A kada naletiš na psihopatu iliti (zl)ostavi me


11720133_10202966168074968_619883887_nUvijek je to neka druga žena, tamo neka jadnica, tamo neka sirotinja…nama se to ne može desiti. E, može.

I ne mislim ovdje na situacije kad te žvajzne pa ti prospe zube pa ga u snu ubiješ “iz noža” što bi rekao jedan drug (jer niko me ne može ubijediti da nema tog trenutka kad si jača od njega, trenutka kad se pijano il nadrogirano il samo nadrndano đubre umori od udaranja pa zaspe i nikad neću moći shvatiti da možeš oprostiti nekome ko te udari jednom, a kamoli izgazi dok ti dijete to gleda – ako ti već nemaš problem s tim i možeš leći sa nekim nakon batina, imaš odgovornost prema maksumu koji raste u bolesnom okruženju te će i sam biti oštećen ili kao neko ko će kasnije zlostavljati druge ili kao neko ko će tražiti one koji bi ga zlostavljali)…o tom potom…pisaćemo i o onom “neće se nikada ponoviti” nakon udaranja glavom u zid i vezanja za radijator i onome “nije tako mislio – on mene voli samo je malo nezgodne naravi” ali ovom prilikom govorila bih o drugoj ali jednako štetnoj vrsti zlostavljanja, onoj koju i sami participanti nekad teško mogu prepoznati i imenovati, daleko rasprostranjenijoj i skrivenijoj, perfidnoj, manje ili više suptilnoj – o psihičkom i emotivnom abuzusu…

Sjedim neki dan na kafi sa curom koju znam iz šeste ruke…ono…drugarica od drugarice od drugarice i dogovorilo se nas više da se nađemo na kafi, svi u nekoj frci, na kraju standardno svi izrade i nas dvije sjednemo za stol i u pola sata otkrijemo toliko sličnosti i tema da tri sata prođu u tri minute…nikada prije nisam sama s njom sjedila i žao mi je zbog toga…

11180171_10202655379745454_1120050550_n

Nisam je dugo vidjela prije toga…bila u nekoj vezi…to ljubav, to izjave na fejsbuku, to pažnja na kojoj grad zavidi, putovanja, uzajmni pokloni, obasipanje svim i svačim… a oboje lijepi, mladi, zgodni, uspješni…rekao bi čovjek – savršena kombinacija i formula za uspijeh –e pa nije…Sve je samo stalo u jednom trenutku. Nikad nisam znala zašto a nisam ni pitala…kontala sam da je u pitanju neka standardna glupost. Znam samo da joj je trebalo dugo da dođe sebi…Imala sam i ja my fair share od kretena, ali ono što sam čula tog dana čak i mene je iznenadilo.

Počesmo o onim beskorisnim temama…nova krema…što se ono razvode Bred i Anđelina…espadrile opet u modi…a onda riječ po riječ dođosmo do puno ozbiljnije priče…„Uvijek sam mislila da nema gore stvari od toga da te neko vara…Ima…puno gore“ poče ona…i krenu…i to zvuči otprilike ovako…

Iako taj njen, kad se sretne na ulici, izgleda urbano i intelektualno, iako bi rekao da je čovjek pametan, obrazovan, samouvjeren, kroz priču dođoh do zaključka da se ipak radi o nesigurnom kretenu klimavog ega željnim dokazivanja odanosti i ljubavi ko zraka. Da te uhvati strah ko sve hoda ulicom i djeluje sasvim čovjekoliko dok ga ne upoznaš. Da poslije ovakvih saznanja koliko je ponekad teško procijeiti ljude nikad više ne poželiš ni sa kim na kafu izaći, a kamoli zatvoriti se između četiri zida. Kako se toliko možeš prevariti u nekoga? Kako možeš bolest zamijeniti za ljubav, patnju za sreću, uvrede za nježnosti…Zaista niko ne zna šta je između dvoje ljudi – osim njih samih i Boga.

11749366_10203025625681371_1345209756_n Continue reading

Ljubomora…iliti hiljadu ne možeš, hiljadu liječi se iliti iskontroliraj me nježno


10994737_10202340976965581_1433894471_nUvijek sam se pitala znači li riječ „ljubomora“ morenje ljubljenog ili morenje ljubavi ili oboje.

Isto tako sam uvijek nekako mislila da je većina veza između dvoje ljudi normalna i lijepa, a na ove bolesne pune ljubomornog provjeravanja, kontrolisanja pa čak i zlostavljanja otpada mali procenat. Ispada da je ipak obratno.

Imam drugaricu u vezi sa likom koji kontroliše svaki njen pokret. Ono tipa „štucaš, ko te spominje“. Zvuči smiješno, ali nije. Mučno je i gledati sa strane. Mogu misliti koliko je njoj naporno trpiti kretena. A, then again, možda i nije. Čudno mi je uvijek bilo zašto neko podnosi nešto bolno, ponižavajuće, teško, a ne mora. Nije robija, veza je. Možeš otići kad postane nepodnošljivo. A, zamisli možeš otići i prije toga. Meni bi se lik zgadio zbog svojih ispada. A ja sam vidjela samo dio toga. Kao da nosiš kamenčugu od sto kila na leđima. Ne bih mogla podnijeti to maltretiranje i peglanje. A zašto bi to iko podnosio? Ja mogu shvatiti njega – on je bolesnik i ne može si pomoći. Ja ne mogu shvatiti nju. Ali ona je stvarno specijalan slučaj. Mislim da nju na neki način to morenje loži jer ga je greškom zamijenila za pažnju i posvećenost. Uvijek je nekako takve paćenike birala. Ili su oni birali nju. Slični se pronalaze. Sjećam se jednom na fakultetu, kad smo ja i druga jedna jaranica došle kod nje po neku skriptu i zovnule je na kafu u baštu jer je bilo lijepo vrijeme, njen odgovor je bio: ” Ne mogu. Znaš, nazvaće me pa će čuti graju, a rekla sam mu da ću učiti pa će ispasti da sam lagala. A neda mi se javljati mu jer onda ću započeti raspravu.” Da sve bude jos komičnije, tip je studirao u sasvim drugom gradu.

Zapitah se tada i pitaću se dok sam živa:  Kad nam to odlazak na bezazlenu kafu postane luksuz našim sopstvenim izborom? Koji je to trenutak kada odlučimo da svoju slobodu predamo u nečije druge ruke. I još gore, kad sami sebi počnemo da uskraćujemo sasvim normalne i bezopasne stvari od straha da će nam neko drugi zahatariti. Naš život, naše odluke, naši sati. I mi izaberemo da čamimo kući da bi nekog usrećili. (Nije li ova konstrukcija sama po sebi bolesna? Kako nešto što nam ne godi uopšte može usrećiti nekoga ko nas voli? Pročitajte još jednom. Nije vam bolesno? Onda, bez uvrede, postoji realna mogućnost da ste vi bolesni.)

10859790_10201964936684809_1388678248_n

Continue reading

Piši, piši mi iliti communicant ergo sum


11720541_10202966158674733_324984748_nSjećam se prije kada bi htjeli da dogovorite nešto sa djevojkom ili momkom ili samo da porazgovarate, morali bi ste ju/ga nazvati na kućni telefon (u neko pristojno vrijeme), pozdraviti i upitati se sa jednim od njenih/njegovih roditelja koji bi se javio, pa tek onda dobiti osobu koju tražite na telefon i svojim glasom (često nabijenim emocijama i nervozom) pričati sa predmetom svoje želje. Druga varijanta bila je sresti se sa njom/njim negdje vani pa dogovoriti izlazak. Danas bilo kome (ko vas nije blokirao) sa svog ili lažnog profila ili broja u svaka doba možete poslati pisanu ili govornu poruku, sliku, snimak i to sasvim besplatno. Ovo bi trebalo da je umnogome pojednostavilo i uvišestručilo (postoji li uopšte ova riječ?) komunikaciju između ljudi. Ali je li baš tako?

Portali, web stranice i elektronski mediji čine dostupnim vijesti o događajima neposredno nakon njihovog dešavanja, ali isto tako je i svakom degeneriku omogućeno da stavlja uvredljive komentare ispod njih. Iz bilo kojeg razloga bilo ko može slikati ili snimiti bilo koga i postaviti to na net gdje ljudi koji i ne poznaju nikoga uključenog u priču mogu davati svoje komentare, hvaliti ili osuđivati nekoga koga nikada nisu ni vidjeli uživo. Blogovi i fejsbuk stranice omogućavaju ljudima da reklamiraju besplatno svoje proizvode, da prodaju svoje kreacije, da iznose svoja mišljenja i pišu o čemu god im duša poželi i kako im je ćeif i to plasiraju svakome onome ko je za to zainteresovan. Pa i ja ova da sam slučajno pomislila da povremeno bacim par šaljvih redova na papir i postavim sebi i vama određena pitanja o vezama i odnosima između ljudi prije deset godina, mogla bih ušima mahati u pokušaju da doprem do bilo koga koga ne poznajem lično – pa i da sam imala mogućnost da pišem recimo neku kolumnu za neki ženski časopis nikada ne bi moj tekst mogao biti dostupan nekome na drugome kontinentu u trenutku njegovog objavljivanja kao što je to sada moguće.

Ne moramo više kupovati novine (mada ja volim šuškanje i miris papira više nego buljenje u ekran) ili gledati tv vijesti da bi saznali šta se desilo negdje u svijetu ili koju novu kremu stručnjaci preporučuju za hidrataciju lica ili koja je do jučer zdrava i preporučivana namirnica danas proglašena otrovom. S druge strane, svakodnevno smo bombardovani sijasetom sisa i guzica raznih starleta i političkih analiza polupismenih ljudi, kao i brojnih beznačajnih „vijesti“ o beznačajnim poznatim ljudima i njihovim beznačajnim postupcima kojima se potpuno izvan konteksta daje senzacionalistička nota.

Ali činjenica je da sada i u četiri ujutru mogu nekome napisati da mi nedostaje. Ili, kao što to imam običaj, kad sam ljuta na njega poslati mu jednu od brojnih šaljivih sličica koja u jednoj sekundi objasni ono što ja ne bih uspjela ni cijelim tekstom. Tu su i razni emotikoni kojima se lako mogu izbjeći nesporazumi u komunikaciji sa bilo kim (mada mene lično ove facijalne ekspresije mogu i zbuniti i kada ih ima (je li osmijeh iza komentara podupire njegov sarkazam ili daje laganu šaljivu notu prethodnoj rečenici) i kada ih nema (jesu li ispuštene namjerno ili slučajno i kako sad protumačiti rečenicu koja može da se pročita na više načina, ovisno o raspoloženju i poruci koju nosi, a koje bi toliko lakše bilo shvatiti po boji glasa ili izrazu ljudskog lica). Continue reading