Uzmem nekad čašu (čitaj: flašu) vina i misli počnu same da pletu mrežu, otrgnu se od mene niti koje nastavljaju dalje same, bez mog uticaja i kontrole. Odvedu me svuda, kuda i ne želim i kuda se ne bih usudila trijezna da zavirim. I razmišljam o svakakvim glupostima. Pa i o ljubavi. Šta ću? I razmišljam kako ni godine nisu pomogle da sazrem u nekim stvarima, da se opametim… Sreća pa je tako.
Ja još uvijek vjerujem da (prava) ljubav postoji i da se može desiti svakome od nas. Jer znam da može. I’ve been there. Oh how I’ve been there. Nikad ne bih pomislila na druge usne, nikad ne bih poželjela drugi dodir, nikad ne bih primjetila da postoje drugi. I to bi trajalo. Da se nisu svojski potrudili da me povrijede, da mi se zgade, da me odgurnu od sebe, otjeraju iz svog svijeta. Dok nisam bila u poziciji gdje nisam imala izbora nego da odem. Svako naknadno “izvini” i “volim te” nije više doprlo do mene. Jer nisam više vjerovala u njih.
I misli čovjek neko vrijeme da više nikada neće povjerovati u ljubav, a kamoli je osjetiti i pustiti da te preuzme. Kao da imaš izbora…kao da možeš da se odupreš toj plimi koja te preplavi kada se najmanje nadaš…
Kažu da je ljubav leap of faith (an act of believing in or attempting something whose existence or outcome cannot be proved or known – skok u prazno, skok u vjeri da će sve ispasti dobro – čin vjerovanja ili pokušaja nečega u čije postojanje i ishod ne možemo biti sigurni). E pa još sam jednom zažmirila i skočila…
I sada volim. Jako i iskreno. I spremna sam se davati dok god osjećam da je ljubav uzvraćena, da smo posebni jedno drugom na taj neki način, da smo skupa iz želje, strasti i izbora, ne iz konformizma, zato što je convinient i što smo jedno drugome around…na dohvat ruke.
Isto tako spremna sam u svakom trenutku otići kada vidim da to više nije to, da ne uživamo jedno u drugome, da nismo više povezani, da se ne uvažavamo, ne ugađamo jedno drugome, da nema više ničega čemu bi se divili kod onog drugog, da smo se udaljili suviše da bi ponovo pružili ruke jedno prema drugome, da smo jedno drugome smor i zadatak, a ne radost i potreba. Spremna sam otići ako/kada dođe taj dan. I zbog sebe i zbog njega. Toliko dugujem oboma. Toliko mi je stalo do oboje.
Ne mora se svaka ljubav ubiti nasilno…davljenjem oko vrata ili razbijanjem od kamen. Neka može da umre i dostojanstveno, ljupko, uz iskrene želje za sve najbolje…tako ja razmišljam…ako nekad ta vatra postane tek plamičak svijeće…koju onda može ugasiti svaki dašak zraka…nije onda kriv taj dašak…vjetrić će zapuhati kad tad…krivi smo mi ako nismo njegovali našu ljubav toliko da tu vatru ne može ugasiti nijedan uragan…ako nismo podigli našu malu tvrđavu gdje smo sretni, svoji, opušteni i prirodni i odakle crpimo snagu za sve pizdarije koje nas okružuju (kažu ljudi da nema te vatre koja može da traje…da se svaka ugasi vremenom…pa neka…onda kreneš dalje sa iskricom u svom srcu dok ne naiđeš na nekog drugog sa sličnom iskricom, spremnim za neku novu vatru, neku novu ljubav…).
Kažu mi da sam idealista.
Kažu da miješam pojmove ljubavi, veze, braka itd…kao sve se to uzajamno isključuje u neka doba…
Kažu mi da sam nerealna.
A ja neću da se pomirim sa tim da me neko gleda kao stolicu i ostaje samnom iz osjećaja obaveze. Neću da budem ona žena koju voljeni vara, a ona ostaje tu iz straha od promjene, iz umora od života iz navike. Iz nade da će biti kao prije jednom kad je pogleda i vidi drugim očima. Neće, dušo.
Neću nikaku obavezu ni da ja drugome budem obaveza. Nego izbor i želja. Hoću da me voli i ludo želi kao prvoga dana. Neću da dočekam da nekome dosadim, da me neko preraste, da se navikne na mene ili bar neću da ostanem u takvoj situaciji jednom kada se desi.
Hoću da me neko bira svaki dan, u moru alternativa, iz ljubavi i pripadanja, ne iz straha, reda i jer tako treba.
Neću da me neko ženi jer je “vrijeme” i red ili jer sam trudna. Ako se nekad i udam neće to biti iz straha od samoće, jer je on „dobra prilika”, zato jer hodamo dovoljno dugo pa mi je dužan nešto, šta li? Ako se odvažim na to, biće to zato što sam našla svoje drugo pola, nekog ko me doživljava, voli i razumije, poznaje a i dalje želi, nasmijava, opušta, osjeća isto što i ja, želi sa mnom dijeliti svaki dan…i slatke i gorke sate…(pa makar na neko vrijeme ako ne zauvijek)…
I hoću da taj neko želi baš mene. Ovakvu ludu, preosjetljivu, emotivnu, nerealnu…Ne to što mi je dobar tajming i tako je convinient što sam tu, nego baš mene. Ukus mojih poljubaca, miris moje kože i kose, zvuk mojih uzdaha i mog glasa kada šapućem. Želim da sam jedna i nezamjenjljiva…i on meni, također.
Neću igrice, natezanja, prenemaganja i glumu (jer, ako mi je stalo do tebe ne mogu ti to činiti, a ako nije, nisi vrijedan truda), želim zavođenje, ples u predvečerja, njihanje uz tihu muziku i sjaj svijeća, uz miris mora, želim vino i smokve podijeljene poljupcima, zalaske sunca i strast kad je jedino što nam treba za sreću osoba koja nam diše u vrat i trenutke poslije kojih nam nije žao umrijeti.
Želim da kada osjetim njegov miris i kada mi prođe vrhovima prstiju po vratu svaki živac u meni zatreperi, svaka moja ćelija zapjeva…
Imala sam to i dopalo mi se. Imam to i sada. I želim uvijek to imati. Ili to ili ništa.
Ne žalim ni zbog čega.
Želim sjaj u očima, san u zagrljaju I žeđ za nekim kao za vodom poslije vina.
Želim ruke voljenog na sebi…ruke koje znaju svaki dio mene, ali i dalje me upoznaju, istražuju, miluju, donose zadovoljstvo i žar, nikad im nije dosta mene kao što ni meni nikada nije dosta njega…Želim usne na usnama, na koži, meke a čvrste, nježne a pokoravajuće…jebiga…ponese me trenutak…odoh u ovu popularnu literaturu…Grey ovo-ono…
Šalu na stranu…
Želim takvu ljubav i želim da traje. Neću da slušam kako nakon 4 godine mozak prestaje da luči nekakve hemikalije i postajemo kao dvije klade, otaljavamo nježnosti i dodire no ne iz želje nego iz straha da će neko drugi doći i otrgnuti nas iz uljuljkane fasade, navike, poznatih ali neinspirišućih puteva i utvrđenih pravila. Neću to. Hoću sreću, hoću mahnito lupanje srca, sve sa leptirićima. Hoću to ili ništa. Ne pristajem na manje. Ako to prestane, slobodno idi jer ja znam da ću otići. Neću biti zarobljena na mjestu bez ljubavi, proseći mrvice pažnje. Jednom se živi. Zaslužujemo da volimo i da smo voljeni. Bolje i neostvarena ljubav nego nikakva.
Jer ljubav ne umire sama od sebe. Umire jer smo je prerasli, zanemarili, prestali da je hranimo nježnostima i pažnjom, stavili je na zadnje mjesto, uzeli je zdravo za gotovo, odustali od nje, ubili je izdajama, uvredama, razočarenjima. A nema veće grehote nego u današnje vrijeme ubiti iskrenu ljubav. Potopiti je u vodu, držati je za vrat i smireno gledati kako život ističe iz nje. Koji god da je razlog u pitanju…
Nema ništa gore nego odreći se takve vrijednosti da te neko želi i voli cijelog i spreman ti je davati ljubav bez interesa. Naročito ako to svjesno uzrokuješ. Takve osobe ne zaslužuju ni samilost ni ljubav.
I tako mene ovi što još ne misle da sam izgubljen slučaj savjetuju da odrastem. Evo naviru mi momenti kada mi razni ljudi, oni koji mi žele dobro i oni koji mi žele zlo govore kako su moja očekavanja nenormalna i nerealna, kako ću se duboko razočarati i kako život nije jedna od knjiga koje čitam (a ja mislim: neka, hastal vam, hastal mi, prihvaćam i grlim svoju naivnost i djetinjastost i sve što mi nose).
I redovno se ja zajebem. To nije tajna. Pomislim da je to nešto drugačije. Da je ovaj put nešto posebno u pitanju. I ne bude. Al neka. Boli poslije neko vrijeme. Al neka. Vrijedi ono vrijeme zablude. Ne možeš drugačije nego otvoriti se, pustiti nekog da vidi “beneath your beautiful” i “perfect”.
I radije ću prihvatiti svoju nerealnost i da živim u oblacima te poneko razočarenje, nego živjeti u razočarenju, prihvatiti ga kao stvarnost bez ikakve nade za ostvarenjem ikakvog sna.
A razočarenja može da bude…Jer uvijek se može desiti da se ispostavi da je osoba kojoj si svjesno u ruke predao svoje srce lažov, psihopata ili ima ženu i četvero djece u Kiseljaku (nije smiješno – desilo se mojoj jaranici). Ali za sve postoji rješenje i ljepota života je u tome što dok god imaš iskricu u sebi imaš snage krenuti dalje, u novo sutra, u novu šansu, u novu ljubav…
Kad već pričamo o zrelosti spomenula bih teoriju moje rodice da nema kretena, šupaka, opasnih tipova već da su svi dobri ili loši u vezi ovisno o tome da li su sa pravom osobom ili ne (i zaista viđala sam ljude koji kinje i maltretiraju jednu curu, a drugoj jedu iz ruke i trče za njom kao pudle…). Mogu se složiti samo djelomično jer ne znam koliko da je situacija pogrešna neću biti zla i loša prema nekome. I ne znam je li hrabrost ili ludost pokušati sreću s nekim ko je onu prije tebe npr. marisao ili upucao. I, ne kažem, promijene se ljudi, fakat, ali ja nešto ne mislim da imam taj čarobni štapić koji od magarca pravi princa pa da idem u toliki hazard.
Rodica još kaže da kada ljudi prave idiote od sebe to samo znači da još nisu upoznali pravu osobu. Nema igrača, nema varanja, nema benevrečenja kad taj neko naiđe i zaštopa te i zajebe za čitav život. I onda znaš da je to to. Jer ljubav ne treba da boli, ljubav treba da prija, daje krila, tješi.
A ljubav svakom od nas treba. Pa makar je nikad ne našli bolje je provesti život u potrazi i pokušajima nego ikada odustati od nade da tamo negdje postoji neko za nas. Neko ko će nam se u potpunosti predati, izvući ono najbolje iz nas i učiniti nas neopterećenima i sretnima do srži. Svi to trebamo i svi tome težimo ma šta pričali i ma koliko glumili da to nije slučaj. I zato bih serbes ovog momenta potpisala da radije budem sama čitavog života, da se ne poljubim nikada više ako je alternativa tome veza iz obaveze, obzira ili reda, bistvovanje pored nekog koga podnosim ili ko mene podnosi. To nisam ja.
Zato kažem: Hoću ljubav, strast, požudu, želju, pripadanje, prepoznavanje…hoću sve. I ako ti nisi taj, onda odjebi.
(muzička podloga: Take my breath away – Berlin, Show me heaven – Maria McKnee, I have nothing – Whitney Houston, I’d give my all – Mariah Carey, I surrender – Celine Dion, I am a woman in love – Barbara Straisand, Beneath your beautiful – Labirinth, Za dobre i loše dane – Nina Badrić, Kao rijeka – Vanna, Snage za to – Vanna, Butterflies – Alicia Keys, All or nothing – O Town)