Predumišljaj iliti original sin


10953115_10202214472123039_769882376_nDaleko od tog da sam ja anđeo. I da ne griješim. Ali se dičim nekim svojim osobinama – naprimjer kategorično odbijam participarati u svakom odnosu koji se sveo na nadjebavanje odnosno takmičenje u kojem je cilj nekoga koga si volio zajebati u bilo čemu, jače, bolje, snažnije i trajnije. Kao da ljudima nije dovoljno što su već ispali glupi ili smiješni ili jadni ili loši pa se trude da još više sebe srozaju u vašim očima. Znam, nekad je to jedini način da pokušaju dobiti bilo kakvu reakciju od vas. Ali u tim pokušajima, neki postupci su neodbranjivi i kad prođe neko vrijeme i osvrneš se…možeš samo da im zahvališ jer su se potrudili da te uvjere da shvatiš da nisi pogriješio što ih odjebao…

Prije nešto više od deset godina prekinula sam svoju prvu dužu značajniju vezu. Moja greška je bila jedino u tome da sam pustila da sve to predaleko ode dok nisam skupila snage i okončala sve.

 

 

10949829_10202220927844428_1249516009_nMoje „dosta“ bilo je uvreda za njega. I da bi se “osvetio”, došao je na mjesto gdje je znao da ću biti za svoj rođendan sa drugom djevojkom sedmicu nakon prekida, na dan koji bi zaokružio tri godine veze da smo ostali skupa. Slučajno? I don’t think so. Nije mi bilo lako. Ni najmanje. Trebalo je vremena proći da bih počela razmišljati ovako kao danas. Ali sa određene vremenske distance bila sam u stanju uobličiti u riječi onaj osjećaj koji se tada pojavio u meni i drži me i dan-danas. A to je zvučalo nekako ovako: Baš si mi pokazao. Neka si. Good for you. Ja te neću „kažnjavati“. Jedna i jedina kazna koju od mene možeš dobiti jeste da  gubiš mene….za sva vremena. Ako ti nije bitno, dobro i jest, ako ti je bitno, još bolje. Jer meni više nije. Jer onaj ko me zna i ko me želi uz sebe nikada me ne iskušava, ne poigrava se mojim osjećanjima. Ne kocka se time. Jer zna da sam takva da i onda kad te volim životom neću dozvoliti da se igraš sa mnom. I ono što ljudi nikako ne mogu da shvate je da nije važno gdje, s kim i šta urade, već kako. Priloška odredba za način. To definira cjelokupni dojam mnogo više nego navedene kategorije.

I uvijek svakome kažem: sa mnom nikada ne igraj na kartu ljubomore. Al mnogi se zalete. Što li?

Zašto je to omiljeni pokušaj da se vrati neko koga si povrijedio? Zar to više igdje ikome prolazi? Zar su žene zaista toliko glupe da padaju na ovu providnu taktiku? Ja nisam kao neke djevojke koje će to pokrenuti, zainteresovati, vratiti tebi. Ja ne sjedim na rezervnoj klupi sa brojemu ruci. Ja odlazim iz takvih situacija. Jednom kada osjetim da mi se čini nepravda, da me se tako degutantno provocira i da neko to čini namjerno, naš odnos prestaje… samo je pitanje vremena. I to bez riječi. Jer tu je već sve rečeno ako dođe do tog. Jer ti tada više nisi neko moj, nisi dio moje duše. Počinješ taktizirati. Kalkulišeš. Gdje ima kalkulisanja nema ljubavi. Ono što ti smatraš taktikom u kojoj nema fule, sigurnim receptom koji će me u suzama vratiti tebi, ustvari ti samo odmaže, a meni pomaže da se udaljim od tebe. Najtužnije je što uvijek ljudima dam uputstvo za rukovanje, ali oni to ne uzimaju za ozbiljno. Precijene svoj značaj, a potcijene mene. U svijetu gde si prisiljen pola dana, a često i duže, provoditi  sa ljudima sa kojima ne bi ušao u lift da te se pita, bar možeš birati one sa kojima provodiš slobodno vrijeme. I ljudi to često zaborave. Da ništa nije uklesano u kamenu i da ništa ne moraš nastaviti i ako si godinama prakticirao.

breakup-pop-art-goodbye-to-romance

11005980_10202351971080427_579682536_n

 

 

 

 

 

 

Continue reading

Obećavamo više tekstova u narednom periodu


Istina je da je ljeto učinilo svoje i da su smjena tmurnih i sivih dana sa momentima koje smo ukrali da odemo do mora, te vječne inspiracije i perfsonifikacije života koje diše pred nama, pomogli da se zamamno rascvjeta naša prirodna ljenost, te smo malo zapostavili blog.

Bilo je tu i svakakvih događaja, onih lijepih, čarobnih, i onih manje lijepih. Posrnuli smo, naravno, i pustili da nas obuzme blažena ljenost i sanjarenje.

Donijeli smo neke odluke (neke su zaboljele, neke skinule teret sa naših pleća, ali su sve bile neophodne na našem putu rasta i razvoja u ono što želimo biti jednoga dana), a neke stare smo potvrdili po stoti put i popeli se stepenik više u pronalaženju sebe i upoznavanju sebe, najgoreg i najboljeg sebe, djetinjastog i odraslog sebe -a sve da bi sebe razumjeli i prihvatili te da bi tek onda sreću mogli davati drugima…kad je nađemo i prepoznamo u nama samima – ali o svemu tome u narednim postovima…

U svakom slučaju smo vas zapostavili na neko vrijeme…

Izvinjavamo se zbog svega toga i obećavamo puno veći broj postova u mjesecima koji dolaze – već su spremni, samo ih treba malo srediti i pustiti u eter da uživate u njima.

Do tada, uživajte u preostalim sunčanim danim uz dobru knjigu i kafu sa onima koji pune vaše baterije, koji vas razumiju i kada odlutate u najdublje kutke svog eskepizma ali vas tankom ali čvrstom vrpcom drže ovdje i povremeno cimnu istu i vrate vas na zemlju, u stvarnost.

Šetajte po prirodi, slušajte muziku, ako možete putujte, kuda bilo – svaka promjena ambijenta je ljekovita i daje mogućnost da se stvari sagledaju iz druge perspektive, da se nekim beznačajnim stvarima zbogom kaže daleko lakše,a da se otkriju neke nove, daleko ljepše i daleko važnije…

Na kraju, činite sve što vas usrećuje jer jedan je život i kratak je. I uglavnom od vas zavisi kakvim ćete ga ljudima, mislima i doživljajima ispuniti.

Za par dana idu novi tekstovi,a do tada odmarajte svoje premorene misli pomoću sitnica koje tako lako znaju promijeniti tok dana… miris čaja, cvjetić na neočekivanom mjestu, vjetar u kosi, dobra pjesma na radiju, slatkiš koji se topi u ustima, masaža kojom se povremeno počastite… njegovanje tijela i duha nekim sportom i dobrom literaturom uz koju ćete zaboraviti na sve probleme i kad im se vratite neće izgledati ni upola strašno kao prije…

Njegujte sebe i ljude do kojih vam je stalo, njegujte ljubav, prijateljstvo i osnovne ljudske vrijednosti koje su postale rijetkost u današnjem svijetu žurbe i samopromocije koja ide do neukusa. Budite ono što jeste…u moru glume baš to će vas izdvojiti od drugih i učiniti posebnim i drugačijim, možda pomalo i ekstravagantnim. Uživajte u životu, ali za sebe, ne za druge, nikad za druge…da bi im napakostili, nešto dokazali i pokazali… jer to je vaš film i u njemu igrajte glavnu ulogu, a sporedne ostavite tamo gdje im je i mjesto…iza kulisa.

Za sada toliko… Uskoro se družimo kroz nove tekstove, a do tada vam šaljemo puno poljubaca.

by Diona

12166574_10204309336693344_1194830167_n

Uspavanka za M


13819502_10204779920017633_1587931220_nSanjala sam da si mi se vratio.

Kunem se, probudila sam se sa mirisom tvoje kose u nosnicama, sa ukusom tvog poljupca u ustima. Tako stvarno da sam mogla vrištati.

Ova jedna prijateljica rekla bi da ovaj dio mene koji još ne želi da te pusti (svi moji dijelovi su nažalost takvi, osim onog jednog jedinog, strogog, ali taj se pita) te tako priziva i pokušava da ublaži ovo što trenutno osjećam. Ovu tupu prazninu i bol koja gotovo da je fizička (nisam to godinama osjetila, ne na takav način – osjetila sam ljutnju, hladan bijes, tugu, razočarenje, iznevjerenost, ali ne takvu težinu u sebi, slabost u cijelome tijelu, nemogućnost disanja, to ne već dugo, dugo). Druga jaranica rekla bi da moj mozak pokušava da tako dobije svoj closure i moja podsvijest racionalizira sve pokušavajući na taj način da me opusti i procesiura neke uspomene (gluposti, kako se uspomene uopće „procesuiraju“, one se drže u sebi i potiskuju na neka mjesta odakle se ne mogu iskrasti lako, ali im to ipak pođe za rukom, najčešće u kišnim noćima kao što je ova). Treća prijateljica bi rekla da se ostavim toga i da me ne zaslužuješ i da bi trebale otići negdje da se napijemo, onako ženski.

13817120_10204779899217113_511676956_n

Bilo je čudno, ali nijednog trenutka mi nije palo na pamet da sanjam. Kao da me sopstveni razum potpuno poronio u neki paralelan svijet pa sam sa strane gledala šta se dešava, vidjevši i sebe i tebe, kao u nekom filmu. A sve je opet bilo tako stvarno. I ja sam razmišljala onako kako inače razmišljam i ostale stvari su se dešavale uobičajeno. Poslao si neku poruku… (naravno, ti to nikad ne bi uradio, ne na taj način, ne tim riječima) nešto o tome kako su ti zadnji mjeseci bili najsretniji u životu i kako ne možeš shvatiti da smo dozvolili da nas razdvoji išta a ne nešto bezveze, kako su sve ovo gluposti kojima ne možemo dozvoliti da stanu između nas, jer bitno je samo ono šta čovjek osjeća, pogotovo u današnje vrijeme kad su iskrena osjećanja takva rijetkost a ljudi tako zli jedni prema drugima bez ikakve potrebe… i, napisao si… oprosti, maleno, bio sam glup i nisam razmišljao koliko sam te mogao povrijediti (nešto što ti isto nikada ne bi rekao – čudi me kako tada nisam shvatila da sanjam) i ja sam osjetila kako sva ona težina pada sa mene i zaboravila i zašto sam uopšte ja ovdje a ti tamo i šta se uopšte desilo pa da sam mogla pomisliti nešto dovoljno loše što bi onu najranjiviju mene udaljilo od onog najiskrenijeg tebe… jer meni je tebi uvijek bilo lako vjerovati. I osjetila sam ti se bliža nego ikad. Continue reading

Mahala majka iliti…hamše, ta čudna egzotična bića


download (3)U gramatici za 5. razred osnovne škole uče se priloške odredbe…konstrukcije koje radnji daju neko pobliže određenje…kada, gdje, kako. Za moj pojam naročito ova “kako” riječ utiče na moje poimanje subjekta same radnje… Na primjer od načina kako izvodiš određena (ne)djela, nekad više nego od samih djela će ovisiti jesi li krkan ili normalna, civilizovana i kompleksima neoštećena osoba.

Nekako i kad si šupak možeš to biti uz dozu stila. Ne moraš biti roljan, hamša, zadnji papak. Trebali bi možda definisati ove pojmove… Hamshe – ženske osobe sklone zabadanju nosa u tuđi posao i po mogućnošću uplitanja u isti do nivoa pokušaja uticaja (u negativnom smislu) na ishod istog.

13162117_10204344906982579_1972072966_nKo su te hamse? (I sad ne pišem o onim perfidnim, namazanim do jaja, slatkim ko jagode spolja, a kiselim ko prošlogodišnji kupus iznutra…onima koje vas časte osmijehom a rade vam o glavi.) Ne. Mislim na autentiče duševne seljankure, tračibabe i mahaluše kojih ima svuda i nisu baš tako dobro prikrivene kao što misle. Nekada neškodljive, ali uglavnom zlonamjerne, ova stvorenja su svuda unaokolo.

Ko su one i šta hoće? Gdje obitavaju? Kakva mahala ih iznjedri? Je li to zarazno? Čime se hrane pa stasaju u tako prefinjene radio Mileve…

Ne moraju one uopšte biti iz sredina u kojima se od najranijeg doba njeguje (ne)kultura šnjuhanja i olajavanja, iz sredina koje su zatucane, zaostale, siromašne, protivno općeprihvaćenom mišljenju. Naprotiv, hamše mogu potjecati iz finih porodica i biti visokoobrazovane, sasvim funkcionalne.

I tako dolazimo do teme današnjeg posta – ovih nekih što se više bave tuđim životima nego svojim. Inače njegujem princip da je ignorisanje iz raja izašlo. Naročito ignorisanje iskompleksiranih napaćenih duša koje svojih života očigledno i nemaju i koje žive da saznaju za probleme drugih ljudi, a naročito za to da im se ukaže prilika da u istima učestvuju. Slično je i sa, nedaj Bože, tuđim srećama koje onda mogu olajavati u svojim puritansko-napaćenim kružoocima.

download (2)

Inače su ovakvi, naročito ako su vam u neposrednoj blizini i ne možete ih se kotarisati jer vam se, žalosno, životi konstantno isprepliću, dušu dali za zanemarivanje njihovog samog bitisanja. Način ponašanja koji ovakvim radoznalim glodarima i psihozama najteže i pada jeste nezainteresovanost. Ali ipak poštujem svaki toliki trud uložen u neki projekat pa i ako se on sastojao od sljedećih stavki (kako ljudi imaju vremena za ovakva sranja, really): Continue reading

Ljubav je…iliti jednom se živi – pamet u glavu


13081658_10204309337373361_70097536_nImam jedno Svetište u koje niko ne može ući. Ispred tih vrata ostaju svi kreteni, hajvani i seljačine koje mi zagorčavaju život. (Ove spodobe, nažalost još nisam naučila držati izvan svog kreveta, odnosno izvan svoje glave, kada noću zatvorim oči a u glavu mi nahrupe svi ti silni degenerici i sve one situacije u kojima sam trebala drugačije regaovati i zaćerati ih u tri lijepe, a neki unutarnji DNA kod me spriječio i ostavio u raskolu između onoga što je neophodno i onoga kako sam programirana, ali o tom po tom – nisam još savladala umjetnost izostavljanja generalno beznačajnih ljudi i stvari iz ladica moga uma koje se nepozvane nepogrešivo otvaraju onda kada to najmanje trebaju).

Ali ima to jedno mjesto ispred čijih vrata ostaju svi ovi problemi i problemčići i ulazim samo ja, uz polumrak i tihu muziku koju biram prema raspoloženju, čašu onog posebnog bijelog koju čuvam samo za svoje nepce kada ono i ja prebiremo neke mnogo ljepše i značajnije teme i rješavamo filozofska pitanja, u vreloj vodi, u mješavini mirisa koji miliuju moje izmučeno tijelo i dušu odnoseći sve probleme i težine. Joj kakve sve meni misli naumpadaju dok se tako opuštam u sapunici i osjećam kako me napetost napušta topeći se poput pjene koja pucketa svuda oko mene. U nepogrešivom receptu i omjeru različitih mirisa koji oporavljaju ja uživam gotovo svakog petka u ovom ritualu kojim se povremeno počastim kad nemam ‘ranije preuzetih obaveza’. I budem samoj sebi neizmjerno zahvalna na ovih satak vremena za sebe gdje se moje misli smire i poslažu taman da se ulelujaju na mirisnom jastuku kasnije, kada, čini mi se, sa deset kila manje na svojim leđima, spustim glavu na isti. Ta voda nekako spira brige i teške misli, odnosi sa sobom trivijalne stvari kojima se opterećavam, tako lako da mislim da ću se u nekom idućem životu, ako ima reinkarnacije, roditi kao delfin ili sirena (ali o tome drugom prilikom).

13090007_10204327641030941_1069459895_n

Ovih dana konstantno čitam neke postove o ljubavi. Proljeće je, sve se budi pa ljudi imaju mnogo više  inspiracije…i sve se nekako vrti oko toga šta je prava ljubav i treba li se zadovoljiti bilo čime što i iz daleka potsjeća na ljubav. Nikad!

Ali da krenemo od početka…

13059845_10204309285572066_401788312_nDakle dolazi nam maj… sve pupa… bude se ljubavi, simpatije, hormoni. Ja kao i obično komplikujem i imam potrebu da ovo sve razgraničim. Nije da se i sama nisam zajebala više puta (i sama sam tako naivno više nego jednom pomiješala ove pojmove). Znala sam se i ja davati životom onima kojima nisam trebala (ili ne dati se dovoljno onima kojima sam možda trebala). Al sve su to okuke na stazi života i koju god prevladate, ukažu vam se prekrasni pejzaži ili u sebe ili u neke životne istine do kojih se ni ne može doći drugačije nego zajebom.

 

13090097_10204309337453363_932998502_n

Znate onaj osjećaj kad popijete nekoliko čaša najljepšeg vina… koje nikad niste do tada probali.  I znate da više ne smijete, ne možete. S druge strane, ne znate da li ćete ikada više zateći to ili slično vino drugi neki put kada dođete do tog mjesta. Ali jednostavno nešto u vama vam govori ne toliko da vino nije za vas (jer vam nepogrešivo odgovara) nego jednostavno da sada nije vrijeme za to vino – da vi niste dovoljno zreli da bi uživali u njemu u potpunosti – iz bilo kojeg vama znanog i opravdanog razloga. Ili za ove što ne cijene blagodeti alkohola,  to je nešto poput najljepšeg kolača kojem ste samo okrnjili dio. I ostavili ga kad vam je najslađe. A taj vam je ukus ostao u ustima. Ostao je ah i čežnja da ga se ponovo okusi. Ne toliko jak da se ne možete kontrolisati, ali dovoljno poseban da se često sjetite svih onih trenutaka u kojima ste bili zahvalni što takvo nešto možete osjetiti i doživjeti.

Continue reading

Ludilo do jaja iliti večernji izlazak vikendom u mome gradu


2015-02-22 12.27.08Scenografija ove male predstave izgleda otprilike ovako…četiri-pet jaranica se sredilo, našlo i dolazi u popularni kafić gdje nakon prvobitnog privikavanja na oblak satkan od vreline i brojnih ljudskih vonjeva u kojima prevladavaju bijeli luk, znoj i miris prženja, guraju se i zauzimaju mjesto veličine kvadratnog metra i pokušavaju dozvati konobara kako bi se borili za nešto zraka i prostora, izbjegavajući žar cigareta, tuđa pazuha i laktove sa čašama u rukama, uz to djelujući krajnje ljupko i razmjenjujući duhovite doskočice, uz procjenu večernje „ponude“ i osmijehe proljeća.

Nedaleko od njih je slična skupina suprostavljenog, pardon, suprotnog spola, sređeni, začešljani, namirisani, napuhani ko paunovi…

I počinje priča, njihovi i glasovi svih okolo stapaju se u opću kakofoniju:

IMG_614909691392953– Čiji je on?

– S kim je on ono hodao?

– Vidi onoj dupeta.

– Sad bi moj buraz rekao: Jeb’o bih je ne bih joj marke uzeo.

– Znam je ja, ravaku. Hodala sa onim dilerom. Sponzoruša.

– Vidi onom glave.

– Šta glave, ama vidi mu brade.

– Ne gledaj. Gleda ovamo.

– Joj znam lika. Djelovao je normalno. Al počeo mi slati neke bolesne poruke na fejs.

– I tebi?

– Ja mislim da nema cure u ovom prostoru koju nije morio.

– Kad smo kod morenja, eno ti onog smarača.

– Joj samo da ne priđe. Utuši čovjek.

– Samo nabaci onu svoju „hibrid krmeta i dikobraza“ facu. Ima da utekne za sekund. Continue reading

Sretan 8. mart iliti Žena, kako to gordo zvuči


12804167_10203979105837779_1335898894_nČitam ove članke na portalima i svako malo izađe nešto sa naslovom “ubio ženu”, “ubio djevojku” i sl. To je postala svakodnevnica, vijest ugurana negdje između reklame za revolucionarnu mast za hemoroide i beauty savjete nekakve tamo manekenke koja živi od retuširanih slika…više i ne reagujemo na takve naslove. Pa se pitam šta je to u čovjeku, koja opruga pukne (ili se rodio sa nakaradnom oprugom) kada je neko dovoljno lud ili bezobrazan ili na bilo koji drugi način mentalno izobličen kad shvati da može uzeti nečiji život jer ta osoba odluči da ga ostavi ili jednostavno bude stavljena u pozciju u kojoj nema izbora nego da ode, a ispada kriva u bilo kojoj zaostaloj bolesnoj konstrukciji “čuvara njenog morala” te sa taj takav osjeća pozvanim da joj okonča život. Kakva je to drskost? Kakvi su to prenosi i preuveličavanje sopstvenog značaja? Koliko je žena stradalo jer je nekakav muž, momak, otac, brat, odlučio da tako treba jer su imale muda da naprave svoj izbor a ovaj “pravednik” koji se ni sam ne pridržava sopstvenih propisa je odlučio to prozvati brukom i ubiti svoju ženu, djevojku, majku, sestru, kćerku, jer mu se hoće, jer će neko iz komšiluka imati nekakvo mišljenje o tome.

12825428_10203963989579882_1490523226_nKoliko je žena spaljeno i prozvano vješticama jer su se odvažile na sopstveno mišljenje, da se bore za svoja prava, da se dignu protiv ugnjetača.

Koliko ih i dan danas, u „modernom“ svijetu proglašavaju vješticama, kurvama i kučkama jer ne pristaju na podređeni položaj i žele pravo sopstvenog izbora umjesto da budu sluškinje znatno nesposobnijim i gljupljim idiotima samo zato jer su se isti rodili sa visuljkom među nogama.

Koje su žene još robinje različitim perverznjacima i izrabljivačima jer nekakvi društveni sistemi (kreirani od strane muškaraca sličnih karakteristika) od prije nekoliko hiljada godina propovijedaju da tako treba. Continue reading

Kako s MENOM ili s brojnom drugom ženom iliti Uputstvo za rukovanje


12721907_10203867945098830_728761907_nNije ovo nikakav manifest žena ili išta slično tako ozbiljno, nedaj Bože, samo se nas nekoliko sastalo da ne propadne par flaša odličnog Merlo(t)a i započesmo na temu, šta (ne)očekujemo od jednog kvalitetnog odnosa ili šta nikako ne možemo tolerisati drugoj strani, a sve u duhu Praznika Ljubavi.

Ovdje ne mislim na sponzoruše i slične kreature (o tome drugom prilikom) već na žene koje zanima osoba nasuprot nje, a ne njegova imovinska lista, šta mu je u glavi, a ne u džepu, itd.

Shvatismo koliko smo umorne od raznih krkana, seronja, igrača, psihopata, šupaka, egoista, ljigavaca i zajedničkim brainstormingom ukaza nam se sljedećih nekoliko redova (pisaću u prvom licu jer mi je tako lakše).

Pa da počnemo…

Da se odmah dogovorimo…nisam grbava i očajna paćenica. Neću izigravati žrtvu koja trpi tvoje komplekse, maltretiranje, iživljavanja i kinjenje… nemam straha i nemam interesa koji bi me držao kraj tebe. Kraj tebe me može držati samo ljubav. I ne očekujem ništa manje od tebe. Možeš otići kad god poželiš. Nikad te neću zaustavljati. Neću te moliti, neću ti zvocati, neću te ucjenjivati, hell, čak ću ti pomoći da se spakuješ. Nema potrebe da me ikada lažeš (saznaću i najebao si istog trena). Kada poželiš ići dalje, samo reci, nikakvi lanci nas nikada neće vezati…poželiću ti sve najbolje. Nisi na robiji, slobodna si osoba u svakom trenutku. Samo imaj muda da artikulišeš svoje želje i potrebe.

Može ti se lako desiti i da odeš a da to nisi htio ni planirao (i da ti, ako nisi pošten makar prema sebi ako već ne znaš biti prema meni, ne znaš ni šta te snađe), ali o tome kasnije. Elem, od samog početka moramo biti svjesni da je sve dobrovoljno i stvar izbora i želje. Sve i da umirem za tobom, nikad neću stati na put tvojoj sreći…gdje god ti odlučio da je ista… dakle tvoj odlazak nije the issue. Pitanje je kako ostati, ako to želiš…

12735702_10203867764574317_512694426_n

Šta žene žele (kao što kaže onaj film sa Mel Gibsonom)? U današnjem svijetu haosa i stalne frke i trke, nije lako, ali nije neizvodljivo. Šta je to što će pomoći onome ko želi da osvoji i zadrži voljenu ženu pored sebe? E pa nas nekoliko skontasmo da bi to moglo da bude ovo (ono nešto što nam je potrebno da bismo željeli biti sa nekim, da je to onaj neko kome trčimo kad imamo dobre ili loše vijesti, da proslavimo ili nađemo utjehu u zagrljaju, ono nešto što te izdvaja iz mase kretena koji bi da me povale, čovječe):

Continue reading

My inner krme iliti namćorisanje


12625693_10203807441506278_1739886131_nImate li one dane kada do podneva mrzite sebe a od podneva čitav preostali svijet? Bez nekog konkretnog razloga osim sopstvene mrzovolje? Dane kada vam drugi idu na živce jer postoje? Kad mislite da na cijeloj planeti nema osobe koja vas zaista razumije ili koja će to ikad moći… bar neki dio vas… onaj najskriveniji, najranjiviji, najvrjedniji…

Dane kada ste zbunjeni jer ne čujete sami sebe od brujanja tuđih glasova? Dane kad ste ljuti na sebe. Kad ljudi koje inače volite iritantno pričaju, žvaću, dišu? Dane koje bi najradije prespavali i zaboravili? Dane kada sve ide krivo, kada se svaka riječ, svaki postupak, svaka zakonitost mogu svrstati u one Marfijeve.

Šta radite? Kako se čupate?

Svi smo različiti, ne prijaju nam svima iste stvari. Neko voli da izađe među ljude, da se druži, neko da ne izlazi iz piđame i ispod deke. Neko voli da krije svoje loše dane i nabaci vještački osmijeh dok ispod kulja nezadovoljstvo, u tišini rješavajući svoje probleme, da to niko ne može prepoznati, ni oni koji su mu najbliži, a neko otvoreno priča o tome, uz onaj obješeni tužni izraz lica i govor tijela kao kod depresivnog magarčića Eeyor-a iz Winny the Pooh-a.

12395119_10203607993320198_818370926_nSvi smo ponekad posebne male Pandorine kutije koje hodaju okolo noseći u sebi sopstvene probleme, tegobe, neprilike…

Nekom samo neki posebni, rijetki momenti mogu skrenuti pažnju sa tegobnog dana, ali svi znamo da život čine male stvari i da ne treba ništa specijalno da nas trgne iz letargije i melanholije, već nešto što nam prija i što nas čini sretnima. Jer sreća nije nešto što ćemo dobiti, osvojiti, postići ili kupiti. Sreća je u nama, kada je prepoznamo u sebi i reflektuje nam se nazad poput svjetla koje se odbija i svemu daje boje. Ili nije. Just like that. I onda ništa što imamo nije dovoljno. I nikada neće biti.

A kada je tu, Fortuna se ponekad uspava, zakovrne, samo je treba nježno razbuditi ili joj opaliti šamarčinu. Kako kod koga već to funkcioniše…šta već ko voli raditi na dane kada smo mrzovoljni, neraspoloženi, utučeni, preumorni…ovisno od toga šta vam vraća osmijeh na lice…

12540303_10203745332753598_267113866_n Continue reading

Utopija iliti gdje ja (želim da) živim…


Nisam dugo pisala. Uvijek želim da napišem nešto lijepo, ohrabrujuće, šaljivo. Ali ovaj januar nije mi dao puno materijala za to. I ma kako ja pokušavala to okrenuti na sarkazam i šalu, ne ide, degutantno mi i neukusno… tolike sudbine uništene, toliki životi izgubljeni ili na rubu pukog preživljavanja dok se drugi mrtvi hladni bahate i još daju upute ovoj sirotinji kako živjeti od zraka… ne mogu ništa duhovito iz toga izvući. I, zato, iako ovaj blog nije tako zamišljen, kao neka kritika trenutnih životno-političkih zbivanja na ovim prostorima, daćete mi ovdje prostor da u ovom najdepresivnijem periodu godine dopustim i sebi par bijesnih i proklinjućih rečenica, a kasnije ću se, obećavam, vrlo brzo vratiti svom uobičajenom šaljivom kriticizmu i sarkazmu… poput onog prošlog posta punog smirenih zaključaka, otkrića o sebi i drugima i potrazi za tim mirom  koji nam svima treba i od kojeg nikad ne odustajem.

A  šta kad znam da moji postupci, ne baš samo moji ali naši ako se udružimo i pokrenemo neke inicijative možda mogu nešto promijeniti? Dugujemo li tada sebi i dalje (samo) pursuit za tim sopstvenim mirom bez obzira na sve pa makar se svijet rušio oko nas, ili smo društveno odgovorni da pokušamo svijet oko nas promijeniti na bolje, makar korak, makar svako od nas pomalo, koliko može, od sebe… ? Jesmo li dužni reagovati, djelovati, angažovati se, uzeti stvari u svoje ruke, pa makar nekad, puno poslije, daleko odavde, na drugom kraju svijeta, unuku u krilu, reći da smo nekad jednom u nekoj našoj maloj a prelijepoj, dalekoj zemlji procijenivši iz one poslovice da možemo nešto promijeniti i da imamo snage i izgleda to nešto makar pokušali uradili tako …il  smo ipak nastavili linijom manjeg otpora?

12583753_10203766488562480_785711259_n

Možemo li makar još nekome pokušati pomoći da dosegne taj svoj mir bez kojeg se danas ne može dok je sreća imperativ (i to ne ova istinska unutarnja, nego ova reklamna, odglumljena, kojom impresioniramo druge). Dugo ću se ja držati onih svojih zaključaka iz prethodnih postova …love, peace and understanding, forgiveness and thriving i sl…nadam se dok sam živa, ali u zadnjih nekoliko sedmica imam potrebu da podijelim sa vama ovu ogorčenost koju (ubijeđena sam) i sami osjećate svi vi koji ovu zemlju makar simpatišete…zbog svega onoga što je učinjeno njenom narodu…

By this mislim na običnog, poštenog čovjeka koji sa svoje dvije ruke i/ili stečenim (ne kupljenim) znanjem pokušava prehraniti sebe i svoju porodicu. Zato ovaj post neće biti jedna od onih pričica kojima se šalimo i zabavljamo i sarkastično kritikujemo ove ljubavne odnose jer mi se to čini pretrivijalnim pred pričama o sirovim i surovim ljudskim sudbinama, onima kojima je oduzeto osnovno pravo na dostojanstvo i život, a koje na neki način dođoše do mene. Ta ovaj blog se i zove Sexa nigdje, a grada još manje pa mislim da imam pravo posvetiti par redaka i ovoj drugoj komponenti, odnosno kulisama svih naših priča iliti govnima u kojima smo do guše i koja nam se penju sve više i više, a mi se kao nešto želimo voljeti, zabavljati i napredovati u svemu tome.

Tako da (i pored svih pozitivnih misli i želje da vjerujem da uvijek imamo izbora makar kako se postaviti u određenim situacijama) dozvolićete mi da sve ono ranije navedeno zanemarim u ovom postu i progovorim glasom običnog građanina kojem je pun kufer da ga se pravi idiotom i koji mora makar vrisnuti da se njegov krik čuje makar ovako, kada još nije sazreo dovoljno da reaguje na konkretniji način. Zato ću na ovih par strana pustiti da me poput svakog čovjeka koji duboko osjeća ove nepravde, duboke socijalne podjele i razlike po nerealnim osnovama iskaže svoj bijes, beznađe i bespomoćnost koju (ubijeđena sam) svi osjećamo ovih dana kada samo pomislimo na određene vijesti i izjave kojima nas bombarduju sa svih portala, kada se okrenemo i vidimo gdje živimo i kako smo nisko pali, kakvi su to ljudi koji nas ocjenjuju, procjenjuju, svrstavaju u naše barake i odlučuju šta će dalje biti sa nama… čineći nam tako možda i uslugu života i pokazujući nam konačno da nam možda nije (više) mjesto ovdje među primitivnim i osrednjim i da je možda vrijeme da, unatoč strahu koji nas parališe izađemo iz naše comfort zone, pustimo krila i otisnemo se u veliki svijet i nađemo svoje mjesto pod suncem zaboravljajući na selektivni patriotizam na koji nas pozivaju samo kad nam žele zamazati oči novim otimačinama i zanemariti možda i lijepe elemente naše tradicije koji nas poput sidra vuku da ostanemo tu (jer bolji je i naš kalež od tuđih bisera – je li baš? Nije jer to nije naš kalež nego onih koji tu, u sred čaršije, skinuše blato koje su donijeli na svojim cipelama i svojim dušama iz svojih sela i sa svojih brda sa namjerom da nam zagorčavaju život i unište i iskorijene sve ljudsko, kulturno i emancipovano…zato eto im kaleža pa makar bio pod krinkom tradicije…bolje otići u neki lijepi ambijent pun zdrave prirode i sjetiti se svojih ponekom razglednicom, kad već nisu sazreli toliko da sa nama napuštaju ovaj brod koji tone ili rade nešto na promjeni stanja).

jingijang

Jer, ma kako mi gradili onu našu tvrđavu o kojoj ja stalno trubim, malo ju je teško sačuvati kada dođu računi, kada vam otmu i ono malo što ste teškom mukom stekli, kada vam dijete zaglavi u bolnici zbog nekvalitetne ishrane ili nedostatka lijeka za koji trebate mjesečno odvojiti količinu novca koju ne vidite za pola godine…ili nemogućnosti da dragoj osobi nešto poklonite za rođendan, dok se tuđe drage osobe ničim izazvane voze đipovima i zimuju po Alpama u mondenskom zimovalištima preko vaših guzova, samo zato jer su “dobro izabrale” (ne ljude koji su to zaradili pošteno nego nakrali od drugih) a vi svoje dijete ne možete ni do najbliže planine odvesti na sankanje nekoliko sati. E tad je malo teško meditacijom i lomljenjem tijela fitnesom postići mir. Gdje onda pobjeći…u pjesmu, u knjigu, u  zagrljaj…ali eto opet ponedeljka i natmurenih, zlih lica koja su programirana da vam otmu i naznaku tog mira i sreće, koja bi vam i dušu uzela i hladno vam otimaju zalogaj iz usta dok se oni debljaju i tove…i najmanje je bitan taj finansijski momenat gdje se nečije govno (i to obično daleko gluplje i nesposobnije ali nekom podobne osobe) vrednuje više od vašeg rada – bitno je to što živimo tamo gdje se cijeni neznanje, nerad, podobnost, ublehaši, laktaši, neznalice, izrabljivači, pljačkaši, štelaši, a oni koji žele pošteno zaraditi ono malo crkavice i potrošiti je kako im je ćeif (#oprosti Fadile) nailaze na saplitanja, opstrukcije, noževe u leđa, širenje laži i neistina, ismijavanje, ponižavanje i omalovažavanje, vrijeđanje i izrabljivanje i liječenje kompleksa od strane duboko iskompleksiranih čobana sa univerzitetskim diplomama i dobrom provincijskom pozadinom i  vizijom koncentracionog logora u svojoj odgojno-popravnoj poslovnoj metodologiji.

bogatasi

Okruženi ovim spodobama, tako onda si dozvolite povremene želje i snove u nekim drugim kulisama, čekajuci da karma i đavo jednom dođu po svoje. A hoće. Zato povremeno dajem sebi luksuz da želim… Continue reading