Ljubav je…iliti jednom se živi – pamet u glavu


13081658_10204309337373361_70097536_nImam jedno Svetište u koje niko ne može ući. Ispred tih vrata ostaju svi kreteni, hajvani i seljačine koje mi zagorčavaju život. (Ove spodobe, nažalost još nisam naučila držati izvan svog kreveta, odnosno izvan svoje glave, kada noću zatvorim oči a u glavu mi nahrupe svi ti silni degenerici i sve one situacije u kojima sam trebala drugačije regaovati i zaćerati ih u tri lijepe, a neki unutarnji DNA kod me spriječio i ostavio u raskolu između onoga što je neophodno i onoga kako sam programirana, ali o tom po tom – nisam još savladala umjetnost izostavljanja generalno beznačajnih ljudi i stvari iz ladica moga uma koje se nepozvane nepogrešivo otvaraju onda kada to najmanje trebaju).

Ali ima to jedno mjesto ispred čijih vrata ostaju svi ovi problemi i problemčići i ulazim samo ja, uz polumrak i tihu muziku koju biram prema raspoloženju, čašu onog posebnog bijelog koju čuvam samo za svoje nepce kada ono i ja prebiremo neke mnogo ljepše i značajnije teme i rješavamo filozofska pitanja, u vreloj vodi, u mješavini mirisa koji miliuju moje izmučeno tijelo i dušu odnoseći sve probleme i težine. Joj kakve sve meni misli naumpadaju dok se tako opuštam u sapunici i osjećam kako me napetost napušta topeći se poput pjene koja pucketa svuda oko mene. U nepogrešivom receptu i omjeru različitih mirisa koji oporavljaju ja uživam gotovo svakog petka u ovom ritualu kojim se povremeno počastim kad nemam ‘ranije preuzetih obaveza’. I budem samoj sebi neizmjerno zahvalna na ovih satak vremena za sebe gdje se moje misli smire i poslažu taman da se ulelujaju na mirisnom jastuku kasnije, kada, čini mi se, sa deset kila manje na svojim leđima, spustim glavu na isti. Ta voda nekako spira brige i teške misli, odnosi sa sobom trivijalne stvari kojima se opterećavam, tako lako da mislim da ću se u nekom idućem životu, ako ima reinkarnacije, roditi kao delfin ili sirena (ali o tome drugom prilikom).

13090007_10204327641030941_1069459895_n

Ovih dana konstantno čitam neke postove o ljubavi. Proljeće je, sve se budi pa ljudi imaju mnogo više  inspiracije…i sve se nekako vrti oko toga šta je prava ljubav i treba li se zadovoljiti bilo čime što i iz daleka potsjeća na ljubav. Nikad!

Ali da krenemo od početka…

13059845_10204309285572066_401788312_nDakle dolazi nam maj… sve pupa… bude se ljubavi, simpatije, hormoni. Ja kao i obično komplikujem i imam potrebu da ovo sve razgraničim. Nije da se i sama nisam zajebala više puta (i sama sam tako naivno više nego jednom pomiješala ove pojmove). Znala sam se i ja davati životom onima kojima nisam trebala (ili ne dati se dovoljno onima kojima sam možda trebala). Al sve su to okuke na stazi života i koju god prevladate, ukažu vam se prekrasni pejzaži ili u sebe ili u neke životne istine do kojih se ni ne može doći drugačije nego zajebom.

 

13090097_10204309337453363_932998502_n

Znate onaj osjećaj kad popijete nekoliko čaša najljepšeg vina… koje nikad niste do tada probali.  I znate da više ne smijete, ne možete. S druge strane, ne znate da li ćete ikada više zateći to ili slično vino drugi neki put kada dođete do tog mjesta. Ali jednostavno nešto u vama vam govori ne toliko da vino nije za vas (jer vam nepogrešivo odgovara) nego jednostavno da sada nije vrijeme za to vino – da vi niste dovoljno zreli da bi uživali u njemu u potpunosti – iz bilo kojeg vama znanog i opravdanog razloga. Ili za ove što ne cijene blagodeti alkohola,  to je nešto poput najljepšeg kolača kojem ste samo okrnjili dio. I ostavili ga kad vam je najslađe. A taj vam je ukus ostao u ustima. Ostao je ah i čežnja da ga se ponovo okusi. Ne toliko jak da se ne možete kontrolisati, ali dovoljno poseban da se često sjetite svih onih trenutaka u kojima ste bili zahvalni što takvo nešto možete osjetiti i doživjeti.

Continue reading