Nije mu dobro iliti sindromi u naroda


Pepe l skunk

12033798_10203318415520934_1180602265_nIma tih likova koji nikad ne odustaju ma koliko puta im ponovili da niste zainteresovani. Upornost jeste dobra osobina ali ne i kada pređe u jezivost. Naročito kad ljudi sebi daju značaj i mjesto koje nemaju u vašim životima i mislima pa se sami ubrajaju u određene situacije i rečenice i kad ih nema tamo. Prate svaki vaš korak, raspituju se o vama, šalju vam nebulozne poruke, govore u nekoj nepostojećoj množini, projiciraju na vas njihove doživljaje, krive vas za sopstvene neuspjehe. Ne žive za sebe, nego da bi vama nešto dokazali i pokazali iako je neupitno očigledno koliko vas zabole dupe i za njih i za njihovo mišljenje, želje, potrebe… Čudno je to. Mi obzirni i suptilni često odemo iz neke sitaucije i od ljudi kada samo posumnjamo da nismo poželjni kao nekad, ne čekajući da postanemo nepoželjni.

12033813_10203318417320979_1270984772_nA šta sa ovim koji su poglupi i potpuno odbijaju realnost? Poput Pepea od kojeg mačka vječito bježi u crtiću, a on se fura da je luda za njim i tamo gdje svi vidimo odbijanje i gađenje on vidi neku igricu i poziv za interakciju te nastavlja svoje pokušaje uz ono smiješno “She loves me”. (Nikad neću zaboraviti lika koji je jaranici govorio “Ti mene, bona voliš, samo nisi svjesna toga” Jašta. Samo da prođe neko vrijeme i ona će “shvatiti šta propušta”. Grohotom se smijem. Naravno, zvali smo ga Pepe između sebe ali bilo mu je 14 god pa sam ga mogla i shvatiti. Tuga je kad „zreli“ ljudi utripuju sebe u ove fazone pa se brukaju i provaljuju preko svake mjere.) Ima i takvih ljudi, kojima nijedno odbijanje nije dovoljno i koliko god puta ispali jadni i bijedni, oni ne odustaju. Imam jaranice koje određeni tipovi proganjaju i nakon više godina završetka nekakve veze ili  čak samo sviđanja. Žene su se udale i djecu izrodile, nemaju kontakta sa tim ljudima, a ovi se i dalje ubrajaju u nekakve jednačine sa njima i očekuju…šta? Ne razumijem.

12026519_10203318539604036_1466682095_n

Continue reading

Zgazi bližnjeg svog iliti Law abiding citizen iliti čekajući Karmu…


11949630_10203197317293554_866715257_nVratila mi se prije nekoliko dana drugarica s fenomenalnog godišnjeg odmora i prvi dan su je resetovali na fabričke postavke (čitaj: stres, plač, frustracija). Inače kao osoba koja prezire grubost, primitivizam i agresivnost izuzetno se teško snalazi u specijalnoj sorti kretena sa kojima ima nesreću da skupa zarađuje za hljeb…pri tome se radi o vrsti posla gdje se stalno moraš penjati na nekakvoj paleolitski zamišljenoj hijerarhijskoj ljestvici gdje se svako onaj ko je pola koraka iznad osjeća pozvan i punopravan da ti sere i filozofira najmanje o poslu o kojem možda i zna nešto više od tebe jer je tu proveo duže vremena (ne nužno radeći išta, ali eto makar opservirajući druge kako rade), nego o svemu pa i o tome kako ćeš živjeti svoj život u slobodno vrijeme. To je žena od trideset godina sa sopstvenim djetetom prema kojoj se svakodnevno razni babini sinovi ponašaju kao prema balavici samo zato jer ona ne zna da se spusti na njihov mahalsko-planinski nivo i zaćera ih u tri pičke materine jer to je jedini jezik koji oni razumiju.

Al neće ona. Radije trpa u sebe i od sposobne, vesele žena pune entuzijazma postaje nekakav smoren, vječito neraspoložen i istrzan zombi za kojeg se ne sjećam kad sam zadnji put vidjela da se smije…šuti i radi, radi i šuti i trpa u sebe nezadovoljstvo što je puno gluplji od nje svakodnevno izrabljuju i izrađuju i smiju joj se iza leđa što pored svog radi i njihov posao…i što je savršeno svjesna svega toga i samo šuti i gleda ih i čeka…nešto…šta? I kad god sjednemo uvijek samo posao, posao, posao…nema druge priče…

11948255_10203223795635496_1475903000_nI neki dan gledam neki lik pobio ljude na poslu. I često vidim neko dijete došlo u svoju školu i pobilo pola razreda…i, kao i uvijek, pokušavam sve sagledati kroz sve prizme, pa i ovog “monstruma”, pokušavam shvatiti zašto je to neko uradio i kako se našao u situaciji da misli da nema (drugog) izlaza (osim ako je totalna budala). Pa kontam…šta su/joj mu školski drugovi/radne kolege sve priređivali i zašto je baš on/a a ne neko drugi pukao i sve zakamarao heklerom, u menzi, na velikom odmoru? Pasivno-agresivna ličnost, neka psihopatija, genetska predispozicija, nedostatak ispusnog ventila, previše faktora za dekompenzaciju? Ne znam. Ali nešta ga/ju jeste dovelo i gurnulo preko granice. I ne kažem da je ikoga trebao ubiti ili čak pretući ili da su ti ljudi uopšte išta krivi ili da on nije totalni idiot od rođenja. Ali tu se postavljaju dva pitanja: 1. Kako neke sociopate i psihopate prođu kroz tolike društvene interakcije i niko se ne zapita “šta nije uredu sa ovim čovjekom”? i 2. Kako je moguće da neko toliko pati i šalje tolike signale upomoć, traži zaštitu, svi vide koliko ga se maltretira i niko ne poduzme apsoultno ništa protiv bullinga/mobbinga dok osoba ne pukne i ne napravi pokolj?? Continue reading

Sad ili nikad iliti oči širom zatvorene


11937000_10203221089967856_1633574620_nUzeću par redaka ovdje da pišem o strasti…onoj ludoj strasti koja vas ponese pa ne znate gdje ste i sve bi ostavili i sve bi odbacili za samo par sati pored te osobe…sebe, porodicu, budućnost, dobar glas (ha,ha!), život ako treba…i ne mislim ovdje na vidi mu pektoralisa/vidi joj sisa…nego onu neku hemiju koja vas privlači i morate je slijediti kao krijesnicu na mračnoj šumskoj stazi iako znate stoprocentualno da idete u golemo sranje, iako svi vaši alarmi vrište NE, osjećate da je on(a) vaša propast, vaš pakao i raj, vaša svetinja i kalež…ono što nikad nećete zaista imati, a nikad nećete prevazići…vaš sopstveni Mr Grey, i ne mislim ovdje na seks, o ne, mislim na puno puno više od toga, mislim na ljubav za koju znate da nikada neće moći biti ostvarena, ne nužno jer je druga osoba zauzeta ili zla ili igrač/kučka ili iz bilo kojeg drugog razloga već zato što znate duboko u sebi da niste jedno za drugo i da nikad nećete moći biti sretni skupa…ali uvijek ćete imati uspomene, zar ne…

Nekada davno, rekla bih – nema pogrešnih osoba i nema pogrešnih ljubavi, i ostavila bih godine, energiju, nerve  i zdravlje boreći se za nešto što remotely potsjeća na ljubav. Sada ne mislim da išta što me ne čini sretnom i izgotivljenom sada i odmah zaslužuje moju pažnju, a ne moju bol. Nema više gaženja bosim nogama po trnju za voljenim dok on konta bil-ne-bil. Mrš! But that’s just me. Ali nećemo o tome sada.

11992191_10203222020391116_1046039191_nDanas želim pisati ne o principima, ne o odlukama, ne o bilo čemu na svjesnoj razini. Želim vam pokušati prenijeti onaj osjećaj kada sve ode u pičku materinu a vama se živo jebe jer poslije toga za čim čeznes a konačno se događa, tu pred tvojim očima, tu pod tvojim prstima, i poslije trenutaka podijeljenih sa tom osobom više ništa nije (toliko) važno ili važno na načine na koje je bilo prije. Jednostavno, sve počinje da titra na nekoj drugoj frekveniciji i ti postaješ drugačija osoba. Ni bolja ni gora, i dalje si to ti ali sada si nekako svjesnija sebe…ima li takvih ljudi? Koji samo proplešu pored vas, dotaknu vaš život i promijene vas iz korijena? O ima itekako. I to što nisu stvoreni za vas i što imate samo malo vremena da se napojite tom životnom energijom ništa ne umanjuje tu sveprožimajuću sreću i ništa ne oduzima od te epiphany, naprotiv svemu daje samo još jače boje, mirise, ukuse… Continue reading