Neki moji zaključci (not necessairly correct) do kojih sam došla u ovoj godini, djelomično i zbog ovog  bloga, gledajući malo pažljivije u sebe i oko sebe u ljude koji su na nekin način okrznuli moj život ili su dio njega… iliti šta sam naučila ili potvrdila u par kratkih crtica ali ne iz knjiga ili filmova nego iz sopstvenog ili iskustva ljudi bliskih meni (mnoge su samo potvrde nekih izreka ljudi daleko mudrijih i pametnijih od mene ali su djelovale tako daleko dok ih nisam osjetila na svojoj koži):

– Porodica je najvažnija stvar na svijetu. Tačka.

– Reach out – pokaži emociju – pravi će je znati cijeniti, krivi će otići ali nećete se nikada pitati je li moglo biti drugačije.

– Onaj ko te voli i želi nikada te neće dovesti u situaciju da se pitaš da li je tako, da sumnjaš u to…bar ne namjerno i sigurno ne dugo…ali, obično, ako se preispituješ, nemaš osjećaj pripadanja i lagodnosti uz nekoga i nešto ti ne djeluje onako kako osjećaš da treba biti (osim ako si patološki ljubomoran/na) onda postoji velika vjerovatnoća da nisi sa pravom osobom… za tebe.

– Ako te nesto žulja, popričaj, porazgovaraj, riješi stvari… ma kako ispalo na kraju, biće lakše kada znaš na čemu si i kada to saznaš gledajući nekome u oči.

– Ljudi se mijenjaju…kada im date priliku i moć…obično na gore.

– Ako je nešto neupitno dobro nije bitno kako je našlo put do vas.

– Ono što vam je suđeno pašće vam u krilo kad-tad, ono što nije nikad neće biti vaše… ništa ne može nazor a kamoli ljubav ili nafaka.

– Kada se opustiš i misliš dobro, dobre stvari se zaista počnu dešavati.

– Možemo sami sebi biti najbolji prijatelj ili najveći mučitelj – izbor je na nama – nije sve u stavu ali jeste puno toga.

– Zaista smo svi puni predrasuda a mišljenje o nekome ne možeš formirati na osnovu tuđih mišljenja, prije nego upoznaš tu osobu ili možeš ali biće pogrešno ili bar nepotpuno.

– Bez obzira na zajedničke osobine ljudi nisu isti – ljudi mogu biti isto obrazovani, rođeni na istom mjestu, u istoj porodici, ali će se u istoj situaciji drugačije ponašati – i ovdje ne mislim na odabir hobija ili outfita nego na životne probleme gdje ispadaš čovjek ili šupčina.

– Nema tog obrazovanja koje će istjerati primitivizam iz osobe.

– Zvuči kao kliše, ali zaista, da bi mogli voljeti i poštovati drugog, prvenstveno moraš upoznati, shvatiti i (za)voljeti sebe – ne “ja-pa-ja” metodom nego “zaslužujem sreću, pažnju i dobrotu – i da dajem i da primam” načinom.

– Da bi volio drugog, moraš upoznati, razumjeti i zaista voljeti drugu osobu, ličnost, a ne svoju sliku o drugoj osobi.

– Samo zato što nešto dugo traje ne znači da vrijedi – bitan je kvalitet a ne količina vremena koju ste bacili na nekoga.

– Nedajte da vas spriječe gluposti poput godina ili geografije ako nešto zaista želite.

– Ako ste nesretni 5, 6, 7  godina, to ne znači da trebate biti nesretni 8, 9 i više… nikad nije kasno nešto završiti niti nešto započeti.

– Ako uložite dovoljno truda i mašte možete dobiti svakoga ali nema tog truda koji će zadržati pored vas nekoga kome tu nije mjesto (osim možda porodiljskog truda ali i to na neko vrijeme).

– Ako vas nešto ne ispunjava izađite iz začaranog kruga, krenite dalje, bolje stvari čekaju na vas ali se morate pokrenuti prema njima. Continue reading →

Počeću citatom iz divnog filma koji sam danas gledala (“You are not You”)…Find someone who sees you – nađi nekoga ko će te vidjeti (takvu kakva zaista jesi)… nekog ko će te vidjeti mimo tvojih nesigurnosti, pogrešaka i neuspjeha, mimo tvog lažnog sjaja i maske koje nosiš za druge pa i za sebe…nekog ko će vidjeti, htjeti i voljeti baš tebe… I to jeste poenta svega zar ne? Da budemo ono što jesmo, a ne ono što se očekuje da jesmo, a da nas (ipak) prihvate i vole…baš zbog toga što jesmo.

Kažu meni žene: teže je biti žena danas…rintaš kao i muško, moraš se više dokazivati, biti duplo bolja, a vječito potcijenjena, uvijek uredna i sređena, dama, a sposobna za sve i spremna na sve, da si uvijek nasmijana, a od muškaraca nikave fajde ni pomoći, a kamoli ljubavi…sve sami primitivni kreteni koji te gledaju kao komad mesa, pričaju o moralu i porodičnim vrijednostima, a samo hoće seks, i traže lafo nešto “fino” a vodaju ove plastične napuhane utegnute rospije  (reko, super, pa takvi su se sami uklonili iz jednačine zar ne)…

Žale se meni i muškarci…kažu: teže je biti muško danas…gledaju te kao bankomat, sve se od tebe očekuje, da priđeš, inicijativa, da si uvijek jak, da si neka faca, a istovremeno da je razumiješ, da si mješavina drvosječe i najbolje jaranice u tačnom omjeru koji je ona zamislila a ti nekako trebaš da ga naslutiš, pročitaš iz misli…da si atletski građen, uspješan, da imaš dobar posao, dobre veze, dobro auto, vikendicu, da si uvijek raspoložen, vjeran, da kupuješ skupe poklone i vodiš je na skupa putovanja  (kažem…pa taman…budeš ono što jesi i niko ko te gleda kao hodajući novčanik ti neće prići ili će zbrisati ako se ti prevariš i priđeš)…

Ma nije teško. Lako je…ako tražiš komad mesa, nekog za reklamu, ikebanu koja će stajati pored tebe u kafani da glumite skupa nešto što niste …pun je grad ljudi za obmanjivati.

Naravno, sve je eksponencijalno teže, želiš li kvalitet, insana, prijatelja, nekoga ko želi istinsku osobu (a ne stereotip koji mu je utuvljen u glavu od strane zatucane sredine ili mu je čak integrisan u DNA kod),  nekog ko je iznad toga i može zatomiti buku i šumove okoline i pokušati zaista slušati i čuti nekoga, „uhvatiti“ njegovu/njenu frekvencu.

Continue reading →

Često čitam u časopisima članke naziva tipa ‘Umjetnost uživanja u malim stvarima’. I pitam se da li je to moguće. Naravno da jeste. Ali kao i svaku vještinu i to je potrebno savladati. Neko se rodi talentovan pa mu treba malo, neko se mora potruditi više. Ja? Rođena sa vještinom overthinkinga i komplikovanja očigledno jednostavnog…često zavidim ovima što samo jedu, seru, spavaju – bez hiljadu istovremeno otvorenih tabova u njihovim glavama. Šalu na stranu, možemo li zaista živjeti ovdje i sada?

Kada svakodnevno bukvalno trčiš na sto strana i nesvjesno postaješ automat, a problemi se gomilaju. A vrijeme prolazi. Imamo li luksuz čekati da problemi prođu (oni će proći ali pitanje je kakve će pustoši ostaviti za sobom)? Problema će uvijek biti. Manjih i većih. Bitno je ono u nama, ono što jesmo bez obzira na vanjske okolnosti…

U kupki sa mirisom lavande i jasmina, uz svjetlost svijeća i glas John Legenda otkriše mi se sinoć neke tajne… iz moje nutrine nahrupiše u moje misli (kao kad te na halnoj šolji spucaju najbolje ideje i životne istine ali nešto suptilnije i sa daleko ljepšom aromom).

Počeh se pitati kako u sebi samome naći neophodan balans, tačan omjer onog istraživačkog koje bi osvajalo nove planinske vrhove i onog opuštenog, kućnog koje bi se ušuškalo u deku i gledalo stare slike ili čitalo omiljenu knjigu po deseti put?

Mislim da je tajna tog umijeća biti sretan sam sa sobom. Tek onda možeš biti sretan sa drugima. Biti zabavljen, opušten, miran u sopstvenom društvu. A kako to sve postići bez (u)poznavanja sebe i odbacivanja svojih najgorih strahova i demona? Sebe spoznati i voljeti. Neupitno i nenadmašno. Jer kako voljeti drugog ako prezireš sebe?

I minut po minut, veo po veo, počeše padati neke koprene sa mojih misli koje krenuše bivati jasnije i sjajiti nekim jačim i prijatnijim bojama i krenuše se slagati poput djelića onih igračaka u jednu sada potpuno jasnu i prelijepu sliku koja je sve vrijeme bila tu, na dohvat ruke, u meni, ispod površine pokrivene patinom beznačajne svakodnevnice, zamagljene trivijalnim riječima, ljudima, događajima…

Da se razumijemo, ne doživih ja nikakvo prosvjetljenje tipa da li poslije smrti idemo po zaslugama da sviramo harfe ili miješamo čorbe ili se gasimo poput pokvarena televizora i sve naše nade, želje, snovi, uspomene, djela nepovratno nestaju, osim u onima koje volimo i koji nas se sjećaju ili u nekim škrabotinama koje smo ostavili iza sebe… Ne. Moje “otkrovenje” bješe daleko jednostavnije i tek prvi maleni korak koji sam sebi dozvolila na hodočašču u i kroz sebe i koje bih coelhovski nazvala: učenjem nemaltretiranja sebe zarad tuđih očekivanja (jer i kad pružamo otpor nerealnim zahtjevima koji se stavljaju pred nas i kada naši mučitelji odustanu od nas, mi sami nastavljamo da se kinjimo raznim analizama i promišljanjima o tome i iscrpljujemo sebe zamišljenim raspravama sa ljudima koji ne zaslužuju djeliće naših misli, a ne naše sate i sate nakon kojih nemamo volje da dišemo a kamoli da udišemo život punim plućima) i učenjem ugađanja sebi (naravno nikad na uštrb drugog) ali u smislu savladavanja vještine življenja u sadašnjem trenutku i umirivanjem svog uma (koji je programiran da nas drži u konstantnom fight or flight modu), dakle učenjem istinskog upoznavanja, spoznavanja, prihvatanja, opuštanja i njegovanja sebe kao individue koja će kao takva moći znati cijeniti sebe i biti daleko prijatnija, otvorenija, energičnija, produktivnija i ispunjenija u svim sferama svog života, kako prema sebi, tako i prema drugima. Continue reading →

Pepe l skunk

Ima tih likova koji nikad ne odustaju ma koliko puta im ponovili da niste zainteresovani. Upornost jeste dobra osobina ali ne i kada pređe u jezivost. Naročito kad ljudi sebi daju značaj i mjesto koje nemaju u vašim životima i mislima pa se sami ubrajaju u određene situacije i rečenice i kad ih nema tamo. Prate svaki vaš korak, raspituju se o vama, šalju vam nebulozne poruke, govore u nekoj nepostojećoj množini, projiciraju na vas njihove doživljaje, krive vas za sopstvene neuspjehe. Ne žive za sebe, nego da bi vama nešto dokazali i pokazali iako je neupitno očigledno koliko vas zabole dupe i za njih i za njihovo mišljenje, želje, potrebe… Čudno je to. Mi obzirni i suptilni često odemo iz neke sitaucije i od ljudi kada samo posumnjamo da nismo poželjni kao nekad, ne čekajući da postanemo nepoželjni.

A šta sa ovim koji su poglupi i potpuno odbijaju realnost? Poput Pepea od kojeg mačka vječito bježi u crtiću, a on se fura da je luda za njim i tamo gdje svi vidimo odbijanje i gađenje on vidi neku igricu i poziv za interakciju te nastavlja svoje pokušaje uz ono smiješno “She loves me”. (Nikad neću zaboraviti lika koji je jaranici govorio “Ti mene, bona voliš, samo nisi svjesna toga” Jašta. Samo da prođe neko vrijeme i ona će “shvatiti šta propušta”. Grohotom se smijem. Naravno, zvali smo ga Pepe između sebe ali bilo mu je 14 god pa sam ga mogla i shvatiti. Tuga je kad „zreli“ ljudi utripuju sebe u ove fazone pa se brukaju i provaljuju preko svake mjere.) Ima i takvih ljudi, kojima nijedno odbijanje nije dovoljno i koliko god puta ispali jadni i bijedni, oni ne odustaju. Imam jaranice koje određeni tipovi proganjaju i nakon više godina završetka nekakve veze ili  čak samo sviđanja. Žene su se udale i djecu izrodile, nemaju kontakta sa tim ljudima, a ovi se i dalje ubrajaju u nekakve jednačine sa njima i očekuju…šta? Ne razumijem.

Continue reading →

Uzeću par redaka ovdje da pišem o strasti…onoj ludoj strasti koja vas ponese pa ne znate gdje ste i sve bi ostavili i sve bi odbacili za samo par sati pored te osobe…sebe, porodicu, budućnost, dobar glas (ha,ha!), život ako treba…i ne mislim ovdje na vidi mu pektoralisa/vidi joj sisa…nego onu neku hemiju koja vas privlači i morate je slijediti kao krijesnicu na mračnoj šumskoj stazi iako znate stoprocentualno da idete u golemo sranje, iako svi vaši alarmi vrište NE, osjećate da je on(a) vaša propast, vaš pakao i raj, vaša svetinja i kalež…ono što nikad nećete zaista imati, a nikad nećete prevazići…vaš sopstveni Mr Grey, i ne mislim ovdje na seks, o ne, mislim na puno puno više od toga, mislim na ljubav za koju znate da nikada neće moći biti ostvarena, ne nužno jer je druga osoba zauzeta ili zla ili igrač/kučka ili iz bilo kojeg drugog razloga već zato što znate duboko u sebi da niste jedno za drugo i da nikad nećete moći biti sretni skupa…ali uvijek ćete imati uspomene, zar ne…

Nekada davno, rekla bih – nema pogrešnih osoba i nema pogrešnih ljubavi, i ostavila bih godine, energiju, nerve  i zdravlje boreći se za nešto što remotely potsjeća na ljubav. Sada ne mislim da išta što me ne čini sretnom i izgotivljenom sada i odmah zaslužuje moju pažnju, a ne moju bol. Nema više gaženja bosim nogama po trnju za voljenim dok on konta bil-ne-bil. Mrš! But that’s just me. Ali nećemo o tome sada.

Danas želim pisati ne o principima, ne o odlukama, ne o bilo čemu na svjesnoj razini. Želim vam pokušati prenijeti onaj osjećaj kada sve ode u pičku materinu a vama se živo jebe jer poslije toga za čim čeznes a konačno se događa, tu pred tvojim očima, tu pod tvojim prstima, i poslije trenutaka podijeljenih sa tom osobom više ništa nije (toliko) važno ili važno na načine na koje je bilo prije. Jednostavno, sve počinje da titra na nekoj drugoj frekveniciji i ti postaješ drugačija osoba. Ni bolja ni gora, i dalje si to ti ali sada si nekako svjesnija sebe…ima li takvih ljudi? Koji samo proplešu pored vas, dotaknu vaš život i promijene vas iz korijena? O ima itekako. I to što nisu stvoreni za vas i što imate samo malo vremena da se napojite tom životnom energijom ništa ne umanjuje tu sveprožimajuću sreću i ništa ne oduzima od te epiphany, naprotiv svemu daje samo još jače boje, mirise, ukuse… Continue reading →

Cilj: U narednih pola godine do godinu pokoriti žensko stvorenje i isprati joj mozak do te mjere da vjeruje u sva sranja koja joj serviraš, uništiti joj zdravlje, živce, samopouzdanje, odnose sa drugim ljudima, potpuno je izolovati, iskontrolisati, izmanipulisati i zagospodariti njenom slobodnom voljom.

Razlog ovakvog ponašanja: ultimate si psihopata (da li si zaista svjestan svoje poremećenosti pa si manipulator i govno od čovjeka koje stvari radi sa predumišljajem ili si oštecen i bolestan do te mjere da nisi svjestan koji si degenerik, manje je bitno (to samo znači distinkciju između kruga pakla kojem pripadaš), koraci koje poduzimaš su slični, samo su kod istinskih manipulatora više smooth, a manje seljački i sirovi).

Apsolutni imperativ je da koliko je god moguće dugo ne vidi koliki si idiot  – sve dok se neupitno ne ustoličiš tako da je možeš zajebavati i kinjiti do mile volje bez ikakve opasnosti da će skupiti snage da izađe iz te jednačine…ono što ti daje apsolutnu prednost i vezaće većinu žena za nerealnu nadu da će se tvoj idiotizam svesti na podnošljivu mjeru (ali će te na neki način vezati za tu ženu dugoročno iako ti to možda ne želiš ali ti, opet, daje nepresušne izvore maltretiranja iste) jeste trudnoća, odnosno dijete – njena nesigurnost i zavisnost od tebe koju naročito slabe žrtve osjećaju vezaće je za tebe unatoč svim alarmima za opasnost koji vrište u njoj.

Continue reading →