Sjećam se prije kada bi htjeli da dogovorite nešto sa djevojkom ili momkom ili samo da porazgovarate, morali bi ste ju/ga nazvati na kućni telefon (u neko pristojno vrijeme), pozdraviti i upitati se sa jednim od njenih/njegovih roditelja koji bi se javio, pa tek onda dobiti osobu koju tražite na telefon i svojim glasom (često nabijenim emocijama i nervozom) pričati sa predmetom svoje želje. Druga varijanta bila je sresti se sa njom/njim negdje vani pa dogovoriti izlazak. Danas bilo kome (ko vas nije blokirao) sa svog ili lažnog profila ili broja u svaka doba možete poslati pisanu ili govornu poruku, sliku, snimak i to sasvim besplatno. Ovo bi trebalo da je umnogome pojednostavilo i uvišestručilo (postoji li uopšte ova riječ?) komunikaciju između ljudi. Ali je li baš tako?
Portali, web stranice i elektronski mediji čine dostupnim vijesti o događajima neposredno nakon njihovog dešavanja, ali isto tako je i svakom degeneriku omogućeno da stavlja uvredljive komentare ispod njih. Iz bilo kojeg razloga bilo ko može slikati ili snimiti bilo koga i postaviti to na net gdje ljudi koji i ne poznaju nikoga uključenog u priču mogu davati svoje komentare, hvaliti ili osuđivati nekoga koga nikada nisu ni vidjeli uživo. Blogovi i fejsbuk stranice omogućavaju ljudima da reklamiraju besplatno svoje proizvode, da prodaju svoje kreacije, da iznose svoja mišljenja i pišu o čemu god im duša poželi i kako im je ćeif i to plasiraju svakome onome ko je za to zainteresovan. Pa i ja ova da sam slučajno pomislila da povremeno bacim par šaljvih redova na papir i postavim sebi i vama određena pitanja o vezama i odnosima između ljudi prije deset godina, mogla bih ušima mahati u pokušaju da doprem do bilo koga koga ne poznajem lično – pa i da sam imala mogućnost da pišem recimo neku kolumnu za neki ženski časopis nikada ne bi moj tekst mogao biti dostupan nekome na drugome kontinentu u trenutku njegovog objavljivanja kao što je to sada moguće.
Ne moramo više kupovati novine (mada ja volim šuškanje i miris papira više nego buljenje u ekran) ili gledati tv vijesti da bi saznali šta se desilo negdje u svijetu ili koju novu kremu stručnjaci preporučuju za hidrataciju lica ili koja je do jučer zdrava i preporučivana namirnica danas proglašena otrovom. S druge strane, svakodnevno smo bombardovani sijasetom sisa i guzica raznih starleta i političkih analiza polupismenih ljudi, kao i brojnih beznačajnih „vijesti“ o beznačajnim poznatim ljudima i njihovim beznačajnim postupcima kojima se potpuno izvan konteksta daje senzacionalistička nota.
Ali činjenica je da sada i u četiri ujutru mogu nekome napisati da mi nedostaje. Ili, kao što to imam običaj, kad sam ljuta na njega poslati mu jednu od brojnih šaljivih sličica koja u jednoj sekundi objasni ono što ja ne bih uspjela ni cijelim tekstom. Tu su i razni emotikoni kojima se lako mogu izbjeći nesporazumi u komunikaciji sa bilo kim (mada mene lično ove facijalne ekspresije mogu i zbuniti i kada ih ima (je li osmijeh iza komentara podupire njegov sarkazam ili daje laganu šaljivu notu prethodnoj rečenici) i kada ih nema (jesu li ispuštene namjerno ili slučajno i kako sad protumačiti rečenicu koja može da se pročita na više načina, ovisno o raspoloženju i poruci koju nosi, a koje bi toliko lakše bilo shvatiti po boji glasa ili izrazu ljudskog lica).
Danas sa ljudima možemo komunicirati pojedinačno ili masovno preko fejsbuka, twitera, intstagrama, messangera, what’s upa, vibera, skajpa, chatova, foruma, linkedina, maila, itd, itd, itd, te staromodnih smsova ili poziva. Da li nam je to zaista pojednostavilo život ili ga samo dodatno zakomplikovalo?
I pored dobrih strana dostupnosti informacijama i mogućnosti svakoga da ih kreira i dijeli imamo i loše strane toga kao što su pretrpanost beznačajnim podacima i zloupotreba od raznih kukavica koji iza lažnih imena i slika prijete, govore govorom mržnje i zlostavljaju druge ljude. Ovakvi ljudi koji vjerovatno i ne znaju pričati licem u lice ekstremno su se razrahatili na socijalnim mrežama terorizirajući ostale prvo svojim nepoznavanjem osnovnih pravila pravopisa, a onda raznim glupostima koje valjaju, a koje njima valjda djeluju značajno i interesantno.
Eh sada, pored svega navedenog, za očekivati je da se ljudi sada lakše sporazumijevaju, dogovaraju, lakše izražavaju svoja osjećanja i mišljenja, planiraju svoje aktivnosti. Ali je li baš tako?
I pored činjenica da nas sada svako može“i u hali naći“, nismo li dalje jedni drugima više nego što smo ikada bili?
I ne mislim ovdje samo na svakodnevne pojave kada dvoje ili više ljudi izađu i kontinuirano bulje u displej svojih gadgeta niti mislim na ljude kojima dani ovise o brojevima lajkova koje su skupili od imaginarnih prijatelja kojima ne znaju ni imena i to ispod postova kojima proprate svaki svoj korak…od obroka i lokacije do činjenice da je beba kakila ili da se dotična olešila sinoć pa danas mahmura…sve to u određenoj mjeri može biti simpatično, ali umjereno i povremeno (ne moram i ne želim znati svaki korak nikoga na ovom svijetu) ali zaista mislim da ima drugih načina za, recimo, izražavanje saučešća od pisanja komentara na nečiji zid (postoji i nešto što se zove inbox i zaista postoji vrijeme i mjesto za svaki oblik ljudske interakcije).
A kad smo kod ljudskih interakcija ponekad mislim da sva ova internetska dostupnost čini da na neki način stičemo lažni osjećaj komunikacije i bliskosti koji ustvari ne postoji. Mislim, super je da postoji skajp kojim mogu pričati sa drugaricom iz srednje koja se odselila na Novi Zeland ali zašto da kuckam satima sa nekim sa kim mogu torokati uživo, sa nekim koga mogu dotaći, poljubiti, osjetiti miris te osobe. Ali, nekako, šaljući svakodnevno porukice steknemo dojam da sa nekim gradimo odnos koji je nemoguće izgraditi bez šaputanja, dodira i osmijeha. I tako, vrijeme prolazi, sve se razvodnjava, i kada i dođe do tih susreta, što zbog velikih očekivanja, što zbog brojnih propuštenih prilika i predugog čekanja, kada se konačno nađemo kraj onoga o kome smo toliko razmišljali, on nikada nije ono što smo očekivali, pa ni blijeda sjena toga što nam se činio preko poruka…
Ovakav način komunikacije također omogućava predatorima, takozvanim igračima da se lako i brzo približe nekolicini žena istovremeno (na stranu upitna inteligencija žena koje smatraju dobrim potencijalom za vezu osobu koja joj se javlja preko fejsa samo na osnovu njene provokativne slike (ne nisu izvaljene sise nego njene lijepe inteligentne oči privukle njegovu pažnju i ne, nije on to nikada prije radio niti će nastaviti takvu praksu, sada kada je nju upoznao) i ne mislim ovdje na takve pripadnice ženskog roda) i žongliraju njima kao cirkusanti lopticama.
Znam najmanje tri slučaja oženjenih ljudi koji imaju po dva telefona i više fejsbuk profila te spavaju sa djevojkama koje nemaju pojma da oni imaju porodicu i djecu (ili imaju pojma ali ih to previše ne pogađa) a njihove žene misle da su sretnice što su pored njih.
Neki dan sam imala priliku izaći u društvo u kojem je isti lik proganjao tri od pet prisutnih cura preko fejsa (po principu: udri pa će neka da se prevari (a to što su prijateljice nije važno – garant ne pričaju između sebe kada izađu)). Par dana poslije toga priča mi drugarica kako je kroz neobavezan razgovor sa curom koju zna iz viđenja shvatila da je njen bivši istovremeno hodao sa njom i sa ovom djevojkom sa kojom ona povremeno kontaktira radi posla…znate ono…drugarica od drugarice od drugarice koju prepoznate na nekom poslovnom događaju, kliknete na prvu i kroz priču shvatite da imate puno toga zajedničkog…kao i muškaraca do kojeg vam je ne tako davno bilo stalo. Srećom ima nešto dobro i u broju prekucanih razočarenja – nešto što bi te prije nekoliko godina povrijedilo i dovelo do suza… i sad te dovede do suza…ali od smjeha…Mogu ih zamisliti kako sjede na stepenicama sa flašom koju su zadužile nakon što su se ostale zvanice razišle i vrište od smijeha reproducirajući cijele rečenice svog nekada veoma značajnog poligama…A je li i tebe zvao bejbe…hahahaha…Je li ti prodao onaj „svaki dan u dvanaest pogledaj u sat i znaćeš da mislim na tebe u tom trenutku“ fol? A citati iz filmova?? Ahahah…i onda deklamuju zajedno Johnsonov iz Nexta[i] koji im je mjesecima mamio osmijeh ili suze, ovisno od situacije i stadija prenemaganja do kojeg je tadašnja veza došla. Onda vade telefone i upoređuju poruke…“Bejbe, šta kažeš da večeres ne hodamo? Premoren sam. Imam neko vino koje sam čuvao za specijalnu priliku…a ti si meni specijalna… 😉 čekam te nestrpljivo. Poželio sam tvoj miris.“ Jebo sliku svoju – pa ovo je bilo copy-paste…sve je isto, čak i pravopisne greške…E vidiš, ovdje me poslije jednog perioda zahlađenja opet zaganjao – tad sam kontala da je u lošoj fazi, sad mi je jasno da je nešto drugo razjebao pa me se opet sjetio…A najdraža pjesma? Sve je to od lošeg vina? Hahahah… Sjedile su tako one satima ismijavajući ovog lika i pokušavajući shvatiti porive koji ga pokreću, recitujući njegove rečenice, dosjetke i pravdajući se količinom vremena i korespodencije koju je gad uložio u izgradnju odnosa i veze sa svakom od njih ponaosob. Pravdajući se pažnjom koju im je pružao, priči o tužnom djetinjstvu, neshvaćenošću od strane drugih žena, duhovitošću…Svaka od njih ima cd sa specijalno izabranim pjesmama za nju (tu makar nije kopirao sve –samo jedna pjesma bila je na oba cda), knjigu sa specijalnom posvetom i presovani cvjetić na papiru uz stihove ovog „umjetnika“. Mora mu se priznati da ima mašte…
Ono što mi je drago jeste da se ove dvije sjajne žene nisu zamrzile niti izgubile više i minutu svog vremena na ovog degenerika i da će sljedeći put kad skonta da bi mogao da se nepozvan i nenajavljen pojavi u životu jedne od njih da pošipu sopstvenu foru. Mnogo je više onih koje ratuju jedna protiv druge u nastojanju da osvoje ovaj reprezentativan primjerak muškog roda samo za sebe i ulažu svo svoje vrijeme i energiju u ovu unaprijed izgubljenu besmislenu bitku.
Ono što ne razumijem je, zašto bi neko u današnjem vremenu, u mnoštvu žena koje jednostavno ne žele ozbiljnu vezu nego samo zabavu ili aerobik zato jer im tako odgovara ili zato jer su u takvoj fazi i kojima ni najmanje nije važno šta njena shema radi kada nije sa njom, ipak radije birao žene koje treba obmanjivati i osvajati i ubijediti u ljubav samo da bi im se poslije zgadio jednom kad shvate da je na njih samo primjenio jedan te isti algoritam kao u nekom bolesnom izopačenom istraživanju koje provodi da vidi koliko kome individualno treba da shvati kako ima posla sa bolesnikom i kretenom. Mnoštvo je ovakvih kompleksaša koji zahvaljujući svom imovnom stanju, fizičkom izgledu i neupitnom šarmu mogu zbaglati svaku ženu koju žele ali iz nekog razloga biraju da ulože mnogo vremena da lažu i zavode jednu ili dvije kvalitetne žene (doduše možda na jednu ovakvu dolazi pet gusaka koje su mu razbibriga u međuvremenu – i ovdje ne mislim niti sam ikada mislila na brzinu skidanja gaća, samo na ono što žena traži u nekome s kim želi vezu). Uvijek se tu provlači neka priča o njegovoj mračnoj strani, o tome kako je jednom volio i bio povrijeđen a eto ti budiš tu neku iskricu ponovo u njemu … što će te navesti da ostrašćeno, gotovo religiozno radiš na ugađanju ovom kretenu, ne bi li mu dokazala da se može opustiti, otvoriti i ponovo voljeti, ubijeđena da će ga tvoja ljubav „izliječiti“, nesvjesna da njegov problem nije pitanje srca već pitanje poremećaja ličnosti i sadizma koji ovaj narcis posjeduje u velikoj količini…ti si za njega samo još jedan hrčak koji besciljno trči u svom točku…Zašto je to tako? Vjerovatno odgovor leži u jezgru ovakve budale, u osnovi njegovih kompleksa, u nečemu što nosi iz sopstvene porodice ili dosadi koja neminovno dolazi usljed zasićenja već opisanim brojnim sredstvima komunikacije sa svima oko sebe.
I tako dolazimo do situacije gdje sve više žena sa kojima razgovaram ne žele duhovite i šarmantne muškarce koji su jaki na riječima (nekad uživo, ali uvijek preko poruka), a njihova djela nisu baš tako jaka ni jasna…žene sada žele konkretne, praktične, odlučne muškarce koje malo pričaju a puno pokazuju. Što kaže jedna drugarica – kada su njegove riječi i njegova djela u diskrepanci, uvijek gledaj djela…nemam ja vremena za natezanje ko gladan srati – ili hoćeš ili nećeš ili lažeš ili stojiš iza svojih riječi ili pokaži da me iskreno želiš il odjebi…dosta mi je mojih ubleha da tuđe slušam…
Pitam se zato – jesu li nam dosadili filozofi i seronje, mlaki šarmeri i meki likovi, jesmo li se umorile od folera, teoretičara i poeta? Želimo li muškarca iz kamenog doba, našeg sopstvenog Kremenka, drvosječu koji će sve pojednostaviti bez dodatne drame i komplikovanja i etiketiranja svakog koraka?
I ovdje ne mislim ni na obrazovanje ni na kulturu, sve to i ovi momci posjeduju, mislim na tip ličnosti. Ovaj dečko neće otići sa vama na izložbu niti koncert klasične muzike već na tekmu ili u teretanu. On vam neće snimati pjesme na cdove ali će biti uz vas kada god vam zatreba. Neće vam donositi cvijeće svaki čas ali jednom kada vam donese cvijeće znaćete koliko ste mu bitni. Neće vam slati filmske citate već će na svoj jednostavan način sa malo riječi da vam kaže da vas voli i da se uz vas osjeća posebno i potpuno. Ovaj dečko neće često čitati knjige, niti će se razbacivati svojim poznavanjem određenih tema, ali će biti tu da vas zaštiti, podrži, da vam pomogne kada vam to treba. Sve više žena između pametnjakovića i ovakvog jednog (uslovno ga nazovimo praktičnim) momka bira ovog drugog. Klada moja draga, tepa jedna moja jaranica svom dečku koji je romantičan kao kamen za kupus ali je uvijek tu u značajnim stvarima. Možda nema pun telefon stihova od njega, ali ima povjerenje u njega jer je odan, iskren i dosljedan. Poslije mnoštva komplikovanih muškaraca, ona je našla svog jednostavnog i tvrdi da ga ne bi mijenjala ni za jednog od ovih elokventnih ranije spomenutih.
Šta je u osnovi svega, ne znam. Čak sam čula za curu koja je na psihologiji htjela za magistarski obraditi tezu da evolucijski muškarci koji su dobri u određenim stvarima nemaju potrebu partnerku osvajati pričom, dok ovi koji su malo oštećeni po tom pitanju jer im priroda nije baš podijelila najbolje karte, humorom, mnoštvom informacija koje usvajaju na razne načine i drugim komunikacionim alatima pokušavaju privući i osvojiti potencijalne partnerke…zvuči suludo, znam i potsjeća me na onaj „čitaš li ti išta“ vic, ali zaista ne bih mogla puno na ovu temu jer je moja i ciljna i kontrolna grupa nažalost premala za ovakve usporedbe, ali ima vremena…s nestrpljenjem očekujem vaše komentare i mejlove na ovu temu…pa ćemo poslije nekog vremena ponovo napraviti presjek…
A do tada, čuvajte sebe i ne trošite svoje vrijeme i emocije na kojekakve kretene i manipulatore…jednom se živi i zaslužujete najbolje…nekoga ko misli šta govori, nekoga ko vas iskreno voli i ne igra se sa vašim osjećanjima, nekoga ko u vama gleda osobu, a ne samo još jedan broj, nekoga ko će uložiti trud da vas vidi i provede kvalitetno vrijeme sa vama, a ne samo pričati o tome…mnoštvo je hajvana okolo i nekada ih je teško prepoznati ali ako zastanete i samo (bez ikakvih opravdanja i kondicionala) pogledate iskreno u svoje srce, sve će vam se samo kazati…jesu li tamo sumnje ili nemir ili osjećaj pripadanja i neupitnost obostrane želje i volje da se izgradi nešto trajno i kvalitetno…znaćete vi to prepoznati i odjebati nezrele uplašene dječake koji se kriju iza tuđih riječi i žive u ubjeđenju da se njihove igrice nikada neće otkriti i da ih nikada nećete prozreti vječito šmrcajući na spomen njihovog imena pitajući se u čemu ste pogriješili i zašto niste bili dovoljno dobri za njih…yeah, right baybe…
by Diona
(muzička podloga: Metak sa posvetom – Lepa Brena, A woman’s worth – Alicia Keys, Rolling in the deep – Adele, Almost lover – Fine Franzy, Careless whisper – George Michael, Ako treba da je kraj – Bajaga i instruktori, When I was your man – Bruno Mars, Buttons – The Pussycat dolls, Jar of hearts – Christina Perri, Get lucky – Daft Punk, The greatest bastard of all – Damien Rice, Voleo si skota – Goca Tržan, Lovely fool – Jack Savoretty, For somebody – Jack Walden, Because of you –Kelly Clarkson, Korake ti znam – Maya Sar, Mercy – Duffy, No ordinary love – Sade, Let her go – Passenger, Take a bow – Rihanna, Grad bez ljudi – Severina, Breakeven – The Script)
[i] „An italian painter, named Carlotti,defined beauty as the summation of the parts working togather in such away that nothing needed to be added, taken away or altered“