Veju veju pahulje, mraz po staklu šara iliti stiže Nova godina, odlazi nam stara


12386790_10203607991680157_1722781643_nKažu pred Novu godinu se svode računi, ljudi se osvrću, analiziraju šta su postigli i dokle su dogurali za tih 365 proizvoljno uzetih dana koji nam govore da se jedan djelić našeg života završio, a drugi počinje. Kažu, u decembru mnogi su tužni i depresivni jer nisu dosegli sve zacrtano i nije se puno toga na bolje promijenilo od prošlog decembra, od prošlog snijega.

Zaboravljaju da su zdravi, voljeni, imaju krov nad glavom i sopstvena znanja, vještine i talente koje im niko ne može oduzeti. Zaboravljaju koliko su im problemi koje su prevazišli pomogli da postanu sposobniji, smireniji, jači, da se nauče osloniti na sebe i da shvate ko će im pružiti ruku kad im ruka zatreba. I ko neće, bez obzira na izrečeno i obećano. Neke lekcije smo skupo platili, pa šta? Vrijedilo je. Zaboravljaju da se prestanu opterećavati svim i svačim i svakim i pokušaju uživati u ovoj vožnji zvanoj život dok traje i dok god možemo biti bezbrižni makar minut dnevno, makar od onih nerješivih problema kao što su bolest, gubitak i tragedije. Zaboravljaju da je od destinacije važniji sam put i koliko istinski uživamo u njemu, a ne koliko se trudimo da drugima pokažemo da uživamo. Zaboravljaju da je važnije društvo sa kojim putujemo i predjeli kraj kojih prolazimo nego prevozno sredstvo kojim se krećemo. Zaboravljaju da je važnije koliko smo u miru sa sobom i kada smo sami na tom putu, nego koliko smo postigli u očima drugih i koliko smo im dokazali da smo vrijedni njihovog odobravanja.

Kažu najviše veza završava upravo sada pa polako sa odlukama. Ali ako nešto treba da završi to će, duboko sam ubijeđena, završiti kad-tad i to samo da bi nešto novo i bolje počelo.

12367072_10203605343093944_391069111_n

Ono što vam je suđeno da se desi pašće vam u krilo ma kakve prepreke neko stavio između… vjerujte mi na riječ – a koliko je to dobro, vrijeme će pokazati. Ono što treba da nađe put do vas naćiće ga kad se najmanje nadate.  Zato nikad ne recite nikad. Ništa nije konačno. Osim ako vi to želite. Osim u slučajevima kada znate da bi i da ste zadnji ljudi na svijetu, radije pustili da čovječanstvo propadne nego da se takvi geni prošire i da naselite Zemlju nekim novim Hitlerima, Mengele-ima, Dahmerima, Bundy-jima i sl. Ja uvijek zamišljam moju ekipu od nekolicine ljudi (mimo porodice) koju bih (ako bih imala izbora) odabrala za moje atomsko sklonište (mada u svjetlu nekih novih događaja i prosvjetljenja vezano za neke ljude kojima sam se donedavno duboko divila a sad im se ne mogu načuditi, bojim se da bi to završilo poput onog fima Divide a ne poput neke optimistične SF serije gdje mi spasavamo svijet i rješavamo probleme poput zajednice u Izgubljenima – mada se i oni u neka doba počinju okretati jedni protiv drugih i ubijati) i ako, unatoč mogućoj koristi za tu ekipu i znanjima koja imaju i koja bi nam uvišestručila šanse da preživimo, ne bih takve pustila u svoj tim jer nisu dobri ljudi, eh to su onda zaista teški slučajevi…

Šalu na stranu, osim roditelja rijetki su pravi prijatelji. Njegujte te odnose, te individue kojima nikad nije teško da vas saslušaju, kojima ste bitni vi a ne ono što bi željeli i što bi im odgovaralo da budete, koji vas lako nasmiju, opuste, razgale. To su pokloni koje život stavlja pred vas. Na vama je da ih prepoznate i sačuvate. Continue reading

Jesen u mom sokaku iliti jesen u meni


12231538_10203461314133310_1476107273_nJesen je prelijepa…puna novih boja, mirisa, ukusa.

Šetam danas, sunce se preljeva u svim tim bojama, sve je zlatno i vatreno i nekako puno milosti…

Ali jesen nosi sa sobom tu neku melanholiju koja se uvlači u naše misli i daje im neke zlaćane ali opet zagasite boje. Priroda se lagano priprema za zimski san da bi se opet nekad probudila na proljeće.

Svode se računi o prethodnim mjesecima, sabiru se utisci sa ljetovanja, donose se neke nove odluke (kažu da je mnogo vjerovatnije da će biti ostvareni oni zadaci koje stavimo pred sebe na jesen od onih očekivanih novogodišnjih odluka).

U svakom slučaju dozvolimo sebi luksuz da uz vatricu i kestenje i čašu kuhanog vina, sami uz dobru knjigu ili dobrog prijatelja odlutamo na neka druga mjesta i preispitujemo neke trenutke u svome životu, neke odluke, neke ljude koje smo pustili blizu sebi. Preispitujemo vrijeme koje je prošlo i vrijeme koje će tek proći. Ono što danas sa nestrpljenjem očekujemo, a već će se ubrzo zvati jučer.

Najviše od svega preispitujemo ljude oko sebe…one koje smo pustili da nam se približe, one za koje razmišljamo da li da pustimo da nam se približe, one koji su bili tu, one koji su tu, one koji će možda biti tu, u našim danima, u našim mislima, u našim životima.

804545_10203461314013307_1782153472_nSvi smo to prošli, ljubavi i prijatelje koji su nas izdali, ljude koju su sa vama proveli godine druženja da bi vas zaboravili prve sedmice kada nađu djevojku/momka…neke ljude u koje ste se kleli i niste mogli zamisliti svoj život bez njih a koji su vam danas potpuni stranci (kao što su bili i prije ali je trebalo vrijeme da to pokaže i da vi to prihvatite) i neke druge ljude od kojih se ničemu niste nadali, koji su trebali da se tu zadrže samo sekundu a ostali su eone uz vas i sa vama, u vama…

Neki ljudi su uz vas godinama i kad odu iščezne sjećanje na njih poput pjene na moru. Neki samo dotaknu vaš život i ostave u vama vječan trag i osmijeh kad god ih se sjetite i kada mislite o njima gotovo da možete da osjetite njihovo prisustvo kao da su u vama ostavili dio sebe…Neki ljudi žive ulicu do vas i nikada ih ne poželite vidjeti, a drugi su na drugim meridijanima, a sa vama su…kao što kaže jedna moja prijateljica…to je samo geografija…bitni su oni meridijani i paralele na našim srcima…

12231451_10203461314053308_1652118715_n

Continue reading

Sretno ti bilo iliti dok nas disrespect ne rastavi


11198713_10202679289743189_791843601_nNa određene načine te može povrijediti samo neko ko te dobro poznaje i kome si otvorio sve kutke sebe koje drugi ne mogu vidjeti i kada oni to žele i kada ti to želiš, jer, jednostavno, niste na istoj frekvenciji.

Ne mislim ovdje na ljude sa kojima budete u vezi (to se vrlo rijetko desi a kad se desi ili ste našli srodnu dušu i ljubav života u jednoj osobi il je ključ za vasu dušu crnim humorom sudbine dobio neko ko će ga (pokušati) zloupotrijebiti, posljedice čega su nesagledive i devastirajuće, ali i ako se to desi, proći će (uvijek prođe) i onda shvatite da nisu imali ključ, samo su nekako prokljuvili bravicu i vidjeli pretsoblje u kojem su zalutali i nisu mogli/znali dalje (da su imali ključ, ne bi ga vrtili oko prsta, da takvu dragocjenost nikad ne izgube) i, znajući to,  čekaćete lagodno na pravog ili nikakvog nositelja ključa do onog što jeste jer to se ne može objasniti, samo upoznati i spoznati…ali to nije tema naše današnje emisije)…namjera nije bila da pišem o ljubavi ovdje…ili ne o toj vrsti ljubavi opterećenom (možda neprikladna ali svrhovita riječ) privlačnošću i željom da nešto ‘bude’ između dvoje ljudi..mislim na sve ostale odnose gdje iz mase ljudi oko vas odaberete one neke koji vam iz nekog razloga djeluju vrijedni toga i posebni i otvorite im se kao na dlanu…pustite ih u vaš svijet, odbacite svaki oprez i sumnju pred njima i budete kao dijete sa njima (nekad prije rekla bih – i ne znam drugačije, ali sada znam, nažalost, to je još jedna vještina koju sam nesvjesno razvila i ne volim je) i gradite taj neki odnos…usponi, padovi, avanture, sreća, tuga, suosjećanje, dugi razgovori, savjeti, filozofske i prizemne trivijalne rasprave, noći ludovanja i dani hedonizma, osmijeha i suza, dijelite misli,  sreću i tugu, tajne i probleme, gradite… ono nešto što svi imaju, a ti nekako misliš da je to tvoje drugačije i kvalitetnije od ostalih. Continue reading