Category Archives: BLOG
Takvog te volim…iliti spektar (arhe)tipova muškinja
Osvrnućemo se ovdje na nekoliko tipova snažnijeg nam roda sa kojima smo ja i moje poznanice imale zadovoljstvo da se sretnemo u životu:
• Serator kao što ime kaže divna je jedna ličnost. Vječito najpametniji u prostoriji, dijeliće nesebično svoje mišljenje uvijek i svuda, i više puta da ga dobro utvrdite i sraće bez ikakve milosti i mjere o svemu, pa i o stvarima o kojima nema pojma. Užasavanje na licima prisutnih tumačiće kao divljenje te će tako samo dobijati novi podstrek da prosvijetli ljude oko sebe držeći govore satima i objašnjavajući svima kako da žive svoje živote iako on lično od svoga ništa nije napravio (ne stiže čovjek dijeleći mudre savjete, teorije i životna pravila). Ovaj mudrac oduzeće vam dosta živaca ako sebi dopustite luksuz da slušate njegova trućanja.
• Filozof je nešto blaža varijanta ovog stanja koje opasno prijeti da preraste u seratora. Razlikuju se samo po količini logoreje.
Osmi mart iliti feminizam iliti Šta je rodila? Žensko? Hajd, šta ćeš, nek je živo i zdravo…
Optužili su me više puta u životu da sam feministiknja. Ne mislim da jesam. Ali iako jesam, ne smatram to nikakvom uvredom. Naravno, ne mislim ovdje na ekstreme poput one luđakinje koja je pobacila kad je saznala da nosi muško dijete i slične morbidne momente. Mislim na to da nisam glupa da ne budem na svojoj strani, kao što reče jedna pametna žena. (“I’m a feminist. I’ve been a female for a long time now. It’d be stupid not to be on my own side.“ Maya Angelou). Ili kao što reče druga jedna pametna žena: Žena ima dva izbora – ili je feministica ili mazohist. (Gloria Steinem)
Čitam neki dan super tekst jedne žene. Rodila je kćerkicu i brine se za nju…u današnjem svijetu gdje se kao žena od prvog dana moraš dokazivati da si bar jednako vrijedna (a kamoli puno bolja u mnogim stvarima) kao svaki idiot koji ima muda, raditi isti posao za manju platu od muških kolega, nositi etikete za sve što odlučiš ili ne odlučiš uraditi ako samo malo odstupiš od onoga što drugi smatraju da „trebaš“ – jer drugi najbolje znaju šta se mora i šta se može, pogotovo ako si žena.
Pričala sam na ovu temu sa mnogim ljudima. Neki su me oduševili, neke duboko žalim zbog njihovih shvatanja.
U duhu Valentinovog iliti Ah ta ljubav
Sutra je to famozno Valentinovo. Dok trgovci zadovoljno trljaju ruke i spremaju se da krenu vući za rukav prolaznike kako bi svojoj drugoj polovini kupili neku sitnicu, mnogi se sprdaju sa ovim praznikom ili ga kritikuju. Ja lično mislim da ne treba poseban dan da bi vas se neko sjetio na određeni način i ne volim ni 8. mart ni Valentinovo kada imam osjećaj da su ljudi prisiljeni da vam nešto kupe i uvijek je tu ta neka neugodna situacija bilo da vam je on kupio ili nije kupio nešto. Da ne pričam o (ne)prijatnim iznenađenjima koje možete doživjeti kada neko koga ste gledali sasvim drugim očima odluči da bi to bio dobar trenutak to come forward, ali o tom drugom prilikom. Najgore je kad se samo jedno nafura na ovaj praznik, pa ne znaš kome bude neprijatnije, onome ko jeste ili nije uzeo taj neki poklon. Ako je nekome stalo do vas, biće svakoga dana fin prema vama, neće biti prisiljen da vas „pripazi“ na te neke posebne dane. Međutim, i pored vidne komercijalizacije ovakvih praznika, ja nisam od onih koji kritikuju sve i u svemu vide prijetnju za neki njihov sistem vrijednosti – ako je nešto popularizovano i vuče korijen iz bilo kakvog trčkanja oko vatre, ne znači da je neophodno loše u današnje vrijeme, da se obilježavanjem tog dana podržavaju bilo kakvi loši događaji ili običaji iz prošlosti niti da je zamišljeno kako bi išta propagiralo, išta nametalo ili ikog vrijeđalo. Ko želi neka obilježava šta god hoće (za moj pojam uvijek je ljepše ako se ljudi nečemu vesele i nešto slave nego kada to ne rade), svaki praznik treba da je u duhu dobre volje i ako nešto sa tako simpatičnim predznakom kao što je ljubav može da ruši stubove ičijeg uvjerenja, onda mislim da nije problem u prazniku nego u osobi i pretjeranosti ili pomankanju takvih i tako lako poljuljanih uvjerenja – jer niko svojim radovanjem ne može rušiti ono u šta vjerujemo, jedino mi svojim preispitavanjem možemo učiniti nešto takvo.
Kad znaš da je definitivno kraj… raskid…iliti kako se sabrati
Znam dosta djevojaka koje sa svojim bivšim imaju korektan odnos…čuju se, piju kafe, idu im na babine, itd. Kod mene to nije tako. I ni najmanje ne žalim zbog toga. Ima tako tih veza gdje ljudi jednostavno dođu do tačke gdje im se putevi razilaze i krenu u suprotnim smjerovima bez teških riječi, ružnih događaja, bez optuživanja, ogorčenosti i zlobe… stvari se ne poklope, planovi, želje i principi se razdvoje i jednostavno, ljudi se sporazumno raziđu i ostanu dovoljno dobri tako da se taj odnos može nastaviti na neki drugi način. Doduše u tim situacijama u kojima ljudi ostaju prijatelji više nema (snažnih) emocija i ljudi iskreno žele zadržati kontakt. Ne i ja. Kod mene se svaka relacija završi maestralnom pizdarijom. I uvijek ostaje emocija – uglavnom je to gađenje. Ili što bi rekla moja rodica…gdje ih pronalaziš, pobogu?
Ali da počnemo od početka. Kako znaš da je jedan odnos došao do svog kraja? Kako od toga da jedva čekaš da nekog vidiš dođeš do toga da ne želiš nikada više da ga vidiš? Ne znam za vas, ali ja ne trebam u životu osobe koje su me razočarale, koje su se posrale na mene kao osobu, povrijedile i uvrijedile me i to bez ikakve potrebe. Sve se može riješiti, ljudski dogovoriti, razjasniti ili završiti, zrelo, civilizovano i iskreno. Sve ostalo je samo bullshit, upakovan na različite načine. Svako ima pravo da prestane da voli, da pogriješi, da se zajebe, da se zaljubi u nekog drugog. Ali ne i da vas ponižava, vara, laže, dernja se i istresa na vas, obmanjuje vas, dresira, trenira i zajebava na bilo koji način. Jer kad to počne ili što bi rekli Englezi: when shit hits the fan (kad govno udari u ventilator) vrjeme je za pa-pa.
Šta nam se to svidi na njima… iliti kada poletimo kao leptir na lampu
Haj(de)mo posvetiti ovaj post nečemu lijepom…kao naprimjer novim počecima…
Ima tema i teških i ružnih i strašnih i svega ćemo se mi dotaći na ovom blogu, ali ima i oni laganih, lijepih, lepršavih…pa zašto za promjenu da ne ćakulamo o nečem zabavnom i prijatnom.
Ima li išta ljepše od perioda kada tek puštamo nekoga da nas zainteresuje, da proviri u područje naše pažnje i razmišljanja, kada polako počinju da se bude neki davno uspavani osjećaji u nama, kada puštamo da nam misli nakratko odlete i okrznu nekog…nova osoba, novi snovi, nova nada…kao da se proljeće budi u nama i mi opet sebi dozvoljavamo da povjerujemo da bi taj neko mogao biti drugačiji, bolji od svih prethodnih, onaj pravi neko ko će u nama pokrenuti neke stvari za koje smo se ne tako davno borili da ih ugušimo u sebi i obećali sebi da se više nikad nećemo zajebati. Ali hoćemo…još mnogo puta…jer, kažu da treba poljubiti puno žaba dok ne naiđemo na princa…a nekada i te žabe mogu biti slatke i zabavne…ali po kojem principu mi ustvari biramo žabe za sebe?
Special edition
Kad nadješ nekog posebnog, čuvaj ga. Budi insan. Nauči prepoznati onoga ko ti iskreno želi dobro i ne guraj ga preko granice kada više neće moći dati nijednu šansu vašem odnosu jer će te upoznati toliko da shvati da ste inkompatibilni do pičke materine i da će svaka minuta provedena pored tebe biti samo gubitak vremena, nerava, zdravlja, gubitak sebe.
Rijetkost je danas naći nekoga ko je zaista dobar. Ko je strpljiv i nesebičan. Ko stane i razmisli hoće li te njegova/njena riječ ili postupak povrijediti ili uvrijediti. Ko stavlja tvoju dobrobit ispred svoje, jer ljudi su samoživi, to su neke u DNKu ukorijenjene osnove za samoodržanje, ali tu i tamo potkrade se poneka “greška” i to je onda nešto posebno. Vjerovali ili ne postoji zaista neko ko vas nazove samo da vidi kako ste, neko ko se sjeti nečega vama bitnog što drugi u prostoriji nisu ni čuli a kamoli zapamtili, ko ti povremeno pošalje poruku da si poseban a ništa zauzvrat ne očekuje, neko ko ne pita ništa već ti pomogne čak i kada ne tražiš pomoć.
Kad ona želi, a on ne želi…ništa… iliti paćeništvo – moderno mučeništvo savremene ljubavi – Bring it on!
U zadnje vrijeme sve više slušam o lijepim, pametnim, uspješnim, poželjnim ženama ili djevojkama koje rade budale od sebe ne bi li zadržale određeni primjerak muškog roda kraj sebe. Zašto? Duga veza…red je više…ko će sada tražiti novog lika…u određenim je godinama pa će joj biti teško opet naći nekoga koga bi zainteresovala…čovjek shvati da su svi isti…nije lako pa voli ga (a voli li sebe bar malo?) … odgovori su koje dobijam.
Interesantno je da žena vrlo lako mijenja nešto nevažno poput cipele, tašne ili kaputića koji joj više nije prijatan, a spremna je svezati se trajno za nekoga ko je ne ispunjava i sa kim zna da nikada ne može biti sretna, samo zato jer po svaku cijenu želi realizovati određenu vrstu odnosa…da li iz nekog smislenog razloga ili da bi sebe ili druge ubijedila u svoju vrijednost, jer, šta je muškarac bez brkova, a žena bez muškarca… I onda, nema toga šta ona ne može podnijeti i uraditi kada vidi da joj on izmiče (o ženskim „taktikama” paćeništva drugom prilikom, ovdje bih se samo osvrnula na tužnu sliku koju ovakvo ponašanje kreira).
A zašto se muškarci i žene ne slažu iliti muškinje vs. ženskinje
Haj(de)mo pokušati da ukratko obradimo (a vi me dopunite ako šta zaboravim, a sigurno hoću) osnovne stvari koje idu u prilog činjenici da su muškarci sa Marsa a žene sa Venere (govorimo o normalnim odnosima, ne o zlostavljanju, cugerima, drogerima, kurva(ri)ma, bolesnicima i bolesnicama koji očekuju da sve druge nogama išutate iz svoga života jer su se oni pojavili u istom i claim it, itd). Korijen ove podjele ima osnove (kao i sve ostalo) u grčkoj mitologiji, gdje je rimski Venera, a grčki Afrodita bila boginja ljubavi i ljepote, zadovoljstva i plodnosti rođena iz Zeusovog sjemena na Cipru, a kojoj nijedan muškarac nije mogao odoliti, a rimski Mars, grčki Ares, bog rata i sukoba, sin Here i Zevsa. Ono što je interesantno jeste da su njih dvoje prema mitovima vječito bili u kurvaluku iliti aferi iz koje je proizašlo osmero djece, između ostalih i Eros ili Kupidon (iako je bila udata za nakaznog Hefesta iliti Vulkana, kako bi bila kažnjena zbog svoje ljepote i zavisti drugih, što joj nije smetalo da ima višestruke veze „sa strane“ sa ljudima i bogovima iz kojih je izrodila brojnu djecu). Ovu nježnu i opako namazanu boginju privlačila je njegova surovost i bijes, muževnost i zajebanost, te destruktivnost i nagla narav. A njega – njena ljepota i zavodljivost.
Sexa nigdje, a grada još manje…iliti gdje ja živim…
Ima onaj vic kad se aždaha koja živi preko sedam mora i sedam gora probudi i kaže: auuuu jebote, u kojoj vukojebini ja živim…pa eto…volim ja svoj grad, najviše na svijetu, al preživjeti svakodnevne susrete sa sadašnjim mu stanovnicima i ostati normalan…težak je izazov.
Odmah da razriješimo nešto – nemam apsolutno ništa protiv bilo kojeg grada i sela na ovom svijetu niti smatram da mjesto rođenja išta određuje (osim ako je u pitanju šuma il neka planina), niti klasificiram ljude na ovaj način – čak se mogu pohvaliti činjenicom da je bar polovina ljudi sa kojima sam hodala porijeklom iz nekog drugog grada…opet isto tako ne patim od sindroma „tuđe je bolje“ – sve ima svojih mana i prednosti i ima puno pametnijih načina da se ljudi podijele na one koje želimo u svom životu i na one koji nam dižu prEtisak – dakle, sljedeći redovi nisu usmjereni spram ljudi koji nisu iz Sarajeva ili ljudi koji su rođeni u nekoj zabiti (jer niko ne bira gdje će se roditi, ali može birati šta će unijeti u glavu i kakav će čovjek/žena postati) već samo protiv nepismenih, nekulturnih, zaostalih mentalnih seljačina i papaka…