Često čitam u časopisima članke naziva tipa ‘Umjetnost uživanja u malim stvarima’. I pitam se da li je to moguće. Naravno da jeste. Ali kao i svaku vještinu i to je potrebno savladati. Neko se rodi talentovan pa mu treba malo, neko se mora potruditi više. Ja? Rođena sa vještinom overthinkinga i komplikovanja očigledno jednostavnog…često zavidim ovima što samo jedu, seru, spavaju – bez hiljadu istovremeno otvorenih tabova u njihovim glavama. Šalu na stranu, možemo li zaista živjeti ovdje i sada?
Kada svakodnevno bukvalno trčiš na sto strana i nesvjesno postaješ automat, a problemi se gomilaju. A vrijeme prolazi. Imamo li luksuz čekati da problemi prođu (oni će proći ali pitanje je kakve će pustoši ostaviti za sobom)? Problema će uvijek biti. Manjih i većih. Bitno je ono u nama, ono što jesmo bez obzira na vanjske okolnosti…
U kupki sa mirisom lavande i jasmina, uz svjetlost svijeća i glas John Legenda otkriše mi se sinoć neke tajne… iz moje nutrine nahrupiše u moje misli (kao kad te na halnoj šolji spucaju najbolje ideje i životne istine ali nešto suptilnije i sa daleko ljepšom aromom).
Počeh se pitati kako u sebi samome naći neophodan balans, tačan omjer onog istraživačkog koje bi osvajalo nove planinske vrhove i onog opuštenog, kućnog koje bi se ušuškalo u deku i gledalo stare slike ili čitalo omiljenu knjigu po deseti put?
Mislim da je tajna tog umijeća biti sretan sam sa sobom. Tek onda možeš biti sretan sa drugima. Biti zabavljen, opušten, miran u sopstvenom društvu. A kako to sve postići bez (u)poznavanja sebe i odbacivanja svojih najgorih strahova i demona? Sebe spoznati i voljeti. Neupitno i nenadmašno. Jer kako voljeti drugog ako prezireš sebe?
I minut po minut, veo po veo, počeše padati neke koprene sa mojih misli koje krenuše bivati jasnije i sjajiti nekim jačim i prijatnijim bojama i krenuše se slagati poput djelića onih igračaka u jednu sada potpuno jasnu i prelijepu sliku koja je sve vrijeme bila tu, na dohvat ruke, u meni, ispod površine pokrivene patinom beznačajne svakodnevnice, zamagljene trivijalnim riječima, ljudima, događajima…
Da se razumijemo, ne doživih ja nikakvo prosvjetljenje tipa da li poslije smrti idemo po zaslugama da sviramo harfe ili miješamo čorbe ili se gasimo poput pokvarena televizora i sve naše nade, želje, snovi, uspomene, djela nepovratno nestaju, osim u onima koje volimo i koji nas se sjećaju ili u nekim škrabotinama koje smo ostavili iza sebe… Ne. Moje “otkrovenje” bješe daleko jednostavnije i tek prvi maleni korak koji sam sebi dozvolila na hodočašču u i kroz sebe i koje bih coelhovski nazvala: učenjem nemaltretiranja sebe zarad tuđih očekivanja (jer i kad pružamo otpor nerealnim zahtjevima koji se stavljaju pred nas i kada naši mučitelji odustanu od nas, mi sami nastavljamo da se kinjimo raznim analizama i promišljanjima o tome i iscrpljujemo sebe zamišljenim raspravama sa ljudima koji ne zaslužuju djeliće naših misli, a ne naše sate i sate nakon kojih nemamo volje da dišemo a kamoli da udišemo život punim plućima) i učenjem ugađanja sebi (naravno nikad na uštrb drugog) ali u smislu savladavanja vještine življenja u sadašnjem trenutku i umirivanjem svog uma (koji je programiran da nas drži u konstantnom fight or flight modu), dakle učenjem istinskog upoznavanja, spoznavanja, prihvatanja, opuštanja i njegovanja sebe kao individue koja će kao takva moći znati cijeniti sebe i biti daleko prijatnija, otvorenija, energičnija, produktivnija i ispunjenija u svim sferama svog života, kako prema sebi, tako i prema drugima. Continue reading
