Cilj: U narednih pola godine do godinu pokoriti žensko stvorenje i isprati joj mozak do te mjere da vjeruje u sva sranja koja joj serviraš, uništiti joj zdravlje, živce, samopouzdanje, odnose sa drugim ljudima, potpuno je izolovati, iskontrolisati, izmanipulisati i zagospodariti njenom slobodnom voljom.

Razlog ovakvog ponašanja: ultimate si psihopata (da li si zaista svjestan svoje poremećenosti pa si manipulator i govno od čovjeka koje stvari radi sa predumišljajem ili si oštecen i bolestan do te mjere da nisi svjestan koji si degenerik, manje je bitno (to samo znači distinkciju između kruga pakla kojem pripadaš), koraci koje poduzimaš su slični, samo su kod istinskih manipulatora više smooth, a manje seljački i sirovi).

Apsolutni imperativ je da koliko je god moguće dugo ne vidi koliki si idiot  – sve dok se neupitno ne ustoličiš tako da je možeš zajebavati i kinjiti do mile volje bez ikakve opasnosti da će skupiti snage da izađe iz te jednačine…ono što ti daje apsolutnu prednost i vezaće većinu žena za nerealnu nadu da će se tvoj idiotizam svesti na podnošljivu mjeru (ali će te na neki način vezati za tu ženu dugoročno iako ti to možda ne želiš ali ti, opet, daje nepresušne izvore maltretiranja iste) jeste trudnoća, odnosno dijete – njena nesigurnost i zavisnost od tebe koju naročito slabe žrtve osjećaju vezaće je za tebe unatoč svim alarmima za opasnost koji vrište u njoj.

Continue reading →

Uzmem nekad čašu (čitaj: flašu) vina i misli počnu same da pletu mrežu, otrgnu se od mene niti koje nastavljaju dalje same, bez mog uticaja i kontrole. Odvedu me svuda, kuda i ne želim i kuda se ne bih usudila trijezna da zavirim. I razmišljam o svakakvim glupostima. Pa i o ljubavi. Šta ću? I razmišljam kako ni godine nisu pomogle da sazrem u nekim stvarima, da se opametim… Sreća pa je tako.

Ja još uvijek vjerujem da (prava) ljubav postoji i da se može desiti svakome od nas. Jer znam da može. I’ve been there. Oh how I’ve been there. Nikad ne bih pomislila na druge usne, nikad ne bih poželjela drugi dodir, nikad ne bih primjetila da postoje drugi. I to bi trajalo. Da se nisu svojski potrudili da me povrijede, da mi se zgade, da me odgurnu od sebe, otjeraju iz svog svijeta. Dok nisam bila u poziciji gdje nisam imala izbora nego da odem. Svako naknadno “izvini” i “volim te” nije više doprlo do mene. Jer nisam više vjerovala u njih.

I misli čovjek neko vrijeme da više nikada neće povjerovati u ljubav, a kamoli je osjetiti i pustiti da te preuzme. Kao da imaš izbora…kao da možeš da se odupreš toj plimi koja te preplavi kada se najmanje nadaš…

Kažu da je ljubav leap of faith (an act of believing in or attempting something whose existence or outcome cannot be proved or known  – skok u prazno, skok u vjeri da će sve ispasti dobro – čin vjerovanja ili pokušaja nečega u čije postojanje i ishod ne možemo biti sigurni). E pa još sam jednom zažmirila i skočila… Continue reading →