Istina je da nemam baš najbolje mišljenje ni od jednom od rodova. Ljudi su stoka. Pa samo pogledajte oko sebe… Stvoreni smo za destrukciju, samodestrukciju i uvijek mislimo ono najgore o drugima. Uništavamo sve oko sebe samo zarad trenutačnog zadovoljstva i kratkotrajnog komfora.

Mi koji ne možemo podnijeti Zlo svijeta u kojem živimo, zatvaramo se u svoje čahure, željni mira i tišine, smoreni prisilnim kontaktima sa napornim ljudima, emocionalnim vampirima koji vas crpe i čine bolesnima svaki dan.

I onda sasvim slučajno upoznate nekoga ko tvrdi da je potpuno drugačiji od toga.

Da ima snage, volje i želju da bude vaša mirna luka u ovom dobu haosa. Da ima strpljenja i snage da se nosi sa svim vašim demonima i izbori sa njima. Da vam dokaže da prava, trajna ljubav postoji (ne sumnjam ja u plamen koji nas ponese u prividno iskrenu ljubav, ali svima to brzo dosadi i kod prvog problema svi se povlačimo i bježimo u dobro poznatu, sigurnu zonu komfora i prelako i prebrzo ugušimo u sebi sve lijepe trenutke koje smo podijelili… ako su zaista bili iskreni – ukratko – vjerujem u ljubav, više ne vjerujem da dugo traje… hemija u mozgu nam tako kaže… ponašanje ‘modernih’ parova nam tako kaže… zašto se truditi oko onoga što imaš i već ti ide na živce… kada vrlo brzo, na jedan ili dva klika, možeš to zamijeniti nečim drugim sa silnih slika i ponuda kojima te zasipaju svaki dan… nečime novim, veselim, neopterećenim i prozračnim… i početi isponove… do novog zglajza… ali svijet mogućnosti je beskrajan… ili se vratiti u okrilje svoga svijeta koji si izgradio od onoga što najviše voliš, gdje si najsigurnija, u svoju rutinu, u svoju tišinu, u svoje pjesme, knjige, filmove i snove).

Ne, nisam ja bila cinik od početka. Naprotiv. Život i loši ljudi – ne generalno loši, loši po mene i moje snove, moje srce koje sada tako ljubomorno čuvam i ne puštam ga sa uzice tako lako… moju dušu koju su neki od njih iskidali na komade (ali mi se sviđa ovaj mozaik koji je nastao sada, kada su komadi ponovo skopljeni u cjelinu, ali potpuno drugačiju od one prvobitne (jer sam im ja, zavarana onim što sam slušala, želeći vjerovati u to, na kraju i povjerovala i unijela u sebe crnilo koje se sada tu ugodno ušuškalo i ne ide mu se nikuda. I lijepo funkcionošemo skupa… ja i to moje crnilo… ima divan smisao za humor i čuva me i pomaže mi kod daljnjih povreda…)) i onoga što slijedi poslije njih… poricanja, brisanja svake lijepe riječi i trena, nalaženja snage u onome lošem što se dešavalo… oporavljanja i odbacivanja malih ali bitnih dijelova sebe… daljnjeg betoniranja dodatnih zidova koji me dijele od realnosti… Naučili smo uspješno koegzistirati i smijati se jedni drugima… moji demoni i ja.

Ali ne pričajmo sada o kraju.

Pričajmo o počecima… o sumnjama i zbunjenostima koji nas tada razdiru. (Učiniće vam se, čitajući moje prethodne postove koji su u šaljivom tonu, da sam sada preozbiljna, da pišem o ovoj temi preoštro i preiskreno, nekako suviše lično i tmurno… ali, zaista, pored Proljeća, nešto se dešava sa mnom… nešto neobjašnjivo, prelijepo i zastrašujuće… a pisanje će mi, kao i uvijek, pomoći da sve to najbolje shvatim i posložim u sebi). Šta kada neko tako samo bane pred vas i pruži vam sebe i svoje srce (navodno) na dlanu… as simple as that…

Continue reading →

Neki kažu… suprotnosti se privlače – sumnjam jer neke suprotnosti u onim principijelnim, životnim stvarima, ljudima brzo dodijaju i inkompatibilne su sa kvalitetnim odnosom… ptica može voljeti ribu i obratno, ali niti će prva plivati sa drugom, niti će potonja ikada osjetiti čari leta sa prvom… dakle, ništa od toga.

Tako je i moja poznanica morala okončati vezu sa prosperitivnim ali inkompatibilnim likom… kome je bilo mrsko i gubitak vremena podići dupe sa kauča da ode do mora ili planine, a cura, kao i ja, živi da putuje.. što dalje i duže, to bolje… I ne da nije imao od čega. Nipošto. Jednostavno nije mu se dalo napraviti ni najmanji napor u tom smjeru zarad nje… a sa sadašnjom ženom se ne smiruje od stalnih putovanja – jer želi da joj ugodi – stvar volje ili znanja… kako hoćete.

I, ništa ne bi od te ljubavi.

Ljudi se moraju slagati bar u osnovnim premisama koje ih čine onim što jesu.

Uvjerila sam se u to hiljadu puta. Koliko god nazor i preko mrtvih kobila se ljudi natezali…i godinama… da opstanu u disfunkcionalnim odnosima u koje su uplovili ne poznajući se dovoljno, misleći da će sve biti ok a zgražajući se kada su postepeno počeli skidati slojeve do same suštine onoga drugoga sa čijom se različitošću nisu mogli nositi i preko čega nisu mogli preći i prihvatiti toliko oprečne stavove u determinišućim stvarima… na kraju sve ode do Đavola.

Drugi kažu… trebaš biti isti… što sličniji to bolje…. ne znam baš ni to… ako ste isti onda je to premirna voda za moj pojam… a mirna voda se brzo pretvara u žabokrečinu… valjda vam treba neko da vas inspiriše, gura ili vuče naprijed (i vi njega, naravno), budi ono najbolje u vama… tjera vas naprijed i kada posustanete…

Dakle sredina? Naravno. Balans je osnova svega…

Zato mislim da se ljudi moraju dobro poznavati da bi se voljeli.

Možemo mi izgovoriti te riječi… mada one u počecima više znače… zaljubljen sam nego ovo drugo, ali da bi nekoga istinski voljeli, mislim da mu moramo znati (i da nas moraju zanimati) interesovanja, mane, slabosti, principi te osobe, način na koji mu funkcioniše mozak (sad bi moj prijatelj rekao – naš mozak… vrlo komplikovan… par dugmadi (piva, seks, fudbal, auto, hrana, sise… još hrane… još nekog sporta… definitivno još sisa…) i to je to – ali ja mislim da smo, u osnovi svi mnogo komplikovaniji nego što djelujemo na prvi pogled).

Znam ljude na kojima, gledajući puku vanjštinu, nikada ne biste rekli da pričaju 5 jezika, u slobodno vrijeme pišu prozu ili poeziju, čitaju knjigu ili dvije sedmično, bave se nekim sportom i odlično im ide, slikaju, divno kuhaju ili uzgajaju cvijeće, volontiraju u određenim organizacijama, rasturaju šah ili sudoku, ili counter strike, ne propuštaju koncerte klasične muzike… ali se ne slikaju i ne promovišu svaki svoj korak svakom prilikom i ne kurče se time pa niko i ne zna ništa o tome… osim onih koji treba da znaju…

Znam i one druge… sa furkom da su univerzitetski profesori, a u glavama samo žica koja drži uši da ne spadnu sa glave…  Continue reading →

Kada nađeš savršen mir (koji mogu poremetiti samo šupci sa kojima si prisiljen raditi, ali nikada više neki dečko, prijateljica ili neka glupost kojoj si prije pridavala značaj) i okružiš se onime i onima što ti puni/e baterije… svojim svijetom (anti)junaka iz pjesama, knjiga i filmova/serija zbog kojih se raduješ i plačeš bez ikakve potrebe da i sama proživiš slična iskustva (jer imala si ih za pet života… žaleći one koje misle da nešto propuštaš ako ne osvićeš u kafani svaki dan, a tebi je puno važnije kako će završiti knjiga koju čitaš, nego ko će koga pokupiti u dotičnoj zapušenoj, smrdljivoj, znojavoj, preglasnoj, ponekad i pritivnoj sredini koju samo podnošljivom čini poneko drago lice koje sjedi kraj tebe)…

Sa svojim svicima koji te nasmijavaju, opuštaju i usrećuju jer postoje i čije su pobjede tvoje pobjede, čiji te uspjesi griju kao sopstevni i čiji ti sam pogled na ta draga lica popravi mjesec… misleći da si sve tako lijepo poredala… odustala od većine (bar onog što možeš) što te iscrpljuje i ušuškala se u svoj mir, nakon davnog obećanja sebi da te više nikada niko neće pomjeriti iz tvoj gnijezda gdje si srećna, opuštena i sigurna… da više nikada nećeš povjerovati ‘nekom od njih’ i dopustiti da makar na dan tvoja sreća bude u njihovim rukama… život te ponekad zna iznenaditi.

Stavi te pred osobu koja ti je sušta suprotnost (a ubijeđena je da ste slični).

I pored nekih nesporazuma i nejasnoća, osoba ispada (ne mogu reći na prvi pogled, ali nakon prvog razgovora – jer ipak sam to ja) kao princ iz bajke koji je gori i od tebe po pitanju romantike i savršenih uslova (sine qua non) neophodnih da se neke stvari dese… i taj poljubac (u koji si više počela da sumnjaš jer je bio uslovljen postulatima iz bajke (kao da mu je 14 godina, a ne troduplo toliko) ispadne savršen, baš kao iz bajke… baš kao voda sa izvora… baš kao da su te divne usne vajane samo za tvoje i kao da ste se ljubili godinima pa nekom čarolijom zaboravili pa opet našli…) I svaki je slađi i slađi…

I tako to krene… I opet si tu… ne znaš kuda, ne znaš kako, ne znaš da li i koliko se smiješ pustiti…

Continue reading →

Neki ljudi ne znaju da su vas u jednom trenu imali na dlanu.

Da ste pomislili da vas vide, osjećaju, doživljavaju i razumiju, kao nijedni drugi, i da ste, u jednom trenutku, bili spremni da se prepustite tome… njima… makar na kratko… pa gdje god vas to odvelo…

Da je postojao taj trenutak kad su se sazviježđa poklopila i… trebali su samo posegnuti i … ubrati vas.

Ne znaju i nikad neće znati. Da su propustili svoj savršen trenutak. Možda vaše slabosti. Možda snage. Ko zna.

A dali ste im sve znakove (bar ste vi ubijeđeni u to)… sve putokaze… otkrili puteljke u mraku kojima niko nije ni prošao… kroz neke staze skrivene u trnju. Možda ste se trebali i pojaviti, skriveni pod kapuljačom, uzeti ih za ruku i povesti tim putevima, sa fenjerom u ruci, kao u bajkama. Jer možda oni nisu znali kojom stazom da krenu. Možda. Možda nisu imali pojma kako blizu su bili. da otkriju onu pravu, istinsku, najiskreniju, najotvoreniju, najnježniju verziju vas.

Možda.

A možda su znali. I nije ih bilo briga. Možda to nisu ni željeli.

A možda je i bolje tako. Jer bajke ne postoje.

Možda ste vi samo (u)mislili da ste na nekoj sličnoj frekvenciji, a to nikada niste bili.

Možda ste samo umislili da vas vide drugačije od hordi onih drugih… onih kojima je gubitak vremena ikoga zaista upoznati, osjetiti, pokušati shvatiti od čega je satkan…

Onih koje ni najmanje ne zanima ko je uistinu osoba koja stoji pored njih… Možda su i oni jednako površni, poput ranije pomenutih, samo ste im vi, iz nekog razloga,  u tom trenutku, dodijelili osobine koje ne posjeduju.

A možda su se uplašili. It’s too complicated… Uvijek jeste. Kao i sve ostalo vrijedno misli i bilo kakve akcije.

Ali bilo pa prošlo…

Doći će… neki novi trenuci… neki novi ljudi…

Možda će oni znati da takve, u vremenu posebne, trenutke prepoznaju i uhvate… izvuku iz njih neki osmijeh, poljubac, toplinu zagrljaja… vaš dah na svome obrazu… možda nešto manje od toga, možda nešto više… ko zna…

Bitan je bio samo taj trenutak u vremenu, poseban, nezamjenljiv, neponovljiv trenutak koji je nepovratno prošao.

Ali, polako. Okreće se Ona… ko zna šta novi dani donose sa sobom…

Čak i neizvjesnost ima svojih prednosti. Ja uvijek mislim tako. Ona može nositi neke predivne stvari pod svojim plaštom. A nje bar imamo na pretek.

Lijepo spavajte, dragi moji. Lijepo sanjajte. U snovima, sve je moguće.

(muzička podloga: I see you – Leona Lewis)

by Diona