DIY iliti homo faber

11073969_10202468369310310_559848958_nNekad je potrebno malo zla da bi ispalo veće dobro. Nekad neko treba malo da te pokvari, povrijedi, učini ti nepravdu, oteža ti, da bi ti shvatio kakva si osoba i koliko snage u sebi imaš, da bi dostigao svoj puni potencijal koji nikada ne bi ni nazreo iz svoje comfort zone. Tako ja doživljavam ljude koji su otežali moj put ali olakšali mi da upoznam i zavolim sebe. Ne mrzim ih, hvala Bogu, to nikad nisam znala, čak ih ni ne prezirem. Neke žalim, neke ignorišem, neki su toliko jadni da ne zavređuju nikakvo mišljenje ni emociju pa čak ni epitet.

Ima moj tata jednu izjavu kojom me je pokušavao smiriti kada bi me uhvatila panika gledajući kako mi neko kome nikad nisam nažao učinila bez ikakvog povoda radi o glavi, a ima mogućnosti da mi zagorča život.

Glasi: Ne daju ljudi nafaku. Allah daje nafaku. Ne može ti niko tvoju nafaku uzeti.

I tako jeste. U svakoj sferi života. Sve će se riješiti, često samo od sebe i kada ni ne mislimo da je moguće i to u onaj pravi trenutak kada nešto treba da se desi, ni prije ni kasnije. I nijedan dušman nam neće moći oduzeti ono što nam je suđeno. Ako može, onda nam nikad nije ni bilo suđeno. I iako bi se i desilo, vjerovatno ne bi bilo dobro po nas. Ovakav način razmišljanja daje neki smiraj ili makar dio istog koji imaju ljudi sa puno iskustva ili istinski vjernici ili ljudi koji znaju da se izmaknu i vide veću sliku svega. I ovdje ne mislim na “klepnuti ušima i zauzeti fetalni položaj pa revljati” filozofiju. Mislim na “boriti se do posljednjeg daha za svoje ideje, snove i ciljeve” varijantu. Al ne strahovati od ljudi… jadnih, malih, samoživih, gladnih, površnih, glupih ljudi koji od drveta ne vide šumu i koji su loši prema vama samo zato jer im se može i jer od toga imaju neku kratkoročnu korist…a niko ne zna ko će na čija vrata kada pokucati i ko će kome zatrebati. Nažalost čisto sumLJam da bi ovakve ikakav stid spriječio da mi se obrate jednom kad im zatrebam, nakon svega.

Imam drugaricu koju zajebavaju na poslu. Samo zato jer ne znaju bolje. Ona je za njih samo još jedan vojnik, kotačić u mašineriji koja treba vječito da tanadrče i nikog nije briga za ljude i njihovu individualnost, kreativnost, potencijal. Niko ne zna da prepozna i iskoristi na najbolji način iskricu koju neki nose, da motiviše, da izvuče najbolje iz ljudi…umjesto toga traži se prosjek, svi su u istom toru (u svakom od nas, između ostalih hajvana imaju bar jedna ovca i jedan vuk, a to koje je u nama prisutnije i jače definiše naše ponašanje) i svi rade sve bez obzira na manje ili veće sklonosti i talente i, naravno, sve stoji u žabokrečini, a ona je u stalnom sukobu sa pretpostavljenima (i nije joj jasno zašto im je konstantno “najgora od sve djece”) jer ne može da shvati da njima ne treba sve ono što ona može da da i postigne. Ona ne može da shvati da njima ne trebaju pametni i ambiciozni ljudi, samo ovce da rade šta im se kaže, na tačno određeni način i čim malo vuk izviri iz nje, vukovi u drugima se valjda osjete ugroženo i pokušavaju da je skrhaju, unište, jer možda ipak prepoznaju tu iskricu ali na pogrešan način. Za njih je ona anomalija, devijacija od onoga što su naučeni da treba da se bude, nešto drugačije i samim tim i opasno. Puno puta su joj radili o glavi, ali nekako se uvijek sve riješi i dođe na svoje i iz neke “kazne” koju joj odrede na kraju ispadne nešto dobro. Za svaki projekat koji su joj oduzeli ili otežali, neki još bolji nekako nađe put do nje i sve njihove spletke prođu i budu otkrivene a njoj naude samo privremeno…gledano dugoročno ona iz toga svaki put izađe jača i svjesnija sebe. Valjda će jednom shvatiti da ti ljudi nad njom imaju tek toliko moći koliko im ona dozvoli.

11081801_10202468372630393_638091613_n

Imam drugu drugaricu…sviđao joj se neki lik. I ona se njemu sviđala. Al zajedničke poznanice su se umiješale u ovu priču sa morebit’ ljubavnim potencijalom i zaustavile sve i prije nego je počelo. Kažu stare žene da nema većeg zla nego namjerno pokvariti nešto što je trebalo da se desi između dvoje ljudi…ja ne mislim tako…ako iko može svojim riječima bile one lažne ili samo prezentirane na pokvaren način pokvariti nešto onda to nešto nije trebalo ni da se dogodi in the first place…svako ko vjeruje nekom drugome (pa makar i materi ti rođenoj) i formira svoje mišljenje o tebi dok te nije ni upoznao i to utiče na bilo šta što želi ili ne želi s tobom nije vrijedan tebe. Ja sam zagovornik metodologije “tete-a-tete“ i isto očekujem, ni više ni manje…ili, što bi rekao Bajaga – da’l išta može da se sakrije po licu kad se svetlo polije…

Ta osoba koja je to nešto “pokvarila” samo ti je učinila uslugu spasivši te od gubitka vremena na takvog njonju i nehljeba. Bar ja tako mislim. Takvi ljudi nisu ono što bi mene moglo inspirisati. Srećom i dotična jaranica misli nešto slično. Stoga zaista smatram da ljudi ne mogu oteti od vas ono što je vaše. I nema potrebe da se opterećavate tim ljudima. Karma će im sve vratiti. Uvijek vrati. Vi imate pametnija posla od toga – da sebi gradite ispunjen i sretan život. Samo da ste svjesni da ima loših i pakosnih ljudi. Koji će vas mrziti samo zato što postojite i što ste (u nečemu) bolji od njih. Ali nije to kraj. Isto tako ima i dobrih ljudi. Ljudi iskrenih i poštenih, ljudi koji misle ono šta govore, ljudi koji čine dobro jer su takvi, jer ne znaju drugačije živjeti, a ne jer moraju ili ih neko gleda pa žele stvoriti dobru sliku o sebi. Ima ljudi koji će vam pomoći bez da išta očekuju zauzvrat. Koji će učiniti sve da vam olakšaju kada vam je teško, da vam pokažu put kada se izgubite, da vam budu prijatelji kad vam prijatelj treba kao kap vode i da znate da se uvijek možete osloniti na njih. Srećom imamo uvijek dovoljno i jednih i drugih u našim životima.

11186324_10202661477297889_258152519_n

Jer jednom ćeš da shvatiš da ustvari trebaš biti zahvalan i svakom onom ko se prema tebi ponio kao da si govno. Zvuči kao kliše, ali zbog takvih ljudi postaneš jači, hrabriji, samostalniji, sposobniji, mudriji. Naučiš da se snalaziš u situacijama u koje nikad nisi pomislio da ćeš doći. Da nije bilo takvih osoba i dalje bi sjedio na istom mjestu, radio samo ono što moraš i misliš da možeš, bez potrebe da se razvijaš, da išta mijenjaš, da pokušaš nešto novo. Ali kad se jednom usudiš da izađeš iz ustaljenih obrazaca ponašanja i dotadašnjih (samo)nametnutih okvira, pred očima ti se otvori potpuno novi svijet gdje ništa nije nemoguće, gdje svaki dan može biti avatnura i novi početak ako to želiš. Nema više onog glasića u dubini tebe koji ti govori da nešto ne možeš.  Svjestan si da možeš sve što poželiš samo ako u to uložiš dovoljno vremena, mašte i energije. I naravno ako imaš muda. Ne tako davno ljudi su ismijavali one koji su sanjali da će čovjek jednom letjeti…sada je to svakodnevna pojava. Šta bi čovjek prije nekoliko stotina godina pomislio o onome ko bi mu rekao da će se moći komunicirati sa bilo kojom osobom u bilo kojem dijelu svijeta, brzo i besplatno? Vjerovatno da bi ga trebalo spaliti na lomači. Ne poredim svoje male korake sa ovim genijalnim ljudima, samo pokazujem da to što većina misli da je nešto nemoguće ne znači da je većina u pravu. Jer obično nije.

Kada god posumnjaš u sebe, osvrni se i pogledaj dokle si već dogurao, kakve si prepreke prevazišao i kakva si osoba, zahvaljujući silnim sranjima koja su ti ljudi priredili, postao…i shvatićeš da su oni bili samo katalizator na tvome putu od gusjenice do leptira….11128305_10202620489873229_932668610_n

Da se vratimo na temu naše današnje emisije. Moglo bi se reći da ja vjerujem u sudbinu. Ali ne u smislu da treba sjediti prekrštenih ruku i gledati u zvijezde i čekati da ti čudo padne u krilo (mada se i to dešava). Treba stvarati situacije u kojima se čuda mogu desiti. Izaći iz svoje comfort zone, istraživati, putovati, upoznavati nove ljude, sticati nova iskustva, upoznavati sebe u novim situacijama. Tada čuda počinju da se dešavaju. Kada ste spremni riskirati i sami sebe iznenaditi koliko hrabrosti u sebi imate i za šta ste sve sposobni jednom kad ste primorani da se oslonite samo na sebe. I kada vjerujete u sretan ishod. Tada počinju da se dešavaju serendipity-iji (nenadan sretan događaj) jedan za drugim i sve dođe na svoje mjesto. I počnete da upoznajete slične ljude, ljude koji traže svoje mjesto pod suncem i postavljaju sebi ista pitanja i počinjete uzajamno da se inspirišete.

11041500_10202413041527150_2094805111_n

Da bi se takve stvari počele dešavati, trebate da se pokrenete…

Dakle treba djelovati…

Znači nisam ni mišljenja da sve treba prepustiti sudbini (mada sam se nebrojeno puta uvjerila da joj ne možemo pobjeći ma koliko se trudili i ma šta pokušavali) – više sam zagovornik ovog “homo faber” principa ali u određenoj mjeri (sjećam se kako je jedna poznanica imala teoriju da su veze projekti, da nikad ne možeš dočekati nekog odgovarajućeg kao gotov proizvod nego samo trebaš naći bilo kakvog poludovršenog njonju (ako ima potencijala) i od njega mukotrpnim radom skrojiti nešto što ti skoro idealno paše…tj možeš si izdresirati prihvatljivog muža…vjerovatno…ali ja opet mislim da sav taj trud nije vrijedan…ja sam više zagovornik onog “duše su se srele” modela jer sam mnogo puta svojim očima vidjela da od govana ne možeš nikada napraviti pitu ma koliko se satr’o od truda i kako mnoge žene koje su godine bacile na nekog kretena gledaju u njegova leđa jednom kada ga dovoljno opasulje i naprave od njega poluinsana te ih on zamijeni novijim modelom.

Mislim da trebaš stvoriti sebi priliku samo i jedino onda kada neupitno osjetiš onu hemiju, onu čaroliju koja ti šapne “to bi moglo biti to” (i ovdje ne mislim na neke definitivne varijante mada ništa nije definitivno i mada nemam ništa protiv istih (sa pravom osobom) – imam samo protiv paćenica kojima na čelu piše “oženi me” drito iznad paćenićkog pogleda koje cijelom ženskom rodu spuštaju cijenu i postavljaju etiketu “koferuša” (ženska osoba iznad 25 godina koja kući ima spakovan kofer da što prije može krenuti za/sa prvim koji je i u šali priupita bi li se udala za istog (ako on ne upita upitaće ona i moriće istog sve dok se ne sažali i pristane) očekujući valjda sreću u toj relaciji ili ne očekujući više ništa, samo željna da više selu dokaže da može i da je vrijedna toga) prim.prev.) ali ne bez mjere i ležernosti. Jer vidjeti nekoga kako se satire u očajničkim pokušajima bolno je lišeno svakog šarma i ljupkosti i u najmanju ruku tužno.

 

11087016_10202468365630218_300443040_n

Dakle pod “to je to” mislim na sve ono što bilo ko smatra nečim vrijednim truda, drugačijim na dobar način i definiše kako god hoće. Smatram da sve ostalo ne vrijedi poduzimanja ikakve akcije ali izbor je na vama…ako vam se troši vrijeme i snaga na bilo koga..samo haj’te. Čarolija je naći idealan omjer opuštenosti nekoga ko vjeruje da je sve unaprijed zapisano i preduzimljivosti nekoga ko će se popeti koliko god visoko treba da skine sebi onu zvijezdu koju hoće uz sposobnost da se prepozna pravi trenutak kada treba mirovati i biti sretan pritom (a ne staviti život na čekanje dok se neke stvari ne dese) a kad skočiti kao tigar iz grma i zgrabiti svoju sreću. Teško je dokučiti ovu formulu. Ali niko nije ni rekao da će biti lako. Ali pročitah negdje (parafraziraću) da nije cilj života igrati po pravilima, uskraćivati sebi sve živo, hraniti se zdravo i stići u grob kao ‘dobro očuvan leš…cilj je (naravno, bez nepotrebnih budalastih riskiranja) probati svašta, doživjeti svašta, vidjeti i čuti svašta, ne mariti mnogo za nebitne stvari i jednoga dana okrenuti se, pogledati unazad i pomisliti: KAKVA je to vožnja bila! E pa, želim vam izvrsnu i zabavnu vožnju, drage moje, dragi moji.

11076124_10202468371790372_323355814_n

I na kraju, da ne ispadne da dijelim neke savjete, nedaj Bože, upućujem ili filozofiram sa neke produhovljene pozicije…ja samo pričam iz iskustva, svog i onih oko mene… I nakon svega što mi se desilo i oblikovalo me u ovo što sam danas (i kontinuirano će me oblikovati jer nisam ni na pola puta onoga čemu stremim) i što mi daje za pravo da pišem o ovim stvarima ni manje ni više nego bilo kome drugome…sve navedeno ne znači da sam sada odrasla ni zrela ni nešto naročito pametnija (autorica se trajno ograđuje od ovih epiteta glede sebe) niti da opet neću paničiti i zanemariti širu sliku opterećavajući se uspješno glupostima, sitnicama i nekim novim nebitnim ljudima ili da neću zglajzati i zaletiti se ko kokoš u pojedina sranja…samo znači da sad bolje znam sebe, da učim da volim sebe, da hrabrim sebe, da cijenim sebe i sve što je iza mene, da ne žalim ni za čim jer sve kroz šta sam prošla me je učinilo ovim što sam danas, da ne prebacujem sebi greške jer su one normalan i neophodan dio našeg puta, da opraštam sebi, da ne budem prestroga prema sebi, da sebe gledam kao svog prijatelja a ne nekog roba pred kojeg samo stavljam zadatke i očekujem izvanredan uspjeh u svemu ili me odmah hvata malodušnost i da ponekad zastanem, duboko udahnem i zahvalim Bogu, Prirodi, Univerzumu za šve sto mi je dao. I idem dalje…..

11056773_10202468520554091_923584189_n

(muzička podloga: Portret mog života – Balaš, Fireworks – Kate Perry, Hodaj – Gibonni, Remorker – Balaš, What goes around comes around – Justin Timberlake, Dust in the wind – Cansas, Vjerujem – Ivana Banfić, Suavemente – Paul Cless, Counting stars – One republic, Love generation – Bob Sinclair, Rise up – Yves Larock, Viva la vida – Coldplay, Be highhairly – Dubioza kolektiv, Stari razlozi – Punkt, I still haven’t find what I’m looking for – U2, You learn – Alanis Morisette, Ivana Banfić – Nedodirljiva)

Diona

Comments

comments