Oči boje lješnjaka iliti Proljeće nam kuca na vrata

Kada nađeš savršen mir (koji mogu poremetiti samo šupci sa kojima si prisiljen raditi, ali nikada više neki dečko, prijateljica ili neka glupost kojoj si prije pridavala značaj) i okružiš se onime i onima što ti puni/e baterije… svojim svijetom (anti)junaka iz pjesama, knjiga i filmova/serija zbog kojih se raduješ i plačeš bez ikakve potrebe da i sama proživiš slična iskustva (jer imala si ih za pet života… žaleći one koje misle da nešto propuštaš ako ne osvićeš u kafani svaki dan, a tebi je puno važnije kako će završiti knjiga koju čitaš, nego ko će koga pokupiti u dotičnoj zapušenoj, smrdljivoj, znojavoj, preglasnoj, ponekad i pritivnoj sredini koju samo podnošljivom čini poneko drago lice koje sjedi kraj tebe)…

Sa svojim svicima koji te nasmijavaju, opuštaju i usrećuju jer postoje i čije su pobjede tvoje pobjede, čiji te uspjesi griju kao sopstevni i čiji ti sam pogled na ta draga lica popravi mjesec… misleći da si sve tako lijepo poredala… odustala od većine (bar onog što možeš) što te iscrpljuje i ušuškala se u svoj mir, nakon davnog obećanja sebi da te više nikada niko neće pomjeriti iz tvoj gnijezda gdje si srećna, opuštena i sigurna… da više nikada nećeš povjerovati ‘nekom od njih’ i dopustiti da makar na dan tvoja sreća bude u njihovim rukama… život te ponekad zna iznenaditi.

 

Stavi te pred osobu koja ti je sušta suprotnost (a ubijeđena je da ste slični).

 

I pored nekih nesporazuma i nejasnoća, osoba ispada (ne mogu reći na prvi pogled, ali nakon prvog razgovora – jer ipak sam to ja) kao princ iz bajke koji je gori i od tebe po pitanju romantike i savršenih uslova (sine qua non) neophodnih da se neke stvari dese… i taj poljubac (u koji si više počela da sumnjaš jer je bio uslovljen postulatima iz bajke (kao da mu je 14 godina, a ne troduplo toliko) ispadne savršen, baš kao iz bajke… baš kao voda sa izvora… baš kao da su te divne usne vajane samo za tvoje i kao da ste se ljubili godinima pa nekom čarolijom zaboravili pa opet našli…) I svaki je slađi i slađi…

I tako to krene… I opet si tu… ne znaš kuda, ne znaš kako, ne znaš da li i koliko se smiješ pustiti…

Da li biti hladne glave (što je teško kad je neko mio i drag – ali nisi ni ti dijete i znaš da to mio i drag može preko noći da se promijeni u neke puno gore epitete) ili da sebi dozvoliš još jednom, još samo jednom… ovaj put potpuno… da se prepustiš… da mu daš ruku da te vodi… da se otvoriš u njegovim rukama i rasprsneš poput nara… pa da kasnije (kad sve, kao i obično, ispadne laž i zabluda)… skupiš svaku košpicu… pažljivo je pobrišeš, vratiš na svoje mjesto… onih truhlih i suhih se riješiš (iako znaš da sa njima gubiš i veliki dio sebe) i ušiješ koru tako da više nijedna bobica ne može ni proviriti a kamoli ispasti vani.

 

I boliće, znaš. Al ti si na taj bol navikla… i kada prođe, ponekad ti i nedostaje jer praznina koja ga ispuni je blagodet, ali bol je značio da si živa.

Tako da…znaš ti da ćeš i ovo preživjeti… da nema toga što nećeš prevazići, ustati iz blata, sprati sa sebe ukus zemlje i nastaviti… jer i dosad su ti srce trgali iz njedara slatkim riječima, pogledima i dodirima pa si preživjela… vratila ga nazad, pokrpala i krenula dalje u svijet…

 

 

 

 

 

 

 

 

Zato te sada buni ovo što ti se dešava… pomiče te iz mira… donosi ti zadovoljstvo ali i nemir… ljepotu pripadanja (mada je rano za takve konstatacije) ali i neobičnost da se neko deklariše kao tvoj i tebe deklariše kao svoju… nešto…

Čude te te oči boje lješnjaka koje te gledaju tako toplo i milo,  neko tako drugačiji a tako tebi sličan… i dlan na tvom obrazu koji se tu prirodno smjestio kao da mu je mjesto godinama tu …

Čude te riječi koje izlaze iz tih divnih usana… (iako se braniš od njih i ne vjeruješ im jer znaš da su prerano i prebrzo izrečene, da su možda i iskrene u tom trenu, ali nemoguće u tako kratkom vremenu, da su zamke za oboje o koje ćete se saplesti i koje će sve zakomplikovati i urušiti – iako sve znaš, ti im podsvjesno vjeruješ… jer zvuče tako dobro… po prvi put zvuče ispravno… kao iz onih filmova čija te sudbina junaka iz istih zanima više od tvoje).

I sve je kako treba… čak i previše da bi bilo istinito… toliko da i tvoji alarmi izdajnički ćute uljuljkani njegovim nježnostima.

I tražiš mane (rano je, ubijeđena si da će ih biti, pa i neka krupna koja će ti pomoći da se ‘spasiš’ dok nisi pala kao Troja) ali sve se čini idealno… pogledi, boja glasa, stpljenje kakvo nema ni Sizif, dodir njegove mirisne meke kose pod tvojim dlanovima, njegovo razumijevanje za sve tvoje mušice i mir kojim te vraća sebi kada se uplašiš i odlutaš, želja da nekad samo plačeš na onom ramenu koje kao da je uvijek bilo neki skriveni dio tebe od kada znaš za sebe sve dok imaš daha, njegov miris, okus, dodiri, šaputanje… čak i greške koje su za tebe eliminatorne kada neko tipka… kada ih on pravi (iako su sitne i redovno ga ispravljaš) za tebe su podnošljive… i tvoj Grammar Nazi kao da se ušuškao…

 

 

 

 

 

 

 

 

 

I brine te to… vrtiš u glavi razna scenarija… manipulator…igrač… namazani lik… zašto baš ja? zašto ja?

Ali sve se rasprši kada pogledaš u oči boje lješnjaka. Tada se i tvoje, kestenjaste, smire i, makar na tren, ne žele da bježe, sklope se mirno, opuste i uživaju tu gdje jesu… u zagrljaju i dahu nekoga ko, čini ti se, istinski želi pravu tebe (ili makar onu koju je zamislio – ali ima vremena da mu razbijaš iluzije… zasada samo diši… diši i uživaj.)

Pa se pitaš… nakon svega… nakon svih razočarenja… nakon svih padova… svih onih koji su me željeli učiniti dijelom svoga života (a nisu uložili ni najmanje truda da me istinski upoznaju i vide koliko smo inkompatibilni i koliko bi unesrećili jedno drugo) i iz čega sam uspješno pobjegla… može li to biti to – ne mislim na konačne ‘aranžmane’, ne ja, ne još dugo, možda i nikad…

Mislim na osjećaj prirodnog pripadanja nekome kao da ga poznaješ deset godina…

Mislim kada možeš biti najgora verzija sebe pred nekim i to ga ne otjera (iako si se potajno nadala da hoće i da ćeš tako dokazati svoju tezu – da te ne zna, da je on zamislio neku bajku u koju želi da te uklopi kao Pepeljuginu nogu u staklenu cipelicu i da će zažmiriti na sve što se ne uklapa u to (za razliku od tebe koja na diskrepance i nepodudaranja ili burno reaguješ ili se samo povučeš u sebe i napraviš korak nazad) jer on želi bajku, jer on sanja bajku, jer je zamislio da si njegova srodna duša, a ti si možda nešto dijametralno različito tome – možda baš negativac iz te bajke… lično… iako najviše volim ‘Ljepoticu i zvijer’ i ‘Mulan’ iz poznatih razloga, moj lik bi najviše odgovarao Meg iz ‘Herculesa’ – ne mislim na pakt sa Zlom… mislim na ženu koja više nikom ne vjeruje i ne dozvoljava nikakvoj ljubavi da otopi led oko njenog srca).

 

 

 

 

 

 

 

Mislim kad i skeptik u tebi sa smiješkom i pomirljivo gleda na sve to računajući omjere ZA i PROTIV i dajući se nagovoriti…

 

 

Mislim kad ne želiš više misliti već samo zagnjuriti lice u onaj meki, mirisni predio između vrata i ramena i čekati da vam srca potrefe istu frekvenciju i da vam disanje nesvjesno postane usklađeno i da nema više pitanja (makar taj tren) i potrebe da mu po ko zna koji put objasniš kako griješi jer ti nisi ta… i da će se razočarati… već da samo uživaš u trenutku… dok traje… u očekivanju proljeća i gledajući radoznalo kuda će vas ovo klupko privlačnosti, strasti i ljubavi (bez velikih ciljeva i želja – za sada) odvesti… bez obzira na posljedice… i kako će se ovog proljeća kesten slagati sa lješnjacima…

 

 

 

 

 

 

 

 

(muzička podloga: Ten Sharp – You, George Michael – Amazing, Tina Turner – You’re simply the best, Wicked games – Chris Isaac, Laura Pausini & James Blunt – Primavera in anticipo, Rinanna – We found a love, Kelly Rowland ft David Guetta – When love takes over, Zayn- Pillowtalk, Celine Dione – In his touch, Nick Jonas ft. Tove Lo – Close, Amy Stroup – With wings, Coldplay – Sky full of stars, Coldplay – I want something just like this, , Sia – Helium, 1000 milja – Vanna, Oliver – Moj lipi anđele, Gibonni – Ne odustajem, Balaš – Remorker, Balaš – Anđela (Moja je draga veštica), S.A.R.S. – Lutko, Željko Joksimović – Ludak kao ja,)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

by Diona

Comments

comments