Pepe l skunk
Ima tih likova koji nikad ne odustaju ma koliko puta im ponovili da niste zainteresovani. Upornost jeste dobra osobina ali ne i kada pređe u jezivost. Naročito kad ljudi sebi daju značaj i mjesto koje nemaju u vašim životima i mislima pa se sami ubrajaju u određene situacije i rečenice i kad ih nema tamo. Prate svaki vaš korak, raspituju se o vama, šalju vam nebulozne poruke, govore u nekoj nepostojećoj množini, projiciraju na vas njihove doživljaje, krive vas za sopstvene neuspjehe. Ne žive za sebe, nego da bi vama nešto dokazali i pokazali iako je neupitno očigledno koliko vas zabole dupe i za njih i za njihovo mišljenje, želje, potrebe… Čudno je to. Mi obzirni i suptilni često odemo iz neke sitaucije i od ljudi kada samo posumnjamo da nismo poželjni kao nekad, ne čekajući da postanemo nepoželjni.
A šta sa ovim koji su poglupi i potpuno odbijaju realnost? Poput Pepea od kojeg mačka vječito bježi u crtiću, a on se fura da je luda za njim i tamo gdje svi vidimo odbijanje i gađenje on vidi neku igricu i poziv za interakciju te nastavlja svoje pokušaje uz ono smiješno “She loves me”. (Nikad neću zaboraviti lika koji je jaranici govorio “Ti mene, bona voliš, samo nisi svjesna toga” Jašta. Samo da prođe neko vrijeme i ona će “shvatiti šta propušta”. Grohotom se smijem. Naravno, zvali smo ga Pepe između sebe ali bilo mu je 14 god pa sam ga mogla i shvatiti. Tuga je kad „zreli“ ljudi utripuju sebe u ove fazone pa se brukaju i provaljuju preko svake mjere.) Ima i takvih ljudi, kojima nijedno odbijanje nije dovoljno i koliko god puta ispali jadni i bijedni, oni ne odustaju. Imam jaranice koje određeni tipovi proganjaju i nakon više godina završetka nekakve veze ili čak samo sviđanja. Žene su se udale i djecu izrodile, nemaju kontakta sa tim ljudima, a ovi se i dalje ubrajaju u nekakve jednačine sa njima i očekuju…šta? Ne razumijem.
Kako nekom tako evidentno glupom objasniti da odjebe i sačuva mikrogram dostojanstva? Možda oštrim predmetom? Jok. Nije vrijedno…ignoriši ignoriši ignoriši. Samo što on ni tada ne konta da ga ne želiš znati a ne imati išta sa njim. Ama da ti nije bitno da li duška na nekom ostrvu ili visi sa litice…Zašto je to tako? Kao u parodiji?
Uvijek onaj koga ne želiš se primi, a onaj kome jasno daješ do znanja da nešto želiš te ne konta? Vratimo se na Pepea. Ima li takva osoba imalo samopoštovanja? Nije li ponižavajuće pokazivati sopstvene mentalne defekte tako jasno i očigledno nekome ko te je vidio u svom tvom jadu kroz sve tvoje maske? Nije li bolje pokušati sa nekim drugim, nekim ko još nije prozreo poremećenost i kod koga možda i ima šanse neko vrijeme dok iz njega ne provale sve one osobine zbog kojih ljudi od njega bježe? Da li ti ljudi uopšte ikada išta mogu naučiti na svojim greškama? Jok. Jer oni ne vide to kao svoju grešku. Svi su drugi u krivu samo su oni upravu.
Mnoštvo je ovakvih. I ovdje se mogu ubrojati likovi od onih bezazlenih i dosadnih koji se kontinuirano javljaju u nadi da ćete 214. put promijeniti mišljenje i ipak izaći s njima do ljigavih futavaca od kojih se ježite i prva slika koja vam se javi kada ih se sjetite jeste neki vlažni podrum gdje vjerovatno slažu tegle sa ostacima svojih prijašnjih “ljubavi”. Šalu na stranu, ne znam šta je gore, ovi što skriveno uhode (nekadašnje virenje iz mračnih uličica zamijenili su lažnim profilima na fejsbuku) ili ovi što pokazuju pakosnim jadnim komentarima da nisu prevazišli poniženje koje su sami sebi priredili i godinama poslije…Štae reć? Get a grip. Get a life. Or die. Whatever. Just fuck off…
Wannabe alfa
Ima ovih lafo alfi koji se furaju da su nekakve vođe čopora, a ne mogu podići dasku od par kila. Ukoče ih leđa kad se sagnu da uzmu nešto sa poda. Kad ih slušaš, rekao bi, to je neki snagator, il eto bar neki pametnjaković koji ima harizmu pa može snagom riječi nešto postići…može izvale kojima se raja smiju i godinama poslije…a što se samog čopora tiče, ne mogu sastaviti ni dvoje ljudi koji bi ih saslušali a kamoli nekakvu grupu koju bi organizovali i poveli u nešto…
Sve same alfe kad se treba hvaliti svojim sposobnostima, a sve same truhle, pizdurine i nesposobnjakovići konkretno.
Kaže jaranica sad ću svakom mušku koje me bari kao na Ikeinom razgovoru za posao odmah dati šrafciger u ruke…promijeni osigurač…popravi kotlić…uradi nešto od toga čim se hvališ…Kažem ja njoj – daće i on tebi jufku da rasučeš, ako ćemo o stereotipima…Pošteno, kaže ona…ako sam se gdje hvalila da je znam napraviti il slikala sa oklagijom…može odmah…
I među ovakvima koji se furaju da su neke veličine ima raznih podvrsta. A obično su najglasniji oni koji ni sami nisu ni za šta sposobni…njonjo koji ne može podići deset kila sraće o tome kako nešto nije za žene…prvo ti budi muško o kome pričaš pa onda prozivaj druge…al teško da se to može postići…za razvijanje bilo kakve sposobnosti potrebno je podić dupe sa mindera, a ipak je daleko ljepše sjediti na istom, hvaliti sebe i kritikovati druge koji su makar uložili trud nešto da urade…
Sindrom zatucaTog „intelektualca“
Ako ima išta gore od čovjeka koji je jadan zatucan rođenjem i odgojem to je onaj koji je zatucan sopstvenim izborom. Onaj koji je odrastao uz normalne ljude, al nekako usput odlučio da mu više odgovara da na svoj um stavi koprenu diskriminacije, predrasuda i šovinizma ili seksizma… On nema snage ni kvaliteta da se sa nekim “odmjeri” u nekoj vještini već grabi i otima svoje “vjekovno pravo” da bude prvi samo zato jer pripada određenoj skupini…muškarci, plemstvo, bijelci…jer ako bi se mjerilo po kvalitetima bio bi prvi…al odozada.
Naišla sam na svom putu na nekoliko ovih koji nemaju čime da se pohvale osim da su muškarci, a stavljaju sebe na svaki pijedestal samo i jedino zbog toga. Žalim svaku sekundu koju sam potrošila na diskusiju sa njima ili na potrebu da im pokažem da se ljudi dijele na dobre i loše, pametne i glupe, vrijedne i lijene, sposobne i nesposobne, a ne po drugim osnovama. Svaki razgovor u kojem sam željela objasniti da ja nisam predmet, nego osoba i da je moj spol bitan samo u krevetu i zbog outfita, a ne u mojim stavovima, mojoj vrijednosti, mojim can’s i can’t’s, poslu koji radim, sportu kojim se bavim, mom hobiju itd, bio je unaprijed osuđen na propast.
Jer šta tim ljudima drugo preostaje nego da sebi ponavljaju da su apriori bolji od tih čudnih ženskih bića kojih se toliko boje da ih moraju makar imaginarno “gurnuti” ispod sebe na nekakvoj zamišljenoj ljestvici prirode. Šta mogu nego pridavati sebi nekakvu prednost koju dobijaju samim rođenjem kad ni sa takvom prednošću nisu ni blizu tim ženama. I sreća pa se ljudi na vrijeme spoznaju. Kada shvatiš da takvima više odgovara da imaju hamshu, a ne partnera, služavku, a ne saborca i da su njihovi argumenti smiješni kao i oni sami, počneš da ih žališ i zaželiš im sreću…u nekom selu, na nekoj planini, gdje i spadaju…
Sindrom nesposobnog čovjeka
Njonjo je za moj pojam najgora vrsta čovjeka. Filozof koji nije u stanju ništa realno uraditi a zna itekako drugoga kritikovati. Sve nešto mudruje, a ne zna se hljeba najesti. Ima opravdanje za svaku svoju glupost i kretenizam. Uvijek će nešto korisno poduzeti i njegov život ce dobiti svrhu…sutra, prekosutra, od ponedeljka…slušaš žalopojke, suosjećaš, žališ i pomažeš mu dok ne skontaš da ti je do plećki došlo i da ne možeš više ni da ga gledaš koliko ti se gadi od silnog cendranja i stalnih izgovora da će se pokrenuti, ne zbog tebe, nego zbog sebe. Da napravi nešto od sebe, da smanji komplekse i frustracije, nesigurnosti, da ne bude totalni promašaj, skica, plan koji se nikad nije realizovao.
Umjesto toga biće (auto)destruktivan i mrziti sebe i sve ostale. Utripovan da je predodređen za velike stvari i da je bolji od drugih čitav život će mu proći u iščuđavanju kako okolina ne primjećuje tu posebnost i genijalnost, u konfliktima sa sobom i drugima. I što ti više imaš razumijevanja i daješ više podrške, to se njonjo više rahati i fursati.
Uvijek je neko drugi kriv za njegove neuspjehe, drugima se zamjera i kada stanu dah da uzmu ili se na nešto požale, a on je savršen, bezgrješan i sposoban. Njegovo govno ne smrdi. Vrlo. Nije ovaj čovjek glup, on je samo lijen i nesposoban da se realizuje. Ovaj sindrom je neizlječiv i njonjo će uvijek ostati njonjo, neovisno iza kakvih uvreda, teza i teorija ili tužnih priča se skrivao…
Veliki jebač iliti đe si Grey, nisam te prepoznala
Mislim da su mi od svih navedenih ipak najdraži ovi što su se utripovali u furke da su neki zajebani likovi. Oštećeni, povrijeđeni, razočarani u cijeli ženski rod, mračni iznutra, cinični, tajanstveni…oni ne mogu da zavole nijednu cijelim srcem jer su jednom “odista” voljeli i bili povrijeđeni. Elem priča ide nekako ovako: On je napaćen, neka mu je jebala nenu u venu, ne vjeruje ženama, još pati za tom kučkom koja je izgazala njegovo emotivno poetsko srce, ali možda bi baš ti mogla biti ta koja bi ga mogla oporaviti i probuditi u njemu ljubav.
Ili ipak ne bi.
Ili ipak bi.
Ili ipak ne bi…
On ne zna šta hoće od sebe a ne od tebe…i od ovih drugih nekoliko kojima istovremeno žonglira i prodaje im vjerovatno istu (ili njihovom intelektualnom nivou prilagođenu) priču. Ne zna čovjek bi li pišao il srao, ne zna je li pošao ili došao, a ti bi da mu daš vremena da promisli koje je tvoje mjesto u njegovom životu…i dok on poetično-filozofski promišlja za i protiv riskiranja s tobom, spengaće ga neka rospija koje itekako zna šta hoće i od sebe i od njega i odrediti njemu mjesto u svom i njegovom životu. I tako i treba.
Nego, nisu svi ovi likovi istih karakteristika. Različiti su i različite su stvari koje su ih otjerale na “mračnu stranu” ali svi imaju neke zajedničke značajke…neku tešku priču, neku mračnu tajnu. Svaki je napaćen u ljubavi i neka fatalna žena iz prošlosti mu je zdrobila srce. Svaki je emotivno nedostupan, zatvoren, ne vjeruje ženama. I tripuju se u neku Edward/Grey “opasan sam za tebe” furku. Osvaja te riječima, miluje pjesmama, nikad usnama i rukama…izbjegava dodir. Valjda da se što više naprimaš (pa ako i bude mlak nećeš to ni primjetiti od sopstvene vatre kojom goriš). Ako ni na šta ne može da igra, uvijek može na Almost lover taktiku (Almost lover, Fine Franzy). A svi znamo da takvi najviše bole. I često to uspije, posebno kad ovakve usporediš sa kripovima koji sline na tvoje fizičke features, u početku je inspirativno kada te neko ne doživljava tjelesno već zavodi isključivo mentalno…u početku. Dok si skontao žeđaš za ovim likom. I ne možeš odrediti da li su iskreni ili su li lažnjaci il degenerici. Nekako su drugačiji…izmučeni…troubled. Gledajući ga sa strane dok se “bori sam sa sobom oko onog šta želi i onog što bi trebalo” kontaš da ga fakat more neke teške misli (možda sedmični raspored ženskinja koji nikako da kreira).
Ali ti si nešto posebno i mogla bi biti ta koja će ga osloboditi mraka. To je tvoja “mrkva”… Što je najgore, ti znaš da bi mogla i znala…kad bi dobila priliku da mrak iz njega istjeraš znojem ili makar batinama…šalu na stranu, ja odavno nemam strpljenja za ovakve likove, a oni koji imaju, nek im je sa srećom i nek se drže devize…jesi ti nešto posebno i drugačije, al jednom se živi…bujrum when you come around, a u međuvremenu…drugi će poludeti na mom ramenu…Tko zna…
by Diona
(muzička podloga: Almost lover – Fine Frenzy, A u međuvremenu – OK band, Take a bow – Rihanna, You wasn’t man enough for me – Tony Braxton, A women’s worth – Alicia Keys, Nema te žene – Aleksandra Radović, Frozen – Madonna, Don’t call me baybe – Madison Avenue, Nađi novu ljubav – Saša Matić, Tika taka – Severina feat Ministarke, Nije do mene – Željko Joksimović)