Vratila mi se prije nekoliko dana drugarica s fenomenalnog godišnjeg odmora i prvi dan su je resetovali na fabričke postavke (čitaj: stres, plač, frustracija). Inače kao osoba koja prezire grubost, primitivizam i agresivnost izuzetno se teško snalazi u specijalnoj sorti kretena sa kojima ima nesreću da skupa zarađuje za hljeb…pri tome se radi o vrsti posla gdje se stalno moraš penjati na nekakvoj paleolitski zamišljenoj hijerarhijskoj ljestvici gdje se svako onaj ko je pola koraka iznad osjeća pozvan i punopravan da ti sere i filozofira najmanje o poslu o kojem možda i zna nešto više od tebe jer je tu proveo duže vremena (ne nužno radeći išta, ali eto makar opservirajući druge kako rade), nego o svemu pa i o tome kako ćeš živjeti svoj život u slobodno vrijeme. To je žena od trideset godina sa sopstvenim djetetom prema kojoj se svakodnevno razni babini sinovi ponašaju kao prema balavici samo zato jer ona ne zna da se spusti na njihov mahalsko-planinski nivo i zaćera ih u tri pičke materine jer to je jedini jezik koji oni razumiju.
Al neće ona. Radije trpa u sebe i od sposobne, vesele žena pune entuzijazma postaje nekakav smoren, vječito neraspoložen i istrzan zombi za kojeg se ne sjećam kad sam zadnji put vidjela da se smije…šuti i radi, radi i šuti i trpa u sebe nezadovoljstvo što je puno gluplji od nje svakodnevno izrabljuju i izrađuju i smiju joj se iza leđa što pored svog radi i njihov posao…i što je savršeno svjesna svega toga i samo šuti i gleda ih i čeka…nešto…šta? I kad god sjednemo uvijek samo posao, posao, posao…nema druge priče…
I neki dan gledam neki lik pobio ljude na poslu. I često vidim neko dijete došlo u svoju školu i pobilo pola razreda…i, kao i uvijek, pokušavam sve sagledati kroz sve prizme, pa i ovog “monstruma”, pokušavam shvatiti zašto je to neko uradio i kako se našao u situaciji da misli da nema (drugog) izlaza (osim ako je totalna budala). Pa kontam…šta su/joj mu školski drugovi/radne kolege sve priređivali i zašto je baš on/a a ne neko drugi pukao i sve zakamarao heklerom, u menzi, na velikom odmoru? Pasivno-agresivna ličnost, neka psihopatija, genetska predispozicija, nedostatak ispusnog ventila, previše faktora za dekompenzaciju? Ne znam. Ali nešta ga/ju jeste dovelo i gurnulo preko granice. I ne kažem da je ikoga trebao ubiti ili čak pretući ili da su ti ljudi uopšte išta krivi ili da on nije totalni idiot od rođenja. Ali tu se postavljaju dva pitanja: 1. Kako neke sociopate i psihopate prođu kroz tolike društvene interakcije i niko se ne zapita “šta nije uredu sa ovim čovjekom”? i 2. Kako je moguće da neko toliko pati i šalje tolike signale upomoć, traži zaštitu, svi vide koliko ga se maltretira i niko ne poduzme apsoultno ništa protiv bullinga/mobbinga dok osoba ne pukne i ne napravi pokolj??
Zastanimo na trenutak i stavimo se u kožu osobe koju svakodnevno ponižavaju, maltretiraju, provociraju, pljačkaju, omalovažavaju, ismijavaju, često i seksualno i fizički zlostavljaju godinama…sve to vrijeme od nje(ga) se očekuje da postiže dobre rezultate u školi ili radi sve što se pred njega/nju stavi kao zadatak – bilo kao stvaran i koristan i obavezujući dio posla, bilo kao “lična uslugica” jednom od brojnih zlostavljača koji te iskorištavaju (često i posao tih istih ljudi koji českaju jaja po svojim kancelarijama) sa osmijehom i bez prigovora, čemu se ponovo nalazi hiljadu mana (jer uradiš sto stvari u nerealnim rokovima i pod nerealnim uslovima) i sve je to potpuno socijalno prihvatljivo, pri svemu tome krše se sva tvoja ljudska i radnička prava, ne priznaju ti se prekovremeni sati, zloupotrebljava te se i izrabljuje vikendima, sabotiraju ti se projekti, odmori, dok drugi idu na ručkove, ti nemaš vremena za čašu vode i toalet. Dok sebe okivaju u zvijezde (a nisu pročitali ni osnovnoškolsku lektiru i polupismeni su, o upotrebi stranog jezika ili kompjutera da ne govorimo) oni se izdiru na tebe i sikću zbog svake svoje frustracije, a od tebe se neposredno nakon toga očekuje lepršavost, submisivnost i asertivnost.
Ti si vreća za verbalno udaranje, najniži stepenik jer si odgojena, obrazovana i zbunjena (možda i socijalno neinteligentna) u sredini i sistemu gdje agresivci, seljačine, laktaši i ulizice prolaze najbolje, gdje moraš sakriti permanentnu zgađenost, zaprepaštenost i užasnutost da takvi ljudi uopšte postoje a kamoli da žive i funkcionišu maltretirajući druge, bez ikakvih skrupula, ne uviđajući tu ikakvu svoju grešku, ne plašeći se najmanje za sebe ni svoje porodice, ni od Boga, ni od Karme, jednom kad ih stigne.
Teško je sada povremeno ne zažmiriti i protagoniste ovih događaja ne zamisliti u nekoj od scena Sawa ili Law abiding citizena. Ne kažem da je to normalno ni prihvatljivo (ne zbog njih, jebo njih, sjebaće ih karma il će sjebati jedni druge ili sami sebe u svojim bolesnim ambicijama) nego zbog recimo nje koju gledam kako se mijenja na moje oči. I to ne u kučku koja će ih postrojiti i jebati im mamicu milu i rupu iz koje su ispuzali…gledam tu mržnju koja se skuplja u njoj iz silne bespomoćnosti, obespravljenosti i povrijeđenosti, koja je truje…
Kaže jednom prilikom…i rob je imao pravo na čanak kašice, ti poneseš svoju hranu i ne stigneš je pojesti radeći posao onih koji ga naplate, a ti treba da si počašćena što si baš ti izabrana da volontiraš za njihove guzice, jer možda ćete sada ipak pustiti na neki od seminara koje moraš proći da bi zadržala posao, a na koje je nemoguće otići jer uvijek nađu način da ti to onemoguće.
Posebne “simpatije” gaji prema jednom od šefića koji je izuzetno druželjubiv te mu se ne smiju leđa okrenuti jer sve svoje kolegice grli i štipka i što se one više otimaju to je njemu sve slađe i slađe…bez obzira koliko mu puta dale do znanja da to ne smije i ne treba raditi. Pri tome one bježe od njegovog štipanja i istovremeno od njegove zvanične ljubavnice jer ako vidi jednu takvu situaciju ova zmija neće njemu ništa, ali će onoj koju on zlostavlja, ni krivoj ni dužnoj, zagorčati život više od uobičajenog…
Ostali se prave da ništa od ovog ne vide. Možda ne štipaju i ne grle, ali privaljuju svoje obaveze, sve po principu “kad je ova(j) iskorištava što ne bih i ja” …vrana vrani očiju ne vadi…katkada kad priča o njima djeluju mi kao jedan organizam, kao hidra sa više glava…neki manje neki više zli i oportunisti, al svima ta postavka odgovara…
Kaže, neki dani su skoro podnošljivi, kad se raziđu po nekakvim sastancima i poslovnim putevima, a onda samo naleti neko kome baš nije dan i krene…kad ti se osoba samo zato što je starija i fizički jača od tebe obraća tonom i načinom kakvim nikad niko nikome ne bi smio da se obraća, jer to sebi uzima za pravo, jer to niko ne sankcioniše, jer se svi prave da to ne vide. I ona i to prešuti…(da to kaže svojima kući, pio bi ovaj kabadahija supu na slamčicu do kraja života).
Kažeš ti sebi tako hiljadu puta da nije vrijedno i ideš na jogu, na ples, gradiš sebi život i hobije i odnose i pratiš neke svoje snove, kad je moguće od njihovog izrabljivanja i zloupotreba raznih vrsta.
Znam čak lika koji je svom neposrednom pretpostavljenom morao da kupi košulje s hemijskog, djecu iz vrtića, pa čak i kerove da voda (a pritom mu nije nikakav “Vrag nosi Pradu” asistent, već radi u kancelariji, u javnoj, a ne privatnoj firmi)…
Šta bi na to rekli zakoni, sindikati, inspekcije? Ništa dok god ovi poput moje prijateljice šute…
Dok njihovi pretpostavljeni od novca i bonusa koji su uzeli na račun tuđeg rada a njihovog ležanja idu na poslovna putovanja sa svojim ljubavnicama, prave vikendice, kupuju džipove i putuju (mada je njihov domet u skladu sa njihovim mentalnim sklopom te im džaba sve pare ovog svijeta, ti više možeš sa svojom krvavo i pošteno zarađenom stojom da se provedeš) ovi drugi treba da kriju da su se usudili svojih zakonom zagarantovanih 48 slobodnih sati provesti van grada u nekoj zabavnoj aktivnosti jer svako sebi daje za pravo da ih kritikuje, komentariše, vrijeđa na ličnoj osnovi…
Ako ko šta progovori i zauzme se za sebe, prijeti mu se manje ili više suptilno, zastrašuje se, kažnjava se “za primjer”, rikta se i preodgaja jer se oteo kontroli. I to i nisu uvijek najgori ovi “pri vrhu”, već ovi još relativno mladi “minionsi” koji se nikad nisu usudili išta reći ikome iznad sebe (već su živjeli za dan kad će dobiti sopstvenog kmeta da se na njemu iživljavaju) pa mrze svakog ko uzgoji muda da se pobuni i pokuša nekakvu pravdu istjerati. I ne znaš šta je gore na kraju – iskusni zlostavljači ili ovi mali šupci koji nikad nisu smogli snage da im se suprostave pa te mrze zbog sopstvenog kukavičluka.
Nakon godina ovakvog tretmana, koliko god čovjek sebi govorio da su to nebitni ljudi, prolaznici u životu (koji ti prave velike probleme profesionalno, panjkaju te kod pretpostavljenih, lažu i izmišljaju, inputiraju ti riječi i situacije u kojim nisi ni bio, tjeraju te da pokušavaš biti hladan i profesionalan gdje se trudiš, ne uspjeti, ali makar ne pogriješiti u stalnoj klimi vještačke napetosti i konstantno prijetećeg konflikta gdje svako bez ikakvih posljedica može da ti izgovori šta god mu padne na pamet, tonom koji želi i prijetećim govorom tijela kao da će ti otkinuti glavu uz konstantne prijetnje, ucjene i prisile) unazađuje te profesionalno i privatno … ipak mogu shvatiti da neko pukne i odluči da riješi stvari na određen način.
Znam da nije ovo sve vrijedno nerviranja, ni čireva, ni antideprsiva, ni psihijatara, ni “odlaska” moje prijateljice na njeno mentalno “hapy place” gdje dekapitira pojedine od njih tupom testerom… mjesto toga treba sve da ih zaćera i ode negdje gdje su ljudi normalni, civilizovani i vrijedni, ako ništa gdje je više ovih nego onih ljigavih i podmuklih i gdje se cijene iskrenost, sposobnost, rad i poštenje i dobar odgoj kao nešto poželjno, a ne hendikep. I znam ja da svugdje ima šupaka, al su drugdje valjda u manjini, u ovoj našoj klimi baš uspijevaju…
Recimo, znam za slučaj kad je lik uhvatio svoju zaposlenicu za vrat i izbacio je na hodnik gdje je u tom momentu bilo jedanaest ljudi i svi su se napravili da ništa nisu vidjeli. Obzirom na ovakvo ponašanje u javnoj firmi, mogu samo zamisliti šta bi joj uradio u svojoj privatnoj…
Često mi, također, naumpadne slučaj jedne cure kada joj je tadašnji šef bukvalno otvoreno rekao ili će spavati sa njim ili će dobiti otkaz. Nažalost nije ga snimila kada je spustio gaće da joj pokaže svoju alatku kojom će joj „to“ uraditi…nije se cura snašla od šoka. I to su znali SVI na poslu, uključujući i one njegovog i iznad njegovog ranga i niko ništa nije učinio. Svi su samo okrenuli glavu. Da, takve stvari se dešavaju danas u određenim institucijama moga grada. Nije smjela reći ni momku ni bratu ni ocu jer bi ubili đubre pa ležali na robiji ko za pravog čovjeka… Cura je otišla odatle, sad ima normalan posao, udala se za svog momka, a taj idiot maltretira onu narednu koja je došla poslije nje…iako je Spoštovan član ovog društva, veliki „stručnjak u svom poslu“, posvećen otac i muž…(al udariće i on jednog dana na macana goreg od sebe koji će ga sačekati u nekom mračnom ćošku da “porazgovaraju” uz bejzbol palicu od punog drveta). Jedva čekam taj naslov u novinama…
A dotad? Pustiti njega i slične da se bahate po ovom gradu?
Dokle? Šta ako nemaš kud otići? Treba li ih pustiti da se sile, maltretiraju sve oko sebe i rade šta god hoće dok god hoće? Ili im stati ukraj? Zašto ih svi puštaju da se tako ponašaju?
To su paraziti i koliko god da ih ukloniš, kao kod dilera, novi kretenćići će oduševljeno doći da zauzmu njihovo mjesto. Ali znači li to da ne treba ništa poduzeti? Da to treba biti nečija druga borba, da treba odustati, dići ruke od svega i otići drugdje, početi sve ispočetka, sačuvati zdravlje, pamet i dostojanstvo?
Ili krenuti u borbu sa vjetrenjačama, naći mehanizme da odjebeš zlostavljače, izrabljivače, psihopate makar od sebe kad se sistem ne može promijeniti…
Ili presvratiti kao Gerard Butler u sistemu kad na njegove oči oslobode silovatelja i ubicu njegove kćerke i žene pa on odluči da to riješi na svoj način kada sistem ne zna i ne želi…Mene lično oduševljava scena gdje on uzima pravdu u svoje ruke. (Znate na koju scenu mislim?? O, da, znate sigurno…) A tu je i svima nama simpatični Dexter koji oslabađa svijet od bolesnog šljama…Pa lik iz Sawa sa onim spravicama i uvijek svi oni koje uhvati u svoje bolesne igrice nisu ni najmanje dobri ni nevini…pravda u našim rukama…ne ufuramo li se svi katkad u ove uloge makar u svojim glavama?
Ne znači da bih ikada mogla učiniti išta slično ali katkada dopustim sebi perverzno zadovoljstvo da razmišljam o tome…Ali, na kraju, to ipak može činiti samo čovjek koji više nema šta izgubiti. Iako zatvor katkada zvuči gotovo privlačno (tri obroka, teretana, redovan sex – iskušenje je tu, možeš čak i napisati knjigu o svom zlostavljanju, prodati prava na film, postati bogat i poznat) ali, thanx but no thanx…ja bih ipak da prošetam kad mi je ćeif… jer svi gore navedeni šupci nisu vrijedni robije…dovoljna je robija gledati ih na poslu…
Zato, ako preživljavaš navedena sranja, moraš da prestaneš to doživljavati lično, doživljavati ikako i da shvatiš da su u pitanju sitne duše, jadni, iskompleksirani, duboko nesretni ljudi. Njihovo mišljenje ne treba da te zanima. Njihovo odobravanje i potvrda ne trebaju ništa da znače…Povremeno slobodno reci NE. Neće se ništa strašno desiti. Pleši na žici, iskuliraj ih povremeno, pravi se luda i glupa povremeno. Namjerno pogriješi. Popuštaće te pomalo.
Ali, kaže moja prijateljica, ne možeš se lako pomiriti sa tim da neko sebi daje za pravo da te vrijeđa i ponižava u ophođenju i da ti je to svakodnevnica. Ako već ne možeš luđake koji rigaju vatru gledati sa podsmijehom i sažaljenjem koje zaslužuju, dopusti katkad sebi daydream u kojem sjediš u nekom debelom hladu i grickaš grožđe, a njih jedno po jedno vode na giljotinu. Ali ima i boljih načina da provedeš svoje vrijeme.
Rećiću ti zato ono što govorim i njoj: uživaj u svom djetetu, porodici, dobroj knjizi, piši dnevnik (možda nekad ispadne scenario za neki filmić ili dokazni materijal u nekoj sudskoj parnici protiv nekog od tih ljigavaca), ne dozvoli da ti život prođe u analizi njihovih riječi i postupaka. Kad izađeš s posla, ostavi ih tamo, ne nosi ih kući sa sobom, ne kvari dane sebi i svojim ukućanima. Umjesto toga, opuštaj se, smij se, idi u kino, na masaže, izlazi sa prijateljima, pleši, zajebavaj se na svoj račun, poklanjaj i primaj nježnosti, vodi ljubav, pjevaj, njeguj cvijeće, mazi mačku, slušaj muziku, vježbaj, pravi kolače, čitaj, putuj…koristi svaki slobodan trenutak da zaista živiš i nedaj im da ti zapogane um i srce…ostavi ih tamo gdje jesu…u svojim jadnim životima, nezadovoljni sobom. Nedaj im ni minute više u svoje misli nego što moraš i gradi svoj mali svijet, svoju malu tvrđavu u koju ćeš se skloniti sa osmijehom kada se oni izbenevreče na tebe zbog neke sitnice…
A silnici će pasti, kad-tad, jer svi silnici padnu i vrate se u kalež iz kojeg su ispuzali…tvoje je samo da mirno sačekaš taj trenutak i shvatiš koliko su ustvari mali i koliko si vremena i prostora dao tim nevažnim ljudima…zato odmah prestani s tim, pusti sebi neku dobru pjesmu i podijeli preostali dio dana sa nekim ko će ti izmamiti osmijeh na lice…ili sa samim sobom…izbaci iz glave loše misli i napravi mjesta za one dobre…vjeruj mi, one samo čekaju da im oslobodiš malo prostora da te ispune…
by Diona
(muzička podloga: It’s been a hard day’s night – Beatles, Walking on sunshine – Katrina and the Waves, Best Day of My Life – American authors, Footloose – Kenny Loggins, Dont’t stop believing – Journey, King of anything – Sarah Bareilles, No worries – McFly, On top of the world – Imagine Dragons, Dont’t worry, be happy – Bobby McFerrin, Workhorse – Mastodon, Bad Days – The Flaming Lips, Fucking perfect – Pink)
obavezna „lektira“: Law abiding citizen, Horrible bosses, svi dijelova Saw-a,sve sezone Dextera…