Počeću citatom iz divnog filma koji sam danas gledala (“You are not You”)…Find someone who sees you – nađi nekoga ko će te vidjeti (takvu kakva zaista jesi)… nekog ko će te vidjeti mimo tvojih nesigurnosti, pogrešaka i neuspjeha, mimo tvog lažnog sjaja i maske koje nosiš za druge pa i za sebe…nekog ko će vidjeti, htjeti i voljeti baš tebe… I to jeste poenta svega zar ne? Da budemo ono što jesmo, a ne ono što se očekuje da jesmo, a da nas (ipak) prihvate i vole…baš zbog toga što jesmo.
Kažu meni žene: teže je biti žena danas…rintaš kao i muško, moraš se više dokazivati, biti duplo bolja, a vječito potcijenjena, uvijek uredna i sređena, dama, a sposobna za sve i spremna na sve, da si uvijek nasmijana, a od muškaraca nikave fajde ni pomoći, a kamoli ljubavi…sve sami primitivni kreteni koji te gledaju kao komad mesa, pričaju o moralu i porodičnim vrijednostima, a samo hoće seks, i traže lafo nešto “fino” a vodaju ove plastične napuhane utegnute rospije (reko, super, pa takvi su se sami uklonili iz jednačine zar ne)…
Žale se meni i muškarci…kažu: teže je biti muško danas…gledaju te kao bankomat, sve se od tebe očekuje, da priđeš, inicijativa, da si uvijek jak, da si neka faca, a istovremeno da je razumiješ, da si mješavina drvosječe i najbolje jaranice u tačnom omjeru koji je ona zamislila a ti nekako trebaš da ga naslutiš, pročitaš iz misli…da si atletski građen, uspješan, da imaš dobar posao, dobre veze, dobro auto, vikendicu, da si uvijek raspoložen, vjeran, da kupuješ skupe poklone i vodiš je na skupa putovanja (kažem…pa taman…budeš ono što jesi i niko ko te gleda kao hodajući novčanik ti neće prići ili će zbrisati ako se ti prevariš i priđeš)…
Ma nije teško. Lako je…ako tražiš komad mesa, nekog za reklamu, ikebanu koja će stajati pored tebe u kafani da glumite skupa nešto što niste …pun je grad ljudi za obmanjivati.
Naravno, sve je eksponencijalno teže, želiš li kvalitet, insana, prijatelja, nekoga ko želi istinsku osobu (a ne stereotip koji mu je utuvljen u glavu od strane zatucane sredine ili mu je čak integrisan u DNA kod), nekog ko je iznad toga i može zatomiti buku i šumove okoline i pokušati zaista slušati i čuti nekoga, „uhvatiti“ njegovu/njenu frekvencu.
A teško je i ako si očajan/na da nađeš šta bilo ma koliko na prvu znao/la da to nije ni blizu onog što bi te ikad moglo ispunjavati i drhtiš kao struna gledajući na (svoj biološki) sat i odustajući od svojih snova, od sebe, spuštajući kriterije, pristajući da imaš pored sebe nekog, ma kako nekompatibilnog, nekog kao bedž da ga možeš pokazati, nekog ko je tu ‘nako jer nema pametnija posla, nekog ko te uopće ne poznaje i ne pokazuje nikakav interes da te ikada upozna, nekoga ko ne bi znao objasniti ko si, šta te čini tobom i zašto ti a ne neko drugi… nekog ko te ne doživljava i u sebi (ne više ni tako duboko već tako očigledno, površno) znaš da nije ni blizu onog što ti treba…možda bolji, možda gori al za nekog drugog, nikad za tebe…al jebo tebe…bitan je komšiluk. Ili ipak nije?
Prestala sam i žaliti osobe koje tako razmišljaju. Ukalupljeni u stereotipe okoline, izmrcvareni između onog što žele i što im se nameće kao ispravno i očekivano, ljudi koji ostale ne gledaju kao osobe već kao puzzle koje moraju uklopiti u svoju ograničenu sličicu koju su uzgojili u svojoj glavi.
Koliko će samo oni propustiti u svojim životima…tražeći mane, greške, okolnosti, gledajući i slušajući gluposti, bezvezne prolazne elemente, a ne pridajući značaj i pažnju osobi ispred sebe, očima, osmijehu, boji glasa, onome šta taj glas ima reći, iskrici koja dolazi iznutra, auri kojom svako od nas svijetli kada se sve utiša i nađemo se u tišini, oči u oči ili u haosu i onim situacijama kada se ispada čovjek ili nečovjek, a šta je preče od toga?
Prije bih se ubjeđivala sa ovakvima, trošila svoje vrijeme i nerve na ove ljude. Prije bi me njihova ograničena i uvredljiva shvatanja i poimanja drugih ljutila, nervirala, izazivala reakcije…sad se samo slatko nasmijem.
Isto kao što sam se svojevremeno naljutila na jednog druga koji je za zajedničku drugaricu tada udatu za tipa koji ju je očigledno zlostavljao rekao nešto tipa – može se ona razvesti al ko će je sad, kud je prispjela sa dvoje djece…Kud god želi. Jer još ima i uvijek će biti dobrih i normalnih ljudi. Ali ta presuda, kao da je defektna me je tako pogodila od strane osobe koju sam uvijek smatrala urbanim momkom širokih shvatanja. Možda on tu i nije iznosio svoje mišljenje nego mišljenje većine. Ali mene je to strašno naljutio. Nije ona ničim defektna jer je sama sa dvoje djece umjesto da trpi kretena koji je vara i maltretira. Samo je u startu malo teže u takvim situacijama. Ali ne mora ni biti. Razvela se od idiota, procvjetala, ponovo se počela šminkati, proljepšala se, odahnula. Sada je u vezi sa drugim čovjekom, sretna i zadovoljna… jer ima normalnih ljudi, ljudi koji gledaju u osobu, a ne u nebitne okolnosti oko nje.
I ne žalim više ljude sa predrasudama.
Oni sami sebi oduzimaju mogućnost da dožive divne stvari i upoznaju divne ljude samo jer su tako izabrali.
I zato ću opet ponoviti. Ne trošite svoje vrijeme na idiote. Da im nešto objasnite. Da ih u nešto ubijedite. Da im razbijete ili makar umanjite duboko ukorijenjene predrasude i zablude
Otiđite. Ostavite ih u njihovim turobnim sumracima i izađite na svjetlo. Među ove što žive otvorenih očiju i srca. Previše je dobrih ljudi da bi gubili vrijeme na budale. Pustite njih da nađu sebi slične budale.
A što se tiče ove potrage za blagom…za srodnom dušom, prijateljem i partnerom…mislim da je najljepše što tu nema nikakvih pravila…Zanemarite sve naslove kojima nas zasipaju sa svih strana…kako ovo, kako ono…to su ljudi, nisu mašine sa oprugama koje reaguju na navijanje. I svako je drugačiji…
Ja nikad ne razmišljam o muškarcima…šta hoće, šta neće, šta im treba, kako ih zavesti, kako ih zadržati…ja razmišljam o tom jednom muškarcu koji je trenutno tu, u mom životu, u mom srcu, kako biti korektna, kako mu se približiti na svoj čudan odbijački principijelan način, kako mu pokazati koliko sam jaka žena, a uplašena djevojčica istovremeno, kako mu se otvoriti da vidi i moje ranjive strane (i posere ih često ili, još gore, kada dođe vrijeme za to, upotrijebi ih protiv mene), ja razmišljam kako da mu dopustim i zainteresujem ga da me upozna (jer ako me upozna kako da me ne zavoli, naivno, zar ne?)
I, naravno, istovremeno želim znati o njemu sve ono što je spreman podijeliti sa mnom. Ali one bitne stvari.
Mene ne zanima šta vozi nego šta voli da čita, i zašto i šta to govori o njegovim i mojim stavovima u životu, jer šta sutra kad sve bude visilo na nama, o čemu da pričamo? O fudbalu, igricama, kladionici? Šminci, ciplema i tašnicama? Nekim seljobritijima? Sumnjam…
Mene ne zanima šta ima od nekretnina nego voli li da putuje i kako možemo skuckati da odemo makar na vikend negdje ako nam se odmori ne podudare…mene zanima hoće li doći do mene kad mi zatreba, hoće li mi odgovoriti na poziv kad u suzama pokušavam zaspati ili mu to nije baš convinient…meni će biti bitno smatra li me prijateljem jer ja njega smatram sve dok me neupitno uvjeri da griješim, da li me laže, da li me vara (varajući više samog sebe al o-tom-po-tom), da li mu mogu vjerovati i zaslužuje li sve ono što, da se izrazim po engleski “donosim za sto” jer znam da donosim puno toga…ne mislim na fizičko, materijalno, obrazovno, statusno, pa ni zabavno, duhovito, mislim na ono ljudsko što ti je neko prvenstveno prijatelj i insan i stavlja tvoje potrebe iznad i prije svojih…ali ne vječno…jer, opet da kosultujem Engleze, ako me farbaš, ako si igrač, ako mi vrijeđaš inteligenciju, ako si previše lijen da mi pružiš pažnju, ako ti nije stalo, o zlostavljanju da ne govorim…prije ili kasnije kad postanem sigurna u svoje odluke (za koje mi, priznajem, nekad predugo treba jer moje strpljenje je nenadjebivo) ne sumnjaj ni sekundu da ću ti pokazati gdje su vrata jer “znajući šta donosim za stol ni najmanje me nije strah sama objedovati tamo” ako nemam worthy sugovornika, prijatelja, podršku, partnera…jedan je život…ne trošite ga na „možda će nekad“…možda i hoće, ali I wouldn’t hold my breath…
Jedino što je neopisivo zabavno je ćuđenje koje uvijek slijedi…valjda ljudi misle da je sve što rade uredu dok god im to ne sasipaš u lice…ali nije to tako, svi mi znamo i osjećamo u sebi šta ne treba raditi i šta vrijeđa druge jer bi i nas uvrijedilo/povrijedilo da je situacija obratna…nije niko dužan da te voli, i hvala onim iskrenima koji to pokažu bez uvijanja (ali svako je dužan da te poštuje kao osobu)…naše je kako ćemo se postaviti tada…samo neke od nas su alapače, a neke dame, pa sačekaju da se dovoljno stvari nakupi i kažu zbogom. Pozdravljam obje solucije, kako kome odgovara…možda je i bolja ova sa komuniciranjem i izdašnom razmjenom mišljenja za svaku sitnicu al ja nekako mislim da to vrijeđa i moju i njegovu inteligenciju… ja samo čekam da ispuniš sve tačke na mom upitniku (a nije ni najmanje težak i moraš biti izgubljen slučaj da padneš na tom testu) i onda ti poželim sve najbolje…svaki naš naredni kontakt nakon toga zavisi isključivo od toga kako ćeš se ti postaviti nakon toga…kao insan ili kao đubre…hoće li to biti početak divnog prijateljstva ili divnog ignorisanja…
Neki ljudi vas tako podcijene, do srži, vi im pružite srce na dlanu, a oni ne da ga pogaze nego ga ni ne primjete. Ali i oni vam daju poklon. Potencijal da shvatite koliko vrijedite i šta vam treba. Šansu da počnete sebe da cijenite.
Neki ljudi izrone niotkud i ni ne primjetite ih dok ih ne čujete, dok nešto ne okine tu strunu u vama, pogledate jedno drugo i prepoznate se…ostalo je kao iz priče…a priča je raznih, sa sretnim i tragičnim ili tragikomičnim završecima…o tome neki drugi put…sada bih završila zaokruživši ovaj post o traganju za srodnom dušom, za nekim ko će se zaustaviti, pogledati nas i zaista nas vidjeti, upoznati nas takve kakve jesmo i prihvatiti nas upravo takve, ne kao idealne, već sa svim našim manama i nesavršenostima, ali kao dovoljno dobre i kompatibilne za nešto lijepo i posebno… za sve ove skeptike koji gledaju na sat i savjetuju me da se spustim sa oblaka i dok još imam prilike uzmem ono što je prema njima za mene odgovarajuće i prikladno a za mene beživotno i neispunjavajuće, citatom iz istog filma: It’s my life so I’ll screw it as I see it fit.
by Diona
(muzička podloga: All of me – John Legend, Thinking out loud – Ed Sheeran, Will you stay with me – Sam Smith, If zou’re not the one – Daniel Bedingfield, Somebody to lean on – Major Lazer & DJ Snake, How deep is your love – Calvin Harris & Disciples, Are you with me – Lost Frequencies, My kind of love – Emili Sande, Beneath your beautiful – Labyrinth, Znam da nisam anđeo – Marija Šerifović, Zagrli me – Zdravko Čolić)