koliko vam njegova/njena podrška znači i uživajte jedno u drugome i svim onim malim i velikim stvarima koje ljudi čine jedni za druge kada se vole. Ne mislim ni na šta materijalno, mislim na osjećaj da ste uz nekoga „kod kuće“, tamo gdje ste opušteni i sretni, tamo gdje osjećate da pripadate sada i ovdje. Zagrlite se i udišite jedno drugo, zasmijavajte jedno drugo, učinite da se osjećate sretno, voljeno, sigurno i shvaćeno jedno pored drugog.

Iskreno recite: volim te, nedostaješ mi, hvala ti, molim te i izvini.

Ali i odjebi, također. Ne glumite ni sebi ni drugima.

Ako osjećate ljubav ili privrženost, iskažite je… ko zna da li ćete opet imati šansu za to. Ako osjećate poštovanje ili nježnost, isto tako. Isto vrijedi i za odbojnost, gađenje i nepovjerenje. Komunicirajte otvoreno i iskreno. Riješite nesporazume, otvorite oči i srca, dozvolite ljudima da odu ali i da vam se približe. Činite ono što vas čini sretnima i činite druge sretnima ili ih makar ne činite nesretnima, ako imate uticaja na to. Budite dobri jedni prema drugima ili se udaljite jedni od drugih ako ne znate više ne biti loši. Pustite da vrijeme i prostor učine svoje, ali ne zaboravite dobre stvari i dobre uspomene.

I, na kraju, život je izgrađen od ciklusa, izbacite loše misli iz svoje glave, loše uticaje iz svoje okoline, odlepršajte od ljudi koji vam donose loše emocije i napravite prostora za one dobre koje dolaze u novom ciklusu… i uvijek volite… ako ništa, makar život… Valentinovo ili ne…volite sebe i volite se, bez obzira koji je datum i šta ko mislio o tome. Ljubim vas.

by Diona

(muzička podloga: sve što vam budi osmijehe)

Neku večer…


14914915_10205392947462936_2017607211_nDošla kući iz kafane.
Kaže mi mati: „Šta ti je?“
„Ništa.“
„Šta ti je?“
„Ništa.“
„Vidim da je nešto bilo. Ja te rodila. Vidim ti u očima. Šta ti je?“
„Ništa.“
Vidjela sam te.
Tebe za čijim sam dodirom čeznula, tebe kojeg sam sanjala, tebe koji si mi bio sve što sam ikada htjela…
Vidjela sam te, miris sam ti osjetila, u oči sam te pogledala i osjetila… ništa.
Ništa.
I nije mi žao ni tebe, ni sebe, ni nas.
Žao mi ljubavi.
Zar je tako slaba bila?
Kad te preživjeh.
Kad te preboljeh.
Kad se smijem od srca, iz srca a ti stojiš na metar od mene.
Kad ne drhtim, kad ne patim, kad ne plačem, kad ti ne tražim te oči zelene u moru ljudi.
Kad te ne trebam.
A jednom ti ležah na grudima i spavah kraj obraza i sa tvojih usana dah mi bješe potreban kao zrak.
A sad si samo još jedna osoba više koja stoji blizu mene.
Blizu, ali ne dovoljno blizu.
I zar je to ljubav, pomislih, i zar je to čovjek zbog kojeg sam plakala i za čijom sam pažnjom čeznula tako dugo i to me rastuži više nego što si ikada ti to učinio svojim nedostatkom vatre kad sam ja gorjela zbog tebe.
Sretno ti, ljubavi.
Želim ti da goriš uz nekoga kao ja nekad uz tebe i da ti bude uzvraćeno.
Možda onda prestaneš biti tako prazan, tako površan, blijed i bezličan.
Možda onda osjetiš da imaš u grudima nešto što te pokreće ne samo da živiš, dišeš i postojiš, već da se i raduješ tome.
Možda onda zaista pronađeš sebe kojeg toliko tražiš svuda osim u sebi.

by Diona

14632822_1848874212010625_926667508482275948_n

(muzička podloga: Say something, I’m giving up on you – Pentatonix)

Neprilagođena iliti ja ću uvijek biti ja


14800720_10205335928277492_688508843_nKaže mi horoskop neki dan ” Pošto je sve kako treba, sami ćete napraviti problem.” I ismijah se. Kako tačno.

Ono sam što sam.

Pred svima. Nema glume.

Rado ističem svoje mane. Onaj ko ih prihvati, voljeće i moje vrline.

Zar nije to ono što svi tražimo – partenera i sugovornika, ne nekoga da visimo na njemu kao krpelj il da nas vuče kroz život kao neki uteg. I obratno. Niti tražim bankomat niti imam aspiracije nekome biti sluškinja.

Ljubav za mene nije kad se radi nešto protiv sebe samo da bi se neki tradicionalno-mahalski zadatak štrihirao sa “to do” liste dostignuća za odobravanje okoline.

Ako ti je lijepo tu gdje jesi, ako si sebi organizovao život tako da si ispunjen, zašto to na silu mijenjati da bi nekome nešto dokazao. Sa osobom koja je slučajno tu i ni po čemu ti ne odgovara, a hemije imate kao dvije klade koje tako stoje jedna kraj druge. Zašto ulijetati u to? Jer je neko drugi to uradio? Jer ti je “vrijeme” po nekim staromodnim samonametnutim pravilima. Jer je neko drugi rekao da tako treba. Jer će propasti svijet ako metodom slučajnog uzorka ne uzmeš nečije prezime a on dobije nekog da mu rinta po kući. Hvala lijepo.

Ja još čekam ludu strastvenu ljubav da me pomete sa nogu. Ja znam da postoji. Samo treba da se nađemo.

14569635_10205202491901666_1004448601_n

U međuvremenu neću nikakve vještačke poslovne aranžmane. Ama ne mogu sebe da podnesem ponekad a ne neke ljude koji su tu slučajno, jer sam u tom trenutku ubijedila sebe da nema bolje (za mene), da ne mogu bolje, da je to ono što treba jer tako misli okolina. Jebeš okolinu. Samo sebi si dužan objašnjenja, sreću, savjest. Continue reading

Opet je jesen iliti zbogom, ljeto


14741829_10205336724217390_2109277620_nJoš jedna jesen dolazi a ja stojim na istom mjestu kao i prošle godine. Stojim i razmišljam.

Ne zato jer nemam kuda da idem… naprotiv… brojni su putevi ispred mene (možda i previše brojni za nekog neodlučnog poput mene, možda i previše raznovrsni za nekog ko nema potrebe tragati dalje kada nađe ono što želi ma kako svjestan bio da postoji bolje i bezbolnije (za mene) i da je u dosegu… uvijek ima bolje, ali nema takvo… baš takvo kakvo meni prija poput druge kože).

Ali meni se teško otrgnuti iz jednog imaginanarnog zagrljaja… taj san ljetnje noći grije me više od bilo kakve realnosti koja mi se nudi svakoga dana. Jer ta realnost me ne inspiriše. A ovaj san to radi itekako i to još dugo nakon što je već prošao. Nedostaje mi ista osoba. Isti čovjek koji je uzeo dio mene i ima ga kraj sebe.

14794174_10205345913287111_672438661_nZnate za one ljude koji prođu kroz vaš život i onda više ništa nije isto. Ni ukus, ni miris ni dodir. Ni način na koji dišete i doživljavate stvari.

Putovala sam, Božijom milošću, i ove godine na divna mjesta i sretala zanimljive i dobre ljude.

Ali nešto me uvijek vraća u jedan labirint od cvijeća i grmlja u kojem sam tako spokojno žmirila na njegovom ramenu udišući ga u sebe poput zraka.

Postoje takvi ljudi. Koji okrznu vaš život i sve izmijene. Možda oni to zaista ne znaju, možda im je lakše praviti se da ne znaju. Nije bitno.

Bitno je da postoje i da nas sama ta činjenica usrećuje. Bitno je jer su bili tu makar nakratko i donijeli neke savršene, drugačije trenutke, donijeli neke druge nas za nas. Bitno je da postoje ispod istog neba i gledaju u iste zvijezde. Bitno je ono što je ostalo u nama nakon njih. Ne ljutnja, ne ogorčenost, ne više ni bol. Samo čista sreća i zahvalnost da smo spoznali ljubav i sebe kroz neke druge prizme od onih dosadašnjih. I ma koliko znali da ti ljudi nisu oni koji će nas pratiti na samo našim stazama kojima moramo ići i na kojima ćemo možda sresti neke druge, više odgovarajuće ali nikad na takav način za nas posebne i neobične, mi ne možemo tako lako da ih pustimo iz kovčežića u našim grudima u kojima obitavaju njihovi osmijesi, zvonki glasovi, snažni zagrljaji i meki poljupci i boja onog glasa koji ćete pamtiti do smrti makar ga nikada ne više ne čuli.

14805380_10205342996654197_266399016_n Continue reading

Oproštaj


14800873_10205355476526186_410201043_nNe mogu, dušo.

Žao mi je.

Nikuda ne mogu krenuti sa tobom.

Ne više.

Iako ću te još dugo osjećati.

Često mi se desi da te se zaželim, da te sanjam, da mi nedostaješ.

Da ti pokušam to približiti. To je kao da umireš od žeđi i imaš svega da piješ – sva postojeća pića na svijetu su tu, u čašama svih oblika i boja, mirišu, presijavaju se i mame te. Sva su tu. Osim jednog jedinog. Vode. Ali ti želiš baš vodu. Tebi ne treba ništa drugo osim vode. Samo ona ti može utoliti žeđ. A od vode smo satkani, zar ne?

Al nema, jebiga.

Uvijek si dolazio kad sam bila sigurna da sam te preboljela, da sam u stanju zavoljeti nekog drugog, da bi mi pokazao da nije tako.

Preživjela sam te. Svaki put.

Nakon svake nove laži i svakog novog insistiranja da ti opet povjerujem (ne znam čemu sve to, zaista).

Al preživjela sam te.

Prvi put nisam bila ni svjesna. Kao kad povrijediš mali prst. Pa tek onda kad te zaboli svaki put kada pomakneš ruku počneš shvatati koliko ti smeta taj bol, obično tup i tinjajuć, ali nekada tako oštar da te iznenadi. Nisi do tada ni znao koliko taj mali prst trebaš i koliko može da boli.

Posljednji put sam bila i te kako svjesna svega… i bola i gubitka i konačnosti situacije u koju si me stavio kad nisam imala izbora nego da odem. I to zauvijek. I ta se priča završila.

Možda je bila završena i prije nego je počela. Jer uvijek sam se trudila da ti pobjegnem. A ti si me uvijek stizao i vraćao nazad.

Mada me je vječito nešto vuklo nazad, kao sidro koje zaboraviš da je spušteno, a pališ motore do daske da kreneš dalje, ali ipak stojiš u istome mjestu.

14798781_10205335921437321_112715837_n

Tako je i meni sa tobom uvijek bilo. Znaš li onaj osjećaj kad te nešto vuče nekome, neka neobjašniva sila, neka energija, kad svaki tvoj damar igra uz tu osobu.

Sumnjam da znaš.

Jednom ćeš znati. Pokušaj tu osobu zaljubiti u sebe. Nadam se da će ti poći za rukom. Meni nije.

Ali ipak si mi dao toliko sreće.

Sve ono loše ćemo zatvoriti u jednu kutijicu i baciti na dno mora. Jer nije više važno.

Sada si uspomena. Prelijepa uspomena.

14797473_10205344861060806_994824181_nUvijek ću te željeti.

Ali ti ne možeš biti moj dom. Mjesto gdje sam spokojna i sigurna Ne više. Ne u ovom životu. Nisam ljuta, povrijeđena ni uvrijeđena. Nije me ni strah. Jednostavno ne znam šta bi ti više mogao reći ili učiniti da se ja opustim i prepustim i ponovo poželim da pokušam nešto sa tobom. Postoje li uopšte te riječi ili djela. Ma koliko ti srce udaralo, ma koliko ti se oči caklile, ma koliko ti glas drhtao dok ih izgovaraš. Ili ta djela. Kakva bi ona bila. Ne znam. Ništa mi ne pada na pamet.

A znaš da je moja mašta ogromna i neumorna.

Jer naša je ljubav zaspala snom Trnoružice. Na njenom mjestu nije poraslo trnje ali stoji jedan labirint cvijeća i grmlja u kojem će se teško iko snaći. Pogotovo ti, za kojeg bijah sigurna da ima mapu, da ju je dobio pravo iz mog srca jednom kad sam mislila da te znam u dušu.

14800852_10205335932957609_1941965012_nJer ti si odlutao i nas dvoje sada plovimo potpuno drugim morima.

Zato ti želim sreću, ljubavi, na tvojim putevima. A ako nam se kada i ukrste staze, vjerovatno me nećeš ni prepoznati, jer, oči su ogledalo duše, a moja se promijenila i u njima ne vidiš više tvoje utočište od vjetrova i zime. Sada možeš vidjeti samo plamen nekih novih zvijeza i oluja u kojima nema mjesta za tebe.

Zbogom, ljubavi. Neka te prati sreća.

by Diona

 

14813696_10205324671356076_359830406_n

 

(muzička podloga: Wrecking ball – Miley Cyrus, Another love – Tom Odell, Love’s to blame – Joel & Luke, Oceans drive – Duke Dumont)