Utopija iliti gdje ja (želim da) živim…


Nisam dugo pisala. Uvijek želim da napišem nešto lijepo, ohrabrujuće, šaljivo. Ali ovaj januar nije mi dao puno materijala za to. I ma kako ja pokušavala to okrenuti na sarkazam i šalu, ne ide, degutantno mi i neukusno… tolike sudbine uništene, toliki životi izgubljeni ili na rubu pukog preživljavanja dok se drugi mrtvi hladni bahate i još daju upute ovoj sirotinji kako živjeti od zraka… ne mogu ništa duhovito iz toga izvući. I, zato, iako ovaj blog nije tako zamišljen, kao neka kritika trenutnih životno-političkih zbivanja na ovim prostorima, daćete mi ovdje prostor da u ovom najdepresivnijem periodu godine dopustim i sebi par bijesnih i proklinjućih rečenica, a kasnije ću se, obećavam, vrlo brzo vratiti svom uobičajenom šaljivom kriticizmu i sarkazmu… poput onog prošlog posta punog smirenih zaključaka, otkrića o sebi i drugima i potrazi za tim mirom  koji nam svima treba i od kojeg nikad ne odustajem.

A  šta kad znam da moji postupci, ne baš samo moji ali naši ako se udružimo i pokrenemo neke inicijative možda mogu nešto promijeniti? Dugujemo li tada sebi i dalje (samo) pursuit za tim sopstvenim mirom bez obzira na sve pa makar se svijet rušio oko nas, ili smo društveno odgovorni da pokušamo svijet oko nas promijeniti na bolje, makar korak, makar svako od nas pomalo, koliko može, od sebe… ? Jesmo li dužni reagovati, djelovati, angažovati se, uzeti stvari u svoje ruke, pa makar nekad, puno poslije, daleko odavde, na drugom kraju svijeta, unuku u krilu, reći da smo nekad jednom u nekoj našoj maloj a prelijepoj, dalekoj zemlji procijenivši iz one poslovice da možemo nešto promijeniti i da imamo snage i izgleda to nešto makar pokušali uradili tako …il  smo ipak nastavili linijom manjeg otpora?

12583753_10203766488562480_785711259_n

Možemo li makar još nekome pokušati pomoći da dosegne taj svoj mir bez kojeg se danas ne može dok je sreća imperativ (i to ne ova istinska unutarnja, nego ova reklamna, odglumljena, kojom impresioniramo druge). Dugo ću se ja držati onih svojih zaključaka iz prethodnih postova …love, peace and understanding, forgiveness and thriving i sl…nadam se dok sam živa, ali u zadnjih nekoliko sedmica imam potrebu da podijelim sa vama ovu ogorčenost koju (ubijeđena sam) i sami osjećate svi vi koji ovu zemlju makar simpatišete…zbog svega onoga što je učinjeno njenom narodu…

By this mislim na običnog, poštenog čovjeka koji sa svoje dvije ruke i/ili stečenim (ne kupljenim) znanjem pokušava prehraniti sebe i svoju porodicu. Zato ovaj post neće biti jedna od onih pričica kojima se šalimo i zabavljamo i sarkastično kritikujemo ove ljubavne odnose jer mi se to čini pretrivijalnim pred pričama o sirovim i surovim ljudskim sudbinama, onima kojima je oduzeto osnovno pravo na dostojanstvo i život, a koje na neki način dođoše do mene. Ta ovaj blog se i zove Sexa nigdje, a grada još manje pa mislim da imam pravo posvetiti par redaka i ovoj drugoj komponenti, odnosno kulisama svih naših priča iliti govnima u kojima smo do guše i koja nam se penju sve više i više, a mi se kao nešto želimo voljeti, zabavljati i napredovati u svemu tome.

Tako da (i pored svih pozitivnih misli i želje da vjerujem da uvijek imamo izbora makar kako se postaviti u određenim situacijama) dozvolićete mi da sve ono ranije navedeno zanemarim u ovom postu i progovorim glasom običnog građanina kojem je pun kufer da ga se pravi idiotom i koji mora makar vrisnuti da se njegov krik čuje makar ovako, kada još nije sazreo dovoljno da reaguje na konkretniji način. Zato ću na ovih par strana pustiti da me poput svakog čovjeka koji duboko osjeća ove nepravde, duboke socijalne podjele i razlike po nerealnim osnovama iskaže svoj bijes, beznađe i bespomoćnost koju (ubijeđena sam) svi osjećamo ovih dana kada samo pomislimo na određene vijesti i izjave kojima nas bombarduju sa svih portala, kada se okrenemo i vidimo gdje živimo i kako smo nisko pali, kakvi su to ljudi koji nas ocjenjuju, procjenjuju, svrstavaju u naše barake i odlučuju šta će dalje biti sa nama… čineći nam tako možda i uslugu života i pokazujući nam konačno da nam možda nije (više) mjesto ovdje među primitivnim i osrednjim i da je možda vrijeme da, unatoč strahu koji nas parališe izađemo iz naše comfort zone, pustimo krila i otisnemo se u veliki svijet i nađemo svoje mjesto pod suncem zaboravljajući na selektivni patriotizam na koji nas pozivaju samo kad nam žele zamazati oči novim otimačinama i zanemariti možda i lijepe elemente naše tradicije koji nas poput sidra vuku da ostanemo tu (jer bolji je i naš kalež od tuđih bisera – je li baš? Nije jer to nije naš kalež nego onih koji tu, u sred čaršije, skinuše blato koje su donijeli na svojim cipelama i svojim dušama iz svojih sela i sa svojih brda sa namjerom da nam zagorčavaju život i unište i iskorijene sve ljudsko, kulturno i emancipovano…zato eto im kaleža pa makar bio pod krinkom tradicije…bolje otići u neki lijepi ambijent pun zdrave prirode i sjetiti se svojih ponekom razglednicom, kad već nisu sazreli toliko da sa nama napuštaju ovaj brod koji tone ili rade nešto na promjeni stanja).

jingijang

Jer, ma kako mi gradili onu našu tvrđavu o kojoj ja stalno trubim, malo ju je teško sačuvati kada dođu računi, kada vam otmu i ono malo što ste teškom mukom stekli, kada vam dijete zaglavi u bolnici zbog nekvalitetne ishrane ili nedostatka lijeka za koji trebate mjesečno odvojiti količinu novca koju ne vidite za pola godine…ili nemogućnosti da dragoj osobi nešto poklonite za rođendan, dok se tuđe drage osobe ničim izazvane voze đipovima i zimuju po Alpama u mondenskom zimovalištima preko vaših guzova, samo zato jer su “dobro izabrale” (ne ljude koji su to zaradili pošteno nego nakrali od drugih) a vi svoje dijete ne možete ni do najbliže planine odvesti na sankanje nekoliko sati. E tad je malo teško meditacijom i lomljenjem tijela fitnesom postići mir. Gdje onda pobjeći…u pjesmu, u knjigu, u  zagrljaj…ali eto opet ponedeljka i natmurenih, zlih lica koja su programirana da vam otmu i naznaku tog mira i sreće, koja bi vam i dušu uzela i hladno vam otimaju zalogaj iz usta dok se oni debljaju i tove…i najmanje je bitan taj finansijski momenat gdje se nečije govno (i to obično daleko gluplje i nesposobnije ali nekom podobne osobe) vrednuje više od vašeg rada – bitno je to što živimo tamo gdje se cijeni neznanje, nerad, podobnost, ublehaši, laktaši, neznalice, izrabljivači, pljačkaši, štelaši, a oni koji žele pošteno zaraditi ono malo crkavice i potrošiti je kako im je ćeif (#oprosti Fadile) nailaze na saplitanja, opstrukcije, noževe u leđa, širenje laži i neistina, ismijavanje, ponižavanje i omalovažavanje, vrijeđanje i izrabljivanje i liječenje kompleksa od strane duboko iskompleksiranih čobana sa univerzitetskim diplomama i dobrom provincijskom pozadinom i  vizijom koncentracionog logora u svojoj odgojno-popravnoj poslovnoj metodologiji.

bogatasi

Okruženi ovim spodobama, tako onda si dozvolite povremene želje i snove u nekim drugim kulisama, čekajuci da karma i đavo jednom dođu po svoje. A hoće. Zato povremeno dajem sebi luksuz da želim… Continue reading

Zgazi bližnjeg svog iliti Law abiding citizen iliti čekajući Karmu…


11949630_10203197317293554_866715257_nVratila mi se prije nekoliko dana drugarica s fenomenalnog godišnjeg odmora i prvi dan su je resetovali na fabričke postavke (čitaj: stres, plač, frustracija). Inače kao osoba koja prezire grubost, primitivizam i agresivnost izuzetno se teško snalazi u specijalnoj sorti kretena sa kojima ima nesreću da skupa zarađuje za hljeb…pri tome se radi o vrsti posla gdje se stalno moraš penjati na nekakvoj paleolitski zamišljenoj hijerarhijskoj ljestvici gdje se svako onaj ko je pola koraka iznad osjeća pozvan i punopravan da ti sere i filozofira najmanje o poslu o kojem možda i zna nešto više od tebe jer je tu proveo duže vremena (ne nužno radeći išta, ali eto makar opservirajući druge kako rade), nego o svemu pa i o tome kako ćeš živjeti svoj život u slobodno vrijeme. To je žena od trideset godina sa sopstvenim djetetom prema kojoj se svakodnevno razni babini sinovi ponašaju kao prema balavici samo zato jer ona ne zna da se spusti na njihov mahalsko-planinski nivo i zaćera ih u tri pičke materine jer to je jedini jezik koji oni razumiju.

Al neće ona. Radije trpa u sebe i od sposobne, vesele žena pune entuzijazma postaje nekakav smoren, vječito neraspoložen i istrzan zombi za kojeg se ne sjećam kad sam zadnji put vidjela da se smije…šuti i radi, radi i šuti i trpa u sebe nezadovoljstvo što je puno gluplji od nje svakodnevno izrabljuju i izrađuju i smiju joj se iza leđa što pored svog radi i njihov posao…i što je savršeno svjesna svega toga i samo šuti i gleda ih i čeka…nešto…šta? I kad god sjednemo uvijek samo posao, posao, posao…nema druge priče…

11948255_10203223795635496_1475903000_nI neki dan gledam neki lik pobio ljude na poslu. I često vidim neko dijete došlo u svoju školu i pobilo pola razreda…i, kao i uvijek, pokušavam sve sagledati kroz sve prizme, pa i ovog “monstruma”, pokušavam shvatiti zašto je to neko uradio i kako se našao u situaciji da misli da nema (drugog) izlaza (osim ako je totalna budala). Pa kontam…šta su/joj mu školski drugovi/radne kolege sve priređivali i zašto je baš on/a a ne neko drugi pukao i sve zakamarao heklerom, u menzi, na velikom odmoru? Pasivno-agresivna ličnost, neka psihopatija, genetska predispozicija, nedostatak ispusnog ventila, previše faktora za dekompenzaciju? Ne znam. Ali nešta ga/ju jeste dovelo i gurnulo preko granice. I ne kažem da je ikoga trebao ubiti ili čak pretući ili da su ti ljudi uopšte išta krivi ili da on nije totalni idiot od rođenja. Ali tu se postavljaju dva pitanja: 1. Kako neke sociopate i psihopate prođu kroz tolike društvene interakcije i niko se ne zapita “šta nije uredu sa ovim čovjekom”? i 2. Kako je moguće da neko toliko pati i šalje tolike signale upomoć, traži zaštitu, svi vide koliko ga se maltretira i niko ne poduzme apsoultno ništa protiv bullinga/mobbinga dok osoba ne pukne i ne napravi pokolj?? Continue reading