Hvala ti što postojiš

11198449_10202636703958571_1093625242_n

Danas osjećam neku slatku melanholiju, napadaju me neki uzdasi, gricka me neka uzivšena tuga. Uvijek je tako poslije Balaševih koncerata…koliko god da se pripremim i pokušam zaštititi, rastavi me čovjek na proste faktore. Sjetim se svega…i sevdaha i onog što je samo potsjećalo na isti. Ispužu iz mene neki trenuci koje sam duboko zakopala…još od prvog zamišljenog osmijeha pa sve do najnovije tragikomedije.

Privuku se neke rime, došunjaju se sjećanja, ogole se emocije do kosti, krenu suze i smijeh…

Sjetim se svake ljubavi…od prvog momka koji bi da je znao i smio i sad bio moj Provincijalac do Remorkera i svega drugog što me je radovalo i tištilo prethodne gotovo dvije dekade…

11160412_10202636726559136_761571098_n

Provincijalka, Portet mog života, Neki novi klinci, Drvena pesma, Lipa, Eleonora, Ljudmila, Menuet, Slavenska, Ljubav ne pobeđuje, Dmol, Samo da rata ne bude, Kad odem, Nedostaje mi naša ljubav, Miholjsko leto, Uspavanka za dečaka, Lepa protina kći, Ringišpil, Čovek za kog se udala Buba Erdeljan, Naposletku, Ne volim januar, Sin jedinac, Poslednja nevesta, Ja luzer, Ćaletova pesma, Regrutska, Ne lomite mi bagrenje, Posvađana pesma, Baby Blue, Ole lole, Bezdan, Život je more, Odlazi cirkus … satima bih mogla ovako…svaka je najbolja i najdraža, svaka me potrefi u žicu, svaka me zaboli, pecne u oku, svaka mi donese katarzu i osmijeh. Ne vrijedi ni da nabrajam najdraže stihove, iskucala bih deset strana, a ne bih navela ni dio od svih onih genijalnih misli koje se provlače kroz ove pjesme i koji su mi prirasli za srce prije mnogo godina, ali kad god ih ponovo čujem otkrijem još po neku mudrost u njima.

O tom pjesniku i velikom čovjeku neću mnogo. Ne osjećam se dostojnom da ja pišem nešto o takvoj veličini. Čovjek je ljudina i umjetnik i pjesnik i književnik i filozof i nema dalje i nema bolje. Njegove pjesme prodiru u dušu i pronalaze u nama “neke dubine neprevodive u reči”. Njegove rime dopiru do nas i izuzetno lako formulišu u rečenice ono što osjećamo a nismo znali ni mislima pojmiti a kamoli artikulisati u smislene rečenice. Tako lako a tako genijalno čovjek iz svega izvlači samu suštinu i onda je i nama lako da je vidimo. Kao da je u mojoj glavi i preleti pogledom preko svih tih zbunjujućih informacija, namigne mi ko starom znancu (jer zaista osjećam da se dugo poznajemo, ta kako i ne bi – čovjek me tako dobro razumije) i jednim stihom opiše moje stanje uma, srca, duse, uznemiri me, rasplače i smiri. Sve je jasno, sve je uzvišeno, sve je sveto, sve je ljubav. I o daski kad čovjek pjeva, to je neka posebna daska, svjedok neke savršeno neponovljive i čudesne, a opet jednostavne ljubavne priče. Ne, ne mogu pričati o Balaševiću. Sve što kažem biće nedovoljno da opiše divljenje i ljubav koju osjećam prema tom čovjeku. Jedino što na kraju svega mogu reći jeste: drago mi je što postojim baš u ovom vremenu da mogu ovo doživjeti i drago mi je da postoji čovjek koji tako lako može da me ubijedi da još ima ljudi i ljubavi i da nismo samo životinje već da možemo u sebi i drugima sačuvati i prepoznati tu tananu nit duše. I samo još danas dopustiću sebi luksuz da patim za nekim snovima koji odavno nisu vrijedni toga i dozvoliću mislima po neku sretnu sliku iz tih vremena, poneki zamišljeni flesh onoga što je moglo biti.

A već od sutra čistih misli i srca idemo dalje, nekad gore, nekad dolje, ali uvijek naprijed.

muzička podloga: bilo šta od Balaševića

 

Comments

comments