Uvijek je to neka druga žena, tamo neka jadnica, tamo neka sirotinja…nama se to ne može desiti. E, može.
I ne mislim ovdje na situacije kad te žvajzne pa ti prospe zube pa ga u snu ubiješ “iz noža” što bi rekao jedan drug (jer niko me ne može ubijediti da nema tog trenutka kad si jača od njega, trenutka kad se pijano il nadrogirano il samo nadrndano đubre umori od udaranja pa zaspe i nikad neću moći shvatiti da možeš oprostiti nekome ko te udari jednom, a kamoli izgazi dok ti dijete to gleda – ako ti već nemaš problem s tim i možeš leći sa nekim nakon batina, imaš odgovornost prema maksumu koji raste u bolesnom okruženju te će i sam biti oštećen ili kao neko ko će kasnije zlostavljati druge ili kao neko ko će tražiti one koji bi ga zlostavljali)…o tom potom…pisaćemo i o onom “neće se nikada ponoviti” nakon udaranja glavom u zid i vezanja za radijator i onome “nije tako mislio – on mene voli samo je malo nezgodne naravi” ali ovom prilikom govorila bih o drugoj ali jednako štetnoj vrsti zlostavljanja, onoj koju i sami participanti nekad teško mogu prepoznati i imenovati, daleko rasprostranjenijoj i skrivenijoj, perfidnoj, manje ili više suptilnoj – o psihičkom i emotivnom abuzusu…
Sjedim neki dan na kafi sa curom koju znam iz šeste ruke…ono…drugarica od drugarice od drugarice i dogovorilo se nas više da se nađemo na kafi, svi u nekoj frci, na kraju standardno svi izrade i nas dvije sjednemo za stol i u pola sata otkrijemo toliko sličnosti i tema da tri sata prođu u tri minute…nikada prije nisam sama s njom sjedila i žao mi je zbog toga…
Nisam je dugo vidjela prije toga…bila u nekoj vezi…to ljubav, to izjave na fejsbuku, to pažnja na kojoj grad zavidi, putovanja, uzajmni pokloni, obasipanje svim i svačim… a oboje lijepi, mladi, zgodni, uspješni…rekao bi čovjek – savršena kombinacija i formula za uspijeh –e pa nije…Sve je samo stalo u jednom trenutku. Nikad nisam znala zašto a nisam ni pitala…kontala sam da je u pitanju neka standardna glupost. Znam samo da joj je trebalo dugo da dođe sebi…Imala sam i ja my fair share od kretena, ali ono što sam čula tog dana čak i mene je iznenadilo.
Počesmo o onim beskorisnim temama…nova krema…što se ono razvode Bred i Anđelina…espadrile opet u modi…a onda riječ po riječ dođosmo do puno ozbiljnije priče…„Uvijek sam mislila da nema gore stvari od toga da te neko vara…Ima…puno gore“ poče ona…i krenu…i to zvuči otprilike ovako…
Iako taj njen, kad se sretne na ulici, izgleda urbano i intelektualno, iako bi rekao da je čovjek pametan, obrazovan, samouvjeren, kroz priču dođoh do zaključka da se ipak radi o nesigurnom kretenu klimavog ega željnim dokazivanja odanosti i ljubavi ko zraka. Da te uhvati strah ko sve hoda ulicom i djeluje sasvim čovjekoliko dok ga ne upoznaš. Da poslije ovakvih saznanja koliko je ponekad teško procijeiti ljude nikad više ne poželiš ni sa kim na kafu izaći, a kamoli zatvoriti se između četiri zida. Kako se toliko možeš prevariti u nekoga? Kako možeš bolest zamijeniti za ljubav, patnju za sreću, uvrede za nježnosti…Zaista niko ne zna šta je između dvoje ljudi – osim njih samih i Boga.
Počelo je suptilno…poneka kritika onako u šali, na račun izlaska, odjeće, drugarica … preslobodno se ponašaju i oblače…priča se o njima svašta po gradu…potom izražena „briga za dobrobit“, potom blago neslaganje i nepodnošenje sa ostalim ljudima sa kojima imaš kontakte…unižavanje drugih žena (valjda da bi se ona osjećala počastvovano i značajno)…insistiranje na priči kako su sve žene lude za njim, kako mu se nabacuju u prolazu, al on eto ipak neće zbog nje…manije veličine, preuveličavanje sopstvenog značaja…potom ponovo malo blaćenje drugarica…ne valjaju im slike na fejsu…pametnije bi im bilo da se ne slikaju po kafanama i putovanjima ako hoće nekog da nađu (nekog kompleksaša?)…teoretisanje o ulozi žene u društvu…wtf? who died and made you important??…potom uloga žrtve koju njene pakosne i ljubomorne drugarice ne vole (ili mu se nabacuju) i sve rade da ih rastave – šta god da se postigne odvajanje o drugih, izolacija i kontrola…potom sve izraženiji konflikti sa ljudima iz okruženja kada polako dolaziš u fazu da ćeš radije ostati kući nego da te bruka ispadima sa drugim ljudima kad ga povedeš ili da te maltretira kasnije, dere se i baca predmete po sobi ako izađeš bez njega…konstantno zahtijevanje vremena, pažnje, dokazivanja i ubjeđivanja, odgovaranja i razuvjeravanje od umišljenih fobija i neprijatelja, ucjenjivanje, prijetnje, psovke, vika, uvrede…kučko, krmačo, glupačo, kurvetino, droljetino…very nice.
Kada čitaš priručnike i naučne radove o psihičkom i emotivnom zlostavljanju od strane osobe sa narcisoidnim psihopatskim poremećajem, možeš pratiti ovo ponašanje po stavkama…Sve osim udaraca. Al i to bi sigurno nekad došlo na red – svako ko baca stvari i udara u zid radi to da ne bi vas udario. A u očima vidiš da je to samo pitanje vremena…još jedne svađe, još jedne čaše… Vidi šta si me natjerala da uradim…
Jednom ju je odveo na romantični vikend i toliko se derao na nju da su ljudi iz hotela htjeli zvati policiju kada su došli na vrata i ona im otvorila oteknuta od plača…
A onda kad se ona povuče nakon takvih pizdarija počinje maltretiranje druge vrste…zvanje, moljakanje, plakanje, zasretanje…I nikad nema preuzimanja odgovornosti. Uvijek je neko drugi kriv…težak dan na poslu, nesretno djetinjstvo, neshvaćenost, ili je bio toliko pijan da se ne sjeća ničega što je rekao ili učinio…hiljadu je razloga…svi imamo probleme pa ne idemo okolo dernjajući se na druge, uništavajući živote oko sebe. Ali ne. Nema njegove greške. Samo pusta obećanja i neiskrene suze dok se ona ne pokoleba i opet mu povjeruje da „neće više nikad“ i da „ne može živjeti bez nje“. Bolesno. You think?
Ne mogu shvatiti ove ljude i ove odnose. Posebno kad se ne radi o nekim besposlenim drogerima kojima preko čela piše „kabadahija“ već uglađenim jedinkama. Razumijem i da se naljuti neko i da se posvađaju ljudi i da nešto zamjeraju, trpaju u sebe pa puknu. Ne razumijem ustaljene obrasce ovakvog ponašanja koga neko može primjenjivati na nekome koga voli i ovog „voljenog“ koji toliko dugo ostaje u tim govnima. Ne razumijem toliki bijes spram objekta svoje ljubavi. Ne razumijem zahtijevanje da te neko voli i provodi vrijeme sa tobom mimo realnih mogućnosti. Ne razumijem kako neko sebi opravda da može pomisliti a ne izgovoriti takve gadarije nekome koga “voli”, kako može racionalizovati poimanje takvog odnosa i kako iko može cijeniti osobu koja to trpi.
Puno toga ne mogu da razumijem.
Recimo, u domenu naučne fantastike mi je da jedan takav čovjek hoda kao paun šepureći se po ovom gradu, a toliko osoba zna kakva je to gnjida. I da on misli da je njoj bitno kako se on, recimo obukao a ne zna da nema te bijele košulje koja će sakriti koliko je crn iznutra. Da ne pogne glavu kad sretne nju ili nekog od njenih koji su ga prihvatili kao svoje dijete, a on ih psovao i pokazao takvo jedno nepoštovanje i drskost prema njihovom čedu. Da ijedna ćelija u njemu još sumnja da bi ona ikad išta htjela imati sa njim i njegovim demonima.
Isto tako ne mogu da shvatim jednu inteligentnu i obrazovanu, samostalnu, ekonomski neovisnu ženu koja nema ništa da je veže za kretena (osim sopstvenog izbora) i bira da trpi ovakvo zlostavljanje tako dugo. U njenu odbranu – dugo mu je trebalo da pokaže svoje pravo lice…baš kao iz priručnika o narcisima…dugo je osvajao i predočavao nekog izmišljenog sebe tako da je trebalo neko vrijeme da pomiri ono što je bila ubijeđena da je prepoznala u njemu i relanost ispred svojih očiju…kao kanta meda koju ližeš dok ne udariš u govna…a onda zasmrdi…
I pokušavajući da se otmeš od njegove slatkorječivosti kad je u dobroj fazi i da se izmakneš korak nazad da bi mogla objektivno pogledati situaciju (što je gotovo nemoguće dok god si uključen u nju)…pokušavajući da shvatiš šta se dešava…krijući stvari od svoje porodice (jer ljudi su zgroženi i sa ono malo što su naslutili) da im ne bi prouzročila probleme koji bi sigurno slijedili nakon njihove reakcije kada bi znali 5% onoga što se dogodilo (ali ona ne želi da i oni ispaštaju zbog njenog lošeg izbora i procjene)…onda dolazi period zbunjenosti i preispitivanja sopstvene lucidnosti…počinje emotivni rollercoaster preispitivanja svakog svog koraka, traženja greške u sebi, procjenjivanja svake sekunde kada mu je možda učinjeno nešto nažao… Najteže borbe vode se u nama samima i kad jednom objasnimo sebi i uvjerimo sebe da je nešto loše po nas i da će nas smjestiti u grob puno prije našeg vremena, a ne mora biti tako…prelomite nešto i oslobodite se…priznate sebi da morate otići odatle i nikad se više ne okrenete.
I nema tih suza, ubjeđivanja da se neće ponoviti (uvijek se ponovi), socijale, prijetnji, manipulacije, proganjanja, udaranja krivnje, optužbi o uništenom životu i percepciji ljubavi (percepcija je u korijenu pogrešna i ti ništa ne možeš učiniti po tom pitanju jer nema te ljubavi i pažnje koja bi mogla promijeniti mržnju spram žena koju on osjeća u samoj dubini svoga bića). Sad ti više nije ni lijep…vidiš mu dušu, kao na slici Doriana Greya i sve ono što te je fasciniralo i privlačilo toj osobi počinje da te odbija i da ti se gadi…A oni puno i sami pomognu u tome…
Pokazala mi je neke od njegovih poruka…ne znaš da li bi se smijao ili plakao. Pitam je što čuva takve gadarije – kaže da ih ima sve…sa telefona, messangera, vibera …poruke, screenshot-ove – sve, na više mjesta, ako ikada više pomisli da pogleda u njenom pravcu … jer takvim ljudima je veoma bitno da održavaju svoju masku u javnosti.
Onda ide period prozivanja sa nepoznatih brojeva, vrijeđanja sa lažnih profila, propitivanja kod kvaziprijatelja, uhođenja, maltretiranja…mjesecima je povraćala kad vidi njegovo ime na displeju. A onda jednog dana, nešto je prevrnulo…i potpuno joj se smučio…smučila se sebi da može žaliti takvu osobu i za takvom osobom…počela se stiditi sebe…čime ga je tako dugo pravdala i branila od svog zdravog razuma i drugih…prevladao je instinkt za preživljavanje i nastupilo beskrajno olakšanje da se sve završilo. Njegove riječi više nisu povređivale. Nakon panike i straha, pa gađenja, došlo je ništa…apsolutno ništa…stigla je u fazu kad joj više nije bitno šta misli, šta želi, šta mu treba, za šta je krivi i osuđuje…postao je samo nebitan stranac u moru nepoznatih lica. I sada više nema nikave moći nad njom – odbacila je sve vezano za njega od sebe kao neki pogani virus koji nas slomi ali jednom kad ga preživimo nikad više ne može da nas zarazi. Jednostavno jednog dana je ozdravila i shvatila da zaslužuje sreću. Da ima normalnih ljudi. Da nije osuđena na kretena dok postoji.
Šta se to slomi u ljudima? Šta te to dovede do granice kada se sve puzzle poslažu u savršenu sliku…i shvatiš sve – nisi ni volio njega nego sliku o njemu koju si stvorio. Samo je pitanje jesi li pustio da budeš tako dugo obmanut ili si sam sebe obmanuo. Dugo ljudi mogu glumiti ono što nisu. Možda bi to željeli da budu ali im njihovi demoni ne dozvoljavaju, možda misle da bi tako bolje prošli kod drugih, možda jednostavno znaju koliko su seriously disturbed pa su naučili da relativno dugo kriju svoje pravo lice. Ali srećom nedovoljno dugo. Jer kad tad njihovo pravo JA, njihovo bolesno JA ispliva. Koliko god se borili protiv toga.
Stojim jednom na trolejbuskoj stanici – mjesto puno inspiracije. Čuješ svakakvih priča. Tako čujem jednom jednu tuku kako govori svojoj jaranici glede njenog psihopate: Kako tvoja ljubav može tako lako prestati? Ljudi griješe. Trebaš biti tu. Da zajedno prebrodite to. (Iz ranijeg razgovora shvatih da ju je malo izbacio iz auta i gurnuo koji put.) Ne možeš odustati od njega kod prve greške. A stoprve? Jednom se živi. Zašto trpiti kretena? Zašto trpiti išta? Samog sebe utamničiti pored nekog mračnog uma koji će ti ispiti i zadnju kap snage i radosti i gdje ćeš struhnuti i krepati i mentalno i praktično. Gdje piše da se doživotno moraš predati jednoj grešci? Svi imamo pravo zajebati se i više puta. Znači li to da se trebamo ukopati pored svakog svog zajeba dok god nas on/a želi? U ime koje nepostojeće ljubavi (ko se voli taj se bije najveća je glupost ikad izgovorena – onaj ko te voli nikad te ne može gledati s mržnjom, govoriti ti uvrede, spustiti ruku na tebe na bilo koji drugi način osim da iskaže nježnost), u ime kojeg inata, tvrdoglavosti, gluposti, upornosti u srljanju u sopstvenu propast? Kome šta trebamo dokazivati? Kome šta dugujemo osim sebi? Čije mišljenje i osuda su preči od zdravlja, sreće, dostojanstva, osjećaja olakšanja koje dođe kad izađemo iz takve bolesne relacije? Ko bi mogao iznova i iznova birati poniženje, nemoć i strah umjesto slobode da budeš ono što jesi, što te ispunjava? U ime svih onih koje nisu imale izbora, grijeh je imati ga i ne izabrati šta je dobro za tebe. Brojne su žene morale trpiti kretene koji su ih maltretirali, zlostavljali, brisali pod njima. Duguješ sebi i onima koji su te odgojili s ljubavlju da se okreneš i odeš. Nije svaka ljubav trajna. Niti stvarna. Neka se podiže na nerealnim temeljima. Jer, ti misliš da voliš dobrog insana, a ono se ispostavi ne da nije dobar nego da nije ni insan. I nije tvoja odgovornost liječiti ga…tvoja odgovornost je da zaštitš sebe, okreneš se i zauvijek odeš…i živiš sretno.
(muzička podloga: Brand new me – Alicia Keys, Listen – Beyonce, Povredi me – Nikola Rokvic, Kao rijeka – Vana, Roar – Katy Perry, Skyscraper – Demi Lovato, My name is Luca – Suzanne Vega, Love the way you lie – Rihanna, Nije za nju –Oliver Mandić, Russian roulette – Rihanna)