Danas osjećam neku slatku melanholiju, napadaju me neki uzdasi, gricka me neka uzivšena tuga. Uvijek je tako poslije Balaševih koncerata…koliko god da se pripremim i pokušam zaštititi, rastavi me čovjek na proste faktore. Sjetim se svega…i sevdaha i onog što je samo potsjećalo na isti. Ispužu iz mene neki trenuci koje sam duboko zakopala…još od prvog zamišljenog osmijeha pa sve do najnovije tragikomedije.

Privuku se neke rime, došunjaju se sjećanja, ogole se emocije do kosti, krenu suze i smijeh…

Sjetim se svake ljubavi…od prvog momka koji bi da je znao i smio i sad bio moj Provincijalac do Remorkera i svega drugog što me je radovalo i tištilo prethodne gotovo dvije dekade…

Continue reading →

Naići ćeš u životu na ljude koji prvo mrze sebe pa onda sve druge. Prepoznaćeš ih po njihovim namrštenim licima, ali ne od bola ili brige već od konstantne ljutnje na sve oko sebe. Oni su ljuti na kišu što pada, na sunce jer sija, na bilo koga ko živi. Svaki tvoj osmijeh i radost doživiće kao sramotu i ličnu uvredu. Biće grubi i umišljeni, nehumani, uvredljivi i zli prema tebi bez ikakvog povoda. Oni glume ponos, a ustvari osjećaju duboki prijezir i gađenje prema sebi i mržnju prema svima drugima. Otrovani su svojom mrakom i boje se svjetla i svega što svjetlo može probuditi u čovjeku. Oni misle da su spoznali svijet, a nisu spoznali ni sebe. Paralizovani sopstvenim osjećajem važnosti, oni su osorni i bijesni, a ni sami ne znaju zašto. Svako tvoje dobro djelo uzimaju zdravo za gotovo, kao da moraš raditi sve što zamisle, a zauzvrat dobijaš samo još više osude i mržnje od njih.  Oni konstantno za sve što ih tišti prebacuju krivicu na druge ne shvatajući da je vrelo ove zlobe duboko u njima samima i da su oni sami krivi što se konstantno loše osjećaju i što znaju da im nešto fali, a to ne znaju artikulisati. A fali im puno toga – dobrota, ljudskost, empatija, samilost, ljubaznost… Oni pak umišljaju da im fali poštovanje drugih i da će, dobivši ga silom, iznudivši ga agresivnošću i strahom, nahraniti i smiriti zvijer u sebi, zvijer vječito gladnu pažnje, strahopoštovanja, priznanja. Zvijer koju ne znaju da samo oni sami mogu i moraju uništiti, a umjesto toga je hrane i njeguju nalazeći u njoj saveznika za borbu, a ne prepreku ostvarenju sebe i nalaženju svog mjesta u svijetu dobroga i pozitivnoga. I zato se okružuju onima koji će im iz straha povlađivati navikavajući se tako na tupo odobravanje sve dok ne zaborave da ima i onih koji misle drugačije i ne libe se to reći, onih koji se ne boje da žive, da budu drugačiji i svoji bez obzira na cijenu. Continue reading →

Osvrnućemo se ovdje na nekoliko tipova snažnijeg nam roda sa kojima smo ja i moje poznanice imale zadovoljstvo da se sretnemo u životu:

• Serator kao što ime kaže divna je jedna ličnost. Vječito najpametniji u prostoriji, dijeliće nesebično svoje mišljenje uvijek i svuda, i više puta da ga dobro utvrdite i sraće bez ikakve milosti i mjere o svemu, pa i o stvarima o kojima nema pojma. Užasavanje na licima prisutnih tumačiće kao divljenje te će tako samo dobijati novi podstrek da prosvijetli ljude oko sebe držeći govore satima i objašnjavajući svima kako da žive svoje živote iako on lično od svoga ništa nije napravio (ne stiže čovjek dijeleći mudre savjete, teorije i životna pravila). Ovaj mudrac oduzeće vam dosta živaca ako sebi dopustite luksuz da slušate njegova trućanja.

• Filozof je nešto blaža varijanta ovog stanja koje opasno prijeti da preraste u seratora. Razlikuju se samo po količini logoreje.

Continue reading →