Stepford here we come iliti rodi me majko plastičnu…

11208940_10202667434046804_343592548_nČim otvorim fejs ovih dana zaspu me naslovi tipa: Kako ga osvojiti u deset koraka, Pet trikova da poludi za vama, Kako ga zadovoljiti u tri koraka, Šta izbjegavati u vezi, Šta muškarci ne vole, Zbog čega će vas sigurno ostaviti..ma jebeme se načisto. Zar se veza svela na nekoliko koraka čije slijepo poduzimanje garantuje uspjeh i obratno? Šta je sa starom dobrom improvizacijom? Šta ima Orvel, 1984. kad sami sebi namećemo zadatke, okvire, pravila i algoritme koji će mehanizovati svaki korak nečega čija ljepota upravo leži u spontanosti, prirodnosti i nepredvidljivosti do te mjere da ćemo se pretvoriti u robote.

– Dragi, dodaj mi naočale, molim te.

– Stani, draga, da provjerim u kalendaru – već triputa sam ti ove sedmice dodao naočale… mislim rado bih, ali, znaš da po algoritmu sada ti moraš uraditi tri stvari za mene inače ću se početi osjećati necijenjeno, nevoljeno i potražiću potvrdu za svoju vrijednost negdje drugo.

– Upravu si, dragi. Tri stvari za tebe..ionako čitam previše. Algoritam kaže da zbog toga možeš da se osjetiš zapostavljeno.

– Tako je, draga. Neću ni ja gledati tekmu, bolje da uradim nešto u bašti – to snižava krvni pritisak i liječi od depresije.

– Onda da učinak bude veći, danas za ručak imamo ribu.

Blah blah blah

Tako to nekako izgleda u mojoj glavi – pridržavanje ovih pravila kako bi nekog zapikali, zgombali, uhvatili i zadržali.

Jebo ono što smo, bitna je slika koju održavamo, taktika koju izaberemo. Jer muškarci su priprosta i površna bića. Treba samo znati koje dugme pritisnuti. Tako mi to djeluje.11210290_10202667434126806_1314979561_n

E pa neću. Neću da se neko zaljubi u mene jer sam ga podvrgla algoritmu od deset koraka mučenja i prevaspitavanja. Hoću da se zaljubi u my sparkling personality. U ono što sam – moju omiljenu pjesmu, knjigu, boju, moj osmijeh, moje mrštenje, moj glas, moje poljupce i dodire, moje milovanje po kosi, gluposti koje izvaljujem, moje ideje i principe, moje odluke, dobro i zlo u meni, moje anđele i moje demone, u moju dušu. Jer sam to ja. A ne bilo ko ko se pridržava nekog algoritma.

Kad smo počeli da prestajemo raditi na onome što želimo i nastavili tražiti polovična, kratkoročna, brza rješenja? Kad nam je postalo privlačno samo ono na šta se nimalo ne čeka, što nam bez trunke truda samo pada u krilo? Kad smo odlučili da nemamo vremena za upoznavanje, zavođenje, spore šetnje, duge razgovore i stidljive poljupce? Šta je bolje u instant rješenjima, gotovim proizvodima, koji se samo naruče i podgriju (nekada i sami dostave na naša vrata). Osjećamo li duboko u sebi da to nije to, da nismo ispunjeni, da trpajući u sebe stvari da zadovoljimo sve naše potrebe, ne zastavši nimalo da istinski uživamo u njima, mi nemamo kad da ih osjetimo, one samo prolaze kroz nas, ne utolivši glad, žeđ, čežnju, ostavivši još gore praznine za sobom. Mi smo zaboravili da pjevamo, objedujemo, pijemo, osmjehujemo se jedni drugima, ljubimo se, plešemo, vodimo ljubav. Umjesto toga mi urličemo, žderemo, ločemo, režimo jedni na druge, ujedamo se, kidamo odjeću sa sebe, jebemo, mrzeći se sve vrijeme. Sve pod devizom: daj, sada i odmah, sve bez značenja, bez svrhe, bez istinske želje i uživanja. Bez potrebe da spoznamo i usrećimo sebe a kamoli nekog drugog.

I ako usporimo sa konzumerizmom koji smo sebi nametnuli u svemu ni tada to nije da bismo pokušali osjetiti nešto već da drugima pokažemo kako nam je dobro u prividu našeg postojanja.

Al gdje smo tu mi?

Naše želje, čežnje, snovi. Gdje je tu ono što čovjeka odvaja od njegove životinjske prirode i daje mu mogućnost da mijenja svijet u sebi i oko sebe? Gdje je tu ono suptilno tkanje duše iz kojeg nastaju pjesme, slike, priče. I umjetnost je profanisana, pjesme se pišu za nepismene mase, posjedovanje slika predstavljenih sa nekoliko mrljica znak je prestiža, ne zaljubljenosti u umjetnost, priče su komercijalizovane, pravljene po isprobanom omjeru tačne količine golotinje, akcije, misterije i ljubavi. Za sve postoji recept. Sve je vještačko, plastično, predvidljivo, istovjetno, kao sa fabričke trake. Ljudi trpaju u sebe sve moguće knjige i filmove do kojih mogu da dođu tražeći nešto drugačije, nešto svježe, nešto što nije već viđeni kliše da makar zadovolje vapaj apstraktnog dijela sebe nečim živim. Od sopstvenog života su davno odustali. Valjda zato toliki uspjeh imaju silni reality show-ovi gdje ljudi provode dane gledajući druge nebitne ljude kako pred kamerama još izvještačenije igraju svoje nebitne predstave od života i čine od toga gradivo svojih minuta, sata, dana. Mora se znati šta je ko kome opsovao, ko je plakao, ko je koga prislonio…bez takvih informacija isključen si iz konverzacije jer nisi u toku oko tako važnih sporednih stvari. Dok se izglasavaju zakoni koji će zajebati i tvoje unuke, ti ćeš puniti svoju glavu glupostima i razmišljati kako si ustvari sretan kad vidiš takve ljude koji za neke novce glume idiote i da si mogao i gore proći. Možda je i bolje da se ne informišeš o svemu što se događa jer, teško da ćeš uspjeti išta promijeniti (ipak je to usavršena mašinerija koja još malo pa počinje ličiti na nešto iz Kafkinog Procesa) možeš samo si navući kakvu boleščuru usudiš li se početi razmišljati o tome kuda sve ovo ide i perspektivi koja stoji pred tobom. Tamo gdje pojedini čak i imaju izbor: biti roblje na svaki mogući postojeći način (šta jedeš, s kim si, gdje ideš, šta gledaš i čitaš – servirano ti je sve, tvoje je samo da poštuješ pravila – šta da misliš,  kako da se ponašaš, šta da govoriš – dok te ne isprogramiraju u poslušnog malog robota savršenog da programira nove tek pristigle mlade robote ubijajući u njima svaku trunku ideje, iskru karaktera i individualnosti…nešto tako stepfordski da mi se ježe dlačice na vratu od te slike) ili biti od onih goniča koji od starta drže bič u svojim rukama (a opet su samo kotačići u mašineriji u kojoj je uvijek neko iznad, a neko ispod)…

Zato, izgubljeni u svemu, zaljevamo se alkoholom i antidepresivima, uzimamo skupe kreme za lice, takmičimo se sa drugima ko je ljepši, bogatiji, uspješniji, kupujemo skupu nepotrebnu odjeću, moderne spravice koje pokazuju prestiž i udaljavaju nas još više jedne od drugih, zato trpamo u sebe i na sebe sve ono što mislimo da će nam donijeti sreću, ispunjenost, mir. Ali praznina u nama stoji i samo traži da je hranimo još više…

Zato, ti koja se prepoznaješ u ovome, uzmi časopis i okreni ga na stranu koja govori o novim kozmetičkim preparatima koji će te podmladiti ili novim pozama koje možete zauzeti večeras dok ti budeš mislila o pokvarenoj mašini za suđe, a on o rati kredita, kako bi unijeli nešto živosti u vaš odnos te on neće osjećati potrebu da je traži drugdje…I spoznaja o tome koliko ti je ustvari svejedno za to plaši te gore od smrti. Zato nastavi da budeš svojevrsan Oblomov i radi sve po pravilima koja se neko drugi trudio da ih osmisli za tebe. Živi sopstvenu predstavu, sopstvenog Velikog brata sa ličnim beznačajnim uspjesima i porazima, dramama i ravnodušnostima. Dozvoli sebi povremeni luksuz da se sakriješ ponekad u eskepizam neke dobre, nekonvencionalne knjige ili filma, vireći u neki drugi svijet, usuđujući se da zamisliš sebe među kulisama tog nekog drugog, čarobnog mjesta, za kojim nikada nisi našla hrabrosti da posegneš, plašeći se da se odvojiš od arterije hranilice u prekraktkoj pupčanoj vrpci koja te uvijek vuče nazad, nisi našla vremena strpljivo ispunjavajući svaki korak koji se podrazumijevalo da ćeš napraviti, unaprijed određenom stazom, zacrtanim normama, osvijetljenim širokim, predodređenim putem. Sve mračne i polumračne stazice kojima si mogla skrenuti, pažljivo si izbjegla, gušeći lupanje srca koje ti je izazvalo uzbuđenje svaki put kad si se nagela nad jedan od tih puteljaka i prebrzo razmotrila i odbacila ludu ideju da možda izađeš iz svoje comfort zone i kratko prošetaš jednom od tih staza, dopuštajući sebi makar letimičan pogled na alternativu onoga što bi mogla biti i kako bi se mogla osjećati…šta bi mogla naći u svijetu i šta bi ta sazanja dozvolila da nađeš u sebi. No ti nastavljaš onuda gdje treba, tamo kuda su ti rekli da je najbolje za tebe i jedino moguće i koračaš u susret svojoj svijetloj budućnosti. Svijetloj, predvidivoj, dosadnoj i jezivo sterilnoj. Sad kada si duboko u toj budućnosti više se i ne sjećaš da si imala i odbacila neke izbore (i da to nesvjesno činiš svaki dan i ne shvatajući da izbori uvijek postoje i da se sve može promijeniti u trepataju oka i da sve zavisi samo od tebe). Ali taj dio tebe koji bi se usudio pitati, maštati, igrati na nesigurno, odlučiti, odavno je zakržljao kod tebe kao i rep, kao neki tumor koji držiš pod kontrolom jer ti odavno nije zatrebao.

Više nije ni važno da nađeš sebe jer davno si se zakopala ispod svega što je trebalo, što se moralo, što se nije smjelo. Ti ustvari i ne postojiš kao kategorija, ti si skup normi, događaja, propisa i tuđih mišljenja. Mišljenje o sebi i nemaš jer nema tu ničeg o čemu bi se ni moglo misliti i raspravljati. Ti automatski ispunjavaš unaprijed postavljene zadatke kako niko ne bi vidio da si samo ljuštura, truhle, nepostojeće unutrašnjosti, bez želja, bez snova, bez težnji. Mirna i sabrana, organizovana i sposobna, ti si izvana i iznutra sretna i znaš da se ne trebaš bojati ničega pa ni smrti, jer u tebi nema više ničega što bi moglo da umre.

11136910_10202667433446789_365680333_n

(muzička podloga: A gdje je ljubav – Parni valjak, Black hole sun – Sungarden, That’s not the shape of my heart – Sting, Fragile – Sting, Man on the moon – R.E.M., Mjesto za dvoje – Letu štuke, Minimalizam – Letu štuke)

Comments

comments