Uspavanka za M


13819502_10204779920017633_1587931220_nSanjala sam da si mi se vratio.

Kunem se, probudila sam se sa mirisom tvoje kose u nosnicama, sa ukusom tvog poljupca u ustima. Tako stvarno da sam mogla vrištati.

Ova jedna prijateljica rekla bi da ovaj dio mene koji još ne želi da te pusti (svi moji dijelovi su nažalost takvi, osim onog jednog jedinog, strogog, ali taj se pita) te tako priziva i pokušava da ublaži ovo što trenutno osjećam. Ovu tupu prazninu i bol koja gotovo da je fizička (nisam to godinama osjetila, ne na takav način – osjetila sam ljutnju, hladan bijes, tugu, razočarenje, iznevjerenost, ali ne takvu težinu u sebi, slabost u cijelome tijelu, nemogućnost disanja, to ne već dugo, dugo). Druga jaranica rekla bi da moj mozak pokušava da tako dobije svoj closure i moja podsvijest racionalizira sve pokušavajući na taj način da me opusti i procesiura neke uspomene (gluposti, kako se uspomene uopće „procesuiraju“, one se drže u sebi i potiskuju na neka mjesta odakle se ne mogu iskrasti lako, ali im to ipak pođe za rukom, najčešće u kišnim noćima kao što je ova). Treća prijateljica bi rekla da se ostavim toga i da me ne zaslužuješ i da bi trebale otići negdje da se napijemo, onako ženski.

13817120_10204779899217113_511676956_n

Bilo je čudno, ali nijednog trenutka mi nije palo na pamet da sanjam. Kao da me sopstveni razum potpuno poronio u neki paralelan svijet pa sam sa strane gledala šta se dešava, vidjevši i sebe i tebe, kao u nekom filmu. A sve je opet bilo tako stvarno. I ja sam razmišljala onako kako inače razmišljam i ostale stvari su se dešavale uobičajeno. Poslao si neku poruku… (naravno, ti to nikad ne bi uradio, ne na taj način, ne tim riječima) nešto o tome kako su ti zadnji mjeseci bili najsretniji u životu i kako ne možeš shvatiti da smo dozvolili da nas razdvoji išta a ne nešto bezveze, kako su sve ovo gluposti kojima ne možemo dozvoliti da stanu između nas, jer bitno je samo ono šta čovjek osjeća, pogotovo u današnje vrijeme kad su iskrena osjećanja takva rijetkost a ljudi tako zli jedni prema drugima bez ikakve potrebe… i, napisao si… oprosti, maleno, bio sam glup i nisam razmišljao koliko sam te mogao povrijediti (nešto što ti isto nikada ne bi rekao – čudi me kako tada nisam shvatila da sanjam) i ja sam osjetila kako sva ona težina pada sa mene i zaboravila i zašto sam uopšte ja ovdje a ti tamo i šta se uopšte desilo pa da sam mogla pomisliti nešto dovoljno loše što bi onu najranjiviju mene udaljilo od onog najiskrenijeg tebe… jer meni je tebi uvijek bilo lako vjerovati. I osjetila sam ti se bliža nego ikad. Continue reading