Piši, piši mi iliti communicant ergo sum


11720541_10202966158674733_324984748_nSjećam se prije kada bi htjeli da dogovorite nešto sa djevojkom ili momkom ili samo da porazgovarate, morali bi ste ju/ga nazvati na kućni telefon (u neko pristojno vrijeme), pozdraviti i upitati se sa jednim od njenih/njegovih roditelja koji bi se javio, pa tek onda dobiti osobu koju tražite na telefon i svojim glasom (često nabijenim emocijama i nervozom) pričati sa predmetom svoje želje. Druga varijanta bila je sresti se sa njom/njim negdje vani pa dogovoriti izlazak. Danas bilo kome (ko vas nije blokirao) sa svog ili lažnog profila ili broja u svaka doba možete poslati pisanu ili govornu poruku, sliku, snimak i to sasvim besplatno. Ovo bi trebalo da je umnogome pojednostavilo i uvišestručilo (postoji li uopšte ova riječ?) komunikaciju između ljudi. Ali je li baš tako?

Portali, web stranice i elektronski mediji čine dostupnim vijesti o događajima neposredno nakon njihovog dešavanja, ali isto tako je i svakom degeneriku omogućeno da stavlja uvredljive komentare ispod njih. Iz bilo kojeg razloga bilo ko može slikati ili snimiti bilo koga i postaviti to na net gdje ljudi koji i ne poznaju nikoga uključenog u priču mogu davati svoje komentare, hvaliti ili osuđivati nekoga koga nikada nisu ni vidjeli uživo. Blogovi i fejsbuk stranice omogućavaju ljudima da reklamiraju besplatno svoje proizvode, da prodaju svoje kreacije, da iznose svoja mišljenja i pišu o čemu god im duša poželi i kako im je ćeif i to plasiraju svakome onome ko je za to zainteresovan. Pa i ja ova da sam slučajno pomislila da povremeno bacim par šaljvih redova na papir i postavim sebi i vama određena pitanja o vezama i odnosima između ljudi prije deset godina, mogla bih ušima mahati u pokušaju da doprem do bilo koga koga ne poznajem lično – pa i da sam imala mogućnost da pišem recimo neku kolumnu za neki ženski časopis nikada ne bi moj tekst mogao biti dostupan nekome na drugome kontinentu u trenutku njegovog objavljivanja kao što je to sada moguće.

Ne moramo više kupovati novine (mada ja volim šuškanje i miris papira više nego buljenje u ekran) ili gledati tv vijesti da bi saznali šta se desilo negdje u svijetu ili koju novu kremu stručnjaci preporučuju za hidrataciju lica ili koja je do jučer zdrava i preporučivana namirnica danas proglašena otrovom. S druge strane, svakodnevno smo bombardovani sijasetom sisa i guzica raznih starleta i političkih analiza polupismenih ljudi, kao i brojnih beznačajnih „vijesti“ o beznačajnim poznatim ljudima i njihovim beznačajnim postupcima kojima se potpuno izvan konteksta daje senzacionalistička nota.

Ali činjenica je da sada i u četiri ujutru mogu nekome napisati da mi nedostaje. Ili, kao što to imam običaj, kad sam ljuta na njega poslati mu jednu od brojnih šaljivih sličica koja u jednoj sekundi objasni ono što ja ne bih uspjela ni cijelim tekstom. Tu su i razni emotikoni kojima se lako mogu izbjeći nesporazumi u komunikaciji sa bilo kim (mada mene lično ove facijalne ekspresije mogu i zbuniti i kada ih ima (je li osmijeh iza komentara podupire njegov sarkazam ili daje laganu šaljivu notu prethodnoj rečenici) i kada ih nema (jesu li ispuštene namjerno ili slučajno i kako sad protumačiti rečenicu koja može da se pročita na više načina, ovisno o raspoloženju i poruci koju nosi, a koje bi toliko lakše bilo shvatiti po boji glasa ili izrazu ljudskog lica). Continue reading