Njegovo Veličanstvo Brak iliti dok nas istina / realnost / stvarno upoznavanje / laži / dosada / selo / posao / kurvaluk ne rastave

11178451_10202621129649223_1536627139_nČesto me optužuju da imam nešto protiv braka kao institucije. Nemam. Mog viđenja iste, naravno. Ali ne viđenja većine. Ali viđenje većine nije ni važno, zar ne.

Ponovo ću naglasiti da imam puno toga protiv paćenica koferuša koje u želji da sa svoje “to do” liste po svaku cijenu i sa bilo kim prekriže ovaj zadačić (i svima nam spuštaju cijenu i nameću određenu etiketu ovakvim ponašanjem) gledaju da čitav život ili makar neko vrijeme zarobe nekog totalno inkompatibilnog lika, trpe ga, zagorčavaju mu život (ili to rade uzajamno) a onda počnu sranja i one su kao iznanađene…

Generalno me nervira taj koncept gdje njih kao žene proganjaju da se udaju a oni kao bježe i opiru se i na kraju se iscrpljeni predaju, umore se od bježanja, odustanu, pomire se sa sudbinom ili budu uhvaćeni u tu neku „beba“ zamku…jest eto sreću si ulovila sa takvim što je bježao od tebe ko maca od pepea…blago tebi…

11694390_10203030902213281_2118741518_nJa to prije vidim ovako…ona sa viklerima, mrežica preko, naravno, u jednoj ruci dijete, drugo je vuče za prljavu suknju, drugom rukom miješa nešto na šporetu, cigara visi sa kuta usana, povremeno posegne za bocom votke ispod sudopera da spere sve teške riječi što je guše u grlu počevši od one „što se zajebah“ pa nadalje…a na nozi…lanac i ona kugla kao iz crtića…da ne može uteći dok je on u kafani, sa drugom, negdje… dok ne dođe i ne izlema je jer je supa preslana il prevrela … najgora verzija, jelde…ona najruralnija, ali ima horora i u predgrađima i prelijepim kućama, vjerujte, i marisanja i vezanja za radijator i gomile šminke kojom se prekrivaju masnice i antidepresiva koji se uzimaju šakama…ne mora biti tako, ali može… i često jeste…

Da ne bude da sam neka frustrirana kučka (za ove što me ne poznaju i ne znaju da sentimentalno i iz duše plačem kad vidim iskrenu emociju na ekranu, a ne uživo), kako mi pojedini koji nisu mogli da mi isperu mozak svojim stavovima vole tepati, ili da jednostavno nisam imala prilike…jesam…petero njih dosada pričalo je u mom životu o tom braku…i to ne na moju inicijativu, nikada… naprotiv, više na moje zgražanje njihovim površnim poimanjem svega…da se ne lažemo, nije nijedan kleknuo uz zvuk violine u polju lavande, ali svaki je pričao o tome sa mnom kao aktivnim objektom tih zbivanja kao da je to nešto što se podrazumijeva i moje je samo da radosno participiram i budem oduševljena time što me zapala takva čast?? Šalu na stranu nijedan od ovih momaka (osim gore pomenutog blesana) nije bio nimalo loš niti loša „prilika“, ali nije bio dobar za mene…za moju dušu, za moju sreću…

10887706_10202030647047527_429771591_n

Posebno simpatične su mi ove što u brak ulaze „na pun stomak“ kad sve ostale adute istroše. Naravno, ne mislim na situaciju kad se “zalomi” prije vremena u pravoj ljubavi i kvalitetnom odnosu, mislim na osmišljen, isplaniran koncept „hvatanja“ paćenika koji bi najradije da te u putu nije sreo, a kamoli se par puta povaljao s tobom, na bebu i idiličnu sliku roditeljstva između dvoje ljudi koji se uopšte ne poznaju ali će vremenom uz gomilu stvarnih obaveza i problema koje život nosi sve to da ide glat i idealno…prava kućica u preriji, samo sa manje flore i faune…makar flore, jer ovdje vidim pasivno učešće makar jednog magarca i aktivno makar jedne koze koja misli da je ovako riješila sve svoje probleme. O, ne, sestro, oni tek počinju.

12319226_10203558269797141_306409858_nŽenska glavo, zar ne želiš da te želi, da te hoće da si ono nešto njegovo posebno, ne da ga ucjenjuješ da te gleda svaki dan, da ga smatraš projektom, riktaš i oblikuješ ko da je od plastelina i još nekog maksuma uplićeš u tu jednadžbu?

Da li to zaista ima potencijala da uspije? Je li ti uopšte cilj da to uspije ili samo da završiš još jednu od stvari koje društvo očekuje od tebe sa stavom „nije do mene, eto, ja sam probala“?

Zašto? Šta je poenta toga? Oprostite mom entuzijazmu, ali zar to nije: ludo se volimo, mi smo tim koji ide skupa u životne radosti i prepreke, kroz uspone i padove, dajući jedno drugome podršku, ljubav, razumijevanje, strast? Ili je: mi smo dvoje slučajno sastavljenih individua koje nemaju ništa zajedničko osim što jedna ili obje neće da ostare same, hoće da pokažu mahali da su uspjeli naći nekog ko bi ih trpio i ne vide dalje od sutrašnjeg dana jer eto, tim papirom su sve riješili i sve im je zagarantovano – ljubav, poštovanje, iskrenost, podrška, dobra komunikacija, povjerenje i prije svega i najvažnije, prijateljstvo i nesebičnost. E nije. Koja varijanta ima više potencijala? Šta mislite? Meni kažu ova moja sanjarska puno manje…

11178438_10202620477832928_1872608981_n

Ali ne slušajte mene, ja sam samo idealista sa hiljadu primjera oko sebe koliko se ljudi mrze, trpe, jedva podnose, varaju i preziru, a u brakovima (koji su možda i počeli iz ljubavi, a na ne neki od navedenih načina) ih drže djeca, krediti, komšiluk. Dok on u dogledno doba ne počne da kreše komšinicu, a ona kolegu sa posla, ili obratno. A ni tu ne mora biti kraj…tolerancija je zagarantovana u ovim ugovorima od odnosa (da ne bude zabune i prije je tu bilo puno više politike, ekonomije i tradicije nego ljubavi u sklapanju braka i toplo preporučujem knjigu Elizabet Gilbert „U dobru i zlu“ koju je posvetila instituciji braka kroz vijekove i užasima koji su ženama priređivane u istim, ali o tome nekom drugom prilikom)…čak i u današnje vrijeme kada ekonomski neovisna žena ne mora da trpi nikakva maltretiranja (a isto se odnosi na muškarca) iz nekih razloga ljudi i nakon prevara, izdaja, udaraca, uvreda, potpune svijesti o tome koliko su nesrećni skupa, i dalje ostaju u tom braku. Jer imaju papir. A papir kaže da tako treba.

Također, još su mi gori ovi ciganluci od odnosa gdje se poslije prve svađe iseljavaju i vraćaju roditeljima, a onda ih familije mire pa se opet vraćaju, opet useljavaju i vole ko nikad prije – puno je to posla za ove prevoznike… al eto. Ja kontam kad jednom odeš, to je to… valjda si promislio, bar se ne iseljavaj dok nisi siguran, al that’s just me. Teško je uništiti taj zajednički komfor…tu bazu neosjećanja, to opravdanje za sva nezadovoljstva.

10818906_10201842979635959_980133229_nBrak, nemam ja ništa protiv istoga kad je zasnovan na jednakosti i ljubavi, imam protiv poimanja braka kao nekog projekta “kako ne ostati sam”, “kako opelješiti nekoga”, ” kako pokazati društvu da sam sposoban/sposobna” pokazati se dovoljno vrijednim da me neki slino il hamša povede kući. Onda, imam puno protiv toga da dobijam odraslo lijeno dijete koje ne zna i neće čaše iza sebe oprati, a  ja u toj „razmjeni dobara“ dobijam prezime (neka, hvala imam i svoje), a on kuharicu, sluškinju, pralju i džabnu seksualnu radnicu jer postoji i muško je…thanks but no thanks…ovako ja to zamišljam…a to je izgleda u domenu sf-a:

11128098_10202621127089159_1884107940_nMi smo tim, zajedno se borimo, zajedno se zezamo, tutnjamo, putujemo, podižemo naše potomstvo, uz puno ljubavi i nježnosti, podupiremo se, pružamo ruku onome drugome kad padne, ma predviđamo pad pa ga makar ublažavamo kad ga ne možemo spriječiti. Jedno drugome vjerujemo beskrajno, potpuno, prvenstveno smo prijatelji, onda ljubavnici, onda supružnici, nema drugog mjesta gdje bi željeli biti ni druge osobe sa kojom bi željeli biti na Maldivima nego sa tom svojom drugom polovinom, sa dječijom kakom na licu, u neredu kuhinje, if you like, u tom trenutku i mnogima koji slijede i to znamo kad god je teško, a mi se pogledamo u oči, u tišini, nakon napornog dana ili u haosu oko nas, preko sobe u vrisci bezbroj glasova…

On učestvuje, ne pomaže (jer to znači da je to sve nešto ženina obaveza po defaultu a njegova dobra volja da pomalo uleti i uradi neku sitnicu) nego učestvuje u svemu, i dalje se zabavljamo, nekad gledamo filmove ispod deke, ali ne mrzimo se, ne vičemo, ne tražimo izgovore da bježimo jedno od drugog, već se uvijek jedno drugome povjeravamo, otvaramo, gajimo tu bliskost koja je tako bitna, volimo se, i dalje uživamo jedno u drugome na sve načine i dalje smo jedno drugome najdraže društvo.

11753851_10203001922328802_200204912_n

 

11798017_10203136890742928_285274132_n

 

 

 

 

 

 

 

Očekujemo li zaista previše od svojih muškaraca? Ja od svog ne. Samo da me uvijek voli (to nije uvijek lako) i da me poštuje. Ovo sve ostalo ide iz toga…nije lako, treba rada na tome, treba stalnog angažmana i održavanja tog plamena onda kada vihori svakodnevnice zaprijete da ga ugase, ali može se izvesti…srećom, znam i takve parove…

12336348_10203558268757115_1777059724_nZnam također i djevojke (i to veoma inteligentne što me izuzetno zbunjuje) sa projektom zvanim „Brak i razvod u nekoliko koraka“, razrađene do najsitnijih detalja. Naći žrtvu, sprovesti dio „zavođenje, dijete-brak ili brak-dijete u djelo, i finalno, razvod i alimentacija“. Ja fakat poštujem mogućnost da nešto ne uspije i hvala Bogu na razvodu nakon svih sranja koja su jadne žene koje nisu imale taj luksuz preživjele, ali apriori ići sa tim preduvjetom u brak. Morebit sam fakat glupa, ali ja ovo ne razumijem. Pa kako predvidjeti takve stvari, kako ih planirati? Pa nije eprueta, čovjek je. Možda ti se fakat svidi,možda ga zavoliš. Nemoguće? Nije li onda poštenije samo zanijet i rodit sebi dijete ako već nemaš sa kim da ga odgajaš (na temu nekih budaletina koje osuđuju ovakve žene jer „djetetu apriori oduzimaju oca“ a pritome je djetetu jedina alternativa tome da se nikako ni ne rodi, i o tome nekom drugom prilikom, to zahtijeva podrobniju psihološku analizu…) Ali nije. Jer onda nisi proračunata kurva. Već samo kurva. U očima komšiluka. A to je ipak najpreče.

12346753_10203558268957120_2112596859_nZnam i ove likove koji sami sebi nameću neke okvire i pored toga što ni blizu nemaju nekoga s kim bi na kvalitetnu kafu otišli planiraju da se u najkraćem mogućem roku „skrase“. Jer treba, vrijeme mu je…dfq???? Rezultat ovoga su obično ili ‘Britny Spears brakovi’ koji ni četresnicu ne podnesu (uspiju se ljudi jedni drugima zgaditi za mjesec dana) ili cjeloživotna patnja kod ovih izdržljivijih – život u laži, prijezir i samoprijezir…al eto, odradio čovjek ono šta se od njega očekivalo. Zlo li je taj komšiluk ko mu podliježe…čudo jedno.

Čitam neki dan jedan tekst o braku (podijeliću ga na facebook stranici) i neka baka tamo je kraljica sa otprilike ovakvim stavom: HoĆEš se ženit/udavat – marš u zajedničko domaćinstvo na godinu (ona kaže tri), gledajte se umorni, raščupani, bolesni, nervozni, nikakvi, a ne samo namirisani i ispeglani, pa da vidim kol’ko će ta ljubav trajat’ kad se izgustirate i ogadite jedno drugome kad ono najgore izbije iz vas.

kurvanje

 

Ljudi, upoznajte se. Dok nije kasno. Dok nisi podijelio genetski materijal i svezao se za idiota čitav život svoj. On može staviti na sebe kakav hoće sako, šešir i ešarpu pa i cubanku pripaliti i furati se da je Castro, ali džaba kad je mentalno na nivou lika koji vuče toljagu za sobom…pod koprenom zatucanosti i predrasuda….i to sopstevnim izborom. Može imati deset doktorata, voziti najbolja kola i imati super priču, ali možda je nasilan. Ona može hodati u krznu i sa kilom nakita i savršenim noktima, a nivoom inteligencije broja cipela, a sućuti i ljudskosti kao kod kamena za kupus. Može imati u kući najskuplje umjetnine i slike sa najboljih destinacija u kojima nije ušla ni u jedan muzej, a od obavezne lektire nije odmakla dalje od Cosmopolitana… Upoznaj nekog…istinski…

12282921_10203508567354611_455862812_nPotrebno je, bolan, tu osobu prvo voljeti, često više nego sebe, biti joj sidro i balon po potrebi, dizati je kad padne, spuštati kad previše uzleti, štitit je nekad i od nje same, od zlog pokvarenog svijeta da ne govorim, graditi, održavati, nadograđivati, čuvati tu magiju, biti snaga i podrška u svaka doba (kad ti do života nije a ne do nekakvog odnosa), držati nekoga za ruku i gaziti skupa kroz najveće strahove i najgore životne situacije…a sve to vrijeme očuvati poštovanje, ljubav i povjerenje.

Nije to brate kafica, šetnjica, malo planina, malo more, vikendica, kladionica, malo bundica, malo vrtić, škola…tu su i krediti i svađe i ospice i njegovi roditelji i tvoji roditelji i problemi na poslu…svašta nešta…

11352489_10203020079542721_1210162732_nNije on tu da ti promijeni sijalicu, to možeš i sama. Nisi ti tu da mu opeglaš košulju, to može i sam. Muž nije bankomat i nije najbolji kad nije tu. Žena nije kuharica i čistačica. Muž nije neko ko će nam napraviti dijete…to može bilo ko ko dobro izgleda, nema shizofrenu crtu i ima dobar IQ … muž je neko ko treba da bude partner, da nam pomogne kao i mi njemu da skupa gradimo sretan život, ono svoje nešto, tvrđavicu, pomažemo jedno drugom da rastemo i razvijamo se, a ne da se u tome međusobno sputavamo i sprečavamo.

I još na jednu stvar bih se osvrnula ovdje… izjava jedne mame mog tadašnjeg druga koja me je zgrozila…žena se razvela, udala i nakon deset godina u novom braku izjavila nešto tipa „nisam se trebala ni razvoditi, svi su oni isti nakon nekog vremena, i ovaj je ko i onaj…sve je to isto poslije deset godina…“ Ali imala si deset godina sreće, zar ne? I ovdje ne potenciram da nešto treba razjebavati kod prve prepreke, daleko od toga, samo kad je neupitno uništeno i znaš da tu više ne možeš biti sretan. I zašto onda ne pokušati ponovo biti sretan? Ja mislim da je dan  sreće nešto vrijedno, a ne deset godina…

10833671_10201937030467171_1280574176_n

Teško je…i vrijeme je takvo da puno radimo. I kad dođemo kući, presvučemo se u trenerke/piđame, skinemo šminku, smrdimo na kuhanje, onom svom, odabranom. Pune su nam glave problema, projekata, planova. A na posao odlazimo vrhunski napucane, namirisane  tamo nekima drugima. I tako je i kod njih. Kući te gleda u trenerci i nenašminkanu, masne kose, nervoznu, dosadnu, neraspoloženu. Na poslu su tuđe žene sređene, namirisane, isfrizirane, u visokim popeticama.  I zato nam se tuđe počinje činiti zelenije. Nije. Samo je bolje zaliveno…pažnjom, razgovorima, nježnostima, zajedničkim kupkama ili tuširanjima, masažama,kvalitetnim razgovorima… i to tuđe kad bi postalo naše a ne bi mu posvećivali pažnju, brzo bi uvenulo. Zato mislim da trebamo dati sve od sebe (kad se već odlučimo na taj korak) da to nešto uspije…naravno, sve dok ne vidimo da se zloupotrebljava i da nije ni najmanje uzvraćeno. Možemo li pokušati dati najviše i najljepše od sebe upravo onome ko to zaslužuje? Koga smo izabrali. Jer papir ne garantuje ništa. Ali partnerstvo i ljubav bi trebali.

12336459_10203558269157125_827907483_n

I na kraju, za sve ove što se dvoume da li da poslušau svoje srce ili druge (ako tu uopšte ima ikakve dileme)…

Brak je tvoj izbor, ne obaveza ma šta ti neko govorio. TVOJ izbor. I zašto makar ne pokušati dati sebi priliku za sreću. Duguješ to sebi. Izabrati osobu za koju misliš da ćeš je moći voljeti dugo ako ne već zauvijek. To je neko koga ćeš svako jutro i veče imati kraj sebe, u čije ćeš oči gledati najviše, nekad nasmijane, nekad pune suza, nekad sa ljubavlju, nekad sa ljutnjom…to je neko čiji ćeš miris udisati, okus osjećati, teksturu njene/njegove kože pod prstima doživljavati, to je neko čiji ćeš glas slušati i kad ste sretni i kad vas ponese strast i kad ste ljuti i kad ste razočarani jedno u drugo…to je neko pred kim ćeš biti najranjiviji i ko će pred tobom otkriti sve svoje tajne…To je neko ko će biti tvoj saputnik na krvgavoj stazi života. Nemoj da to bude bilo ko. Ako uopće želiš ikoga uz sebe…

Zato, upamet!

by Diona

12312390_10203558267797091_932539494_n

(muzička podloga: At last – Cindy lauper, Marry you – Bruno Mars, Signed, sealed, delivered – Stevie Wonder, Beautifull day – U2, You are so beautifull – Joe Cocker, Power of love – Celine Dion, More than words – Extreme, Butterflies – Alicia Keys, Stand by me – Ben E. King, Thinking out loud – Ed Sheeran, You make it real for me – James Morisson, I won’t let you go – James Morisson, Coming home – Leon bridges, Lay me down – Sam Smith, Love you like that – Canaan Smith, A thousand years – Christine Perry; Want to want me – Jason Derulo)

Comments

comments