Kažu pred Novu godinu se svode računi, ljudi se osvrću, analiziraju šta su postigli i dokle su dogurali za tih 365 proizvoljno uzetih dana koji nam govore da se jedan djelić našeg života završio, a drugi počinje. Kažu, u decembru mnogi su tužni i depresivni jer nisu dosegli sve zacrtano i nije se puno toga na bolje promijenilo od prošlog decembra, od prošlog snijega.
Zaboravljaju da su zdravi, voljeni, imaju krov nad glavom i sopstvena znanja, vještine i talente koje im niko ne može oduzeti. Zaboravljaju koliko su im problemi koje su prevazišli pomogli da postanu sposobniji, smireniji, jači, da se nauče osloniti na sebe i da shvate ko će im pružiti ruku kad im ruka zatreba. I ko neće, bez obzira na izrečeno i obećano. Neke lekcije smo skupo platili, pa šta? Vrijedilo je. Zaboravljaju da se prestanu opterećavati svim i svačim i svakim i pokušaju uživati u ovoj vožnji zvanoj život dok traje i dok god možemo biti bezbrižni makar minut dnevno, makar od onih nerješivih problema kao što su bolest, gubitak i tragedije. Zaboravljaju da je od destinacije važniji sam put i koliko istinski uživamo u njemu, a ne koliko se trudimo da drugima pokažemo da uživamo. Zaboravljaju da je važnije društvo sa kojim putujemo i predjeli kraj kojih prolazimo nego prevozno sredstvo kojim se krećemo. Zaboravljaju da je važnije koliko smo u miru sa sobom i kada smo sami na tom putu, nego koliko smo postigli u očima drugih i koliko smo im dokazali da smo vrijedni njihovog odobravanja.
Kažu najviše veza završava upravo sada pa polako sa odlukama. Ali ako nešto treba da završi to će, duboko sam ubijeđena, završiti kad-tad i to samo da bi nešto novo i bolje počelo.
Ono što vam je suđeno da se desi pašće vam u krilo ma kakve prepreke neko stavio između… vjerujte mi na riječ – a koliko je to dobro, vrijeme će pokazati. Ono što treba da nađe put do vas naćiće ga kad se najmanje nadate. Zato nikad ne recite nikad. Ništa nije konačno. Osim ako vi to želite. Osim u slučajevima kada znate da bi i da ste zadnji ljudi na svijetu, radije pustili da čovječanstvo propadne nego da se takvi geni prošire i da naselite Zemlju nekim novim Hitlerima, Mengele-ima, Dahmerima, Bundy-jima i sl. Ja uvijek zamišljam moju ekipu od nekolicine ljudi (mimo porodice) koju bih (ako bih imala izbora) odabrala za moje atomsko sklonište (mada u svjetlu nekih novih događaja i prosvjetljenja vezano za neke ljude kojima sam se donedavno duboko divila a sad im se ne mogu načuditi, bojim se da bi to završilo poput onog fima Divide a ne poput neke optimistične SF serije gdje mi spasavamo svijet i rješavamo probleme poput zajednice u Izgubljenima – mada se i oni u neka doba počinju okretati jedni protiv drugih i ubijati) i ako, unatoč mogućoj koristi za tu ekipu i znanjima koja imaju i koja bi nam uvišestručila šanse da preživimo, ne bih takve pustila u svoj tim jer nisu dobri ljudi, eh to su onda zaista teški slučajevi…
Šalu na stranu, osim roditelja rijetki su pravi prijatelji. Njegujte te odnose, te individue kojima nikad nije teško da vas saslušaju, kojima ste bitni vi a ne ono što bi željeli i što bi im odgovaralo da budete, koji vas lako nasmiju, opuste, razgale. To su pokloni koje život stavlja pred vas. Na vama je da ih prepoznate i sačuvate.
Što se tiče ostalih koje srećete na svom putu znajte da od svakog možete naučiti nešto, makar loš primjer. Ljudi od kojih mislite da vam više ništa ne mogu dati mogu biti izvor najbogatijih misli i životnih pouka za vas (kao sa knjigama, nekad što su korice istrošenije to nose veće blago među svojim stranicama, a one najnovije i najuglačanije često su potpuno prazne sa samo par beskorisnih redova). Neko ko ne izgleda tako, može vam dati puno… sjetite se učitelja Yode i njegove skromne i smiješne pojave uz koju ide tolika plemenitost, znanje, mudrost i moć, nasuprot raskoši i sjaja kojim na prvi pogled odišu neki putevi koji vode u mrak. Nisu li nas upravo bajke i priče naučile osnovnim moralnim vrijednostima i postulatima – stvari nisu uvijek onakve kako se čine, iza naizgled lijepoga često se krije mržnja i zlo dok naizgled velike stvari i moćni ljudi lako otkriju svoju besvrhovitost i glupost. Vodimo se zato još jednom istinom iz svevremenske bajke, moje najdraže… ne gledajte očima, nego srcem… samo tako možete zaista vidjeti.
Dobrim ljudima budite zahvalni. Ja znam da ja jesam.
Svakom ko me pozdravi sa osmijehom. Svakom ko mi uljepša dan lijepom riječju ili gestom. Svakom čija mi poruka donese osmijeh na usne ili veselu misao. Svakom ko mi pomogne, pruži ljubav, svako ko me je nečemu naučio, ko je bio ljubazan prema meni kad nije morao i kad nije trebao, svakome ko je imao strpljenja sa mnom, svako ko mi je pomogao da ne padnem kad sam zapela, svakom ko me je podigao na trenutak kad sam pala, svakome ko me nije udario nogom u prolazu samo zato jer sam ležala na tlu, bespomoćna…
Loše odstranite. Ima onih neodlučnih – njih pustite da se odluče (ako ste već dovoljno zreli i prevazišli ste svoj ego u smislu da im možete oprostiti sve izgubljeno vrijeme i besane noći jednom kad shvate da ste nezamjenjivi i pokušaju vam se vratiti – ja nisam dosegla taj stepen dobrohotnosti ili tačnije, prevazišla sam ga i u to sam uložila puno truda) a u međuvremenu živite život punim plućima. I nikom se ne izvinjavajte što živite svoj život onako kako osjećate i mislite da treba. Niko se ni vama ne izvinjava, zar ne? Ljudi imaju mnoštvo očekivanja i pitanja i savjeta kako bi VI nešto trebali a često im fale osnove ljudskosti, empatije, odgoja i takta… al o tom drugom prilikom. Život je jedan i samo vaš… vaša je i odgovornost ali vaše su i odluke i izbori i postupci na koje ćete se odlučiti…vama će donijeti sreću ili tugu, mir ili grižnju savjesti, optimizam ili brige… zato hodajte stazom koju ste sebi izabrali i slijedite samo svoje srce i razum… u omjeru koji ste utrefili, jednom kad ih naučite osluškivati, miriti i usmjeravati jedno ka drugome, da zajedno ostvaruju vaše snove i dišu kao jedno…jer i jesu… jedno biće… samo njegove dvije različite dimenzije…
Kad smo kod lansiranja odjeba… ne budite brzi na obaraču al ne budite ni prespori… od nekoga ko je godine potrošio na ljude koji nisu zaslužili ni dan, čekajući da se poprave u odnosu prema meni, da se promijene, da shvate da vrijedim, da se i moje mišljenje pika, da pojme da to što mogu (neko vrijeme) da budu zli nikako ne znači da to i trebaju… kratak savjet – kad vam nešto iznutra kaže da to nije to ili da nešto nije uredu u 99,99% slučajeva je to nešto iznutra upravu…na vama je koliko dugo ćete ignorisati svoj unutarnji glas izgrađen od 4I – vaše intuicije, iskustva i inteligencije te instinkta koji vas upozorava… ne kažem da treba biti paranoidan, ali kad god mislite da treba, stanite i oslušnite sebe… ne druge, SEBE, tu ćete naći većinu odgovora na većinu svojih pitanja (ako se usuđujete da ih sebi priznate i povjerujete u njih) … za sve ostalo, tu je mahala… koju definitivno treba saslušati… i onda uraditi upravo suprotno od toga… šalim se… uraditi onako kako osjećaš i misliš da treba… pa pogriješiš li… neće biti ni prvi ni zadnji put… preživjećeš. Ne bi bilo ovoliko pjesama, priča, slika da ljudi ponekad nisu usrali i šefa i stanicu, zajebali se, zglajzali. Bitno je da ustaneš, otreseš se i nastaviš dalje. Svi padaju, bitno je nastaviti a ne ležati i samosažaljevati se.
Ako je za tebe ispravno da nekog odstraniš iz svog života, to će se desiti prije ili kasnije. Samo mislim da je prije bolje ako vas te osobe iscrpljuju i prljaju vaše misli, boje ih ružnim ili tužnim bojama… i koliko god se trudio da nešto sačuvaš, da nekome dokažeš i pokažeš svoju vrijednost, koliko god strpljivo čekao da te neko pogleda i zaista vidi i prepozna u tebi ono sto očajnički želiš (jer tako malo je potrebno, a uvijek to malo fali i tako ga je teško dosegnuti), koliko god cijenio potencijal da nešto uspije to što nešto ima predispozicije ne znači da će išta biti od toga (i da je to dobro za vas) i obratno… Ako ipak odlučiš da ti tu više nije mjesto, treba da odeš. Ka mjestu koje jeste za tebe. Na neko vrijeme ili zauvijek, ko zna. Only time.
Nemojte odustajati od svojih snova. SVOJIH.
Ne opterećavajte se velikim problemima. Pomoći? Uvijek. Kako god i svakome. Ali razbijati glavu koja će od trenutnih budala sa nuklearnim naoružanjem pritisnuti crveno dugme i kada zvanično počinje WWIII … nema fajde… niko nas ne pita… ako nas ne odnese rat hoće neki virus ili nesavjestan vozač ili crijep sa nečijeg krova… bitno je ovo što imamo u rukama…kako provesti i kome pokloniti i kako od sebe (ako to već niste) napraviti osobu kojoj će prvo biti prijatno sa sobom a onda i drugima sa njom.
Ne opterećavajte se lošim ljudima. Ne pitajte se zašto postoje i zašto im je data neka vrsta moći nad nekim dijelom nečije pa i vaše sudbine. Sve se to promijeni za sekund. Ovi koji misle da su veliki će pasti. Uvijek padnu. Brže nego što misle da je moguće. Postoji više scenarija ali obično će dopuzati upravo vama koje su maltretirali…na vama je izbor kako se poslije postaviti – velikodušno, osvetnički ili ravnodušno… ja lično mislim da potonja opcija najmanje zamara tijelo i duh. Ne preuveličavajte ulogu ljudi u vašem životu. Nije svaki nadrkani šupak i idiot na kog se sapletete vaša Nemeza. Neke ste sreli da vidite šta ne želite i ne smijete postati ni pod kojim uvjetima. Pustite ih neka se bore sa svojim demonima i kompleksima… živite svoje dane bez pomisli na njih.
Bitni su oni koji šapuću kad spavate da vas ne probude, ili vas probude da vam kažu da vas vole, oni kojima ste bitni toliko da stavljaju vaše potrebe ispred svojih, koji vas očigledno vole i nikada, nikada ne vrijeđaju vašu inteligenciju niti išta drugo vaše. Ako kad naletite na takve. A ima ih. (Ne onih koji se pretvaraju da su takvi, nego onih koji to jesu – srce će znati prepoznati – dajte mu malo vremena). Njima posvetite vaše vrijeme. Njima dajite najbolje od sebe. Njima budite privrženi, blagi, olakšajte im pristup svome srcu (pa šta bude neka bude), ako su oni tu za vas budite i vi njima oslonac i prijatelj i ljubav i sve drugo što želite. A šta ako još nisu ispunili sve “stavke” na vašem testu “ko me zaslužuje”? Pa šta? Nekada uzmite zalet i skočite i u prazno, prije sigurnosti (jer šta je sigurnost i ko može išta da garantuje za sutra, a ne za neko vrijeme, za sebe, a ne za druge), nekada prvi pružite ruku. Vjerujte bez povoda, otvorite se bez zadrške, bez odstupnice… imaćete ili veliku ljubav, ili veliki zajeb… a sve smo to već preživjeli, i opet ćemo, ako bude potrebno… zato, hrabro naprijed. Neka sljedeća godina donese manje analiza i promišljanja a više spontanosti i prirodnosti.
I kad se sve stavi na papir i podvuče, ja mislim da je prethodna godina bila veoma izdašna u lekcijama za mene. U prethodnim postovima sam spomenula kako sam počela da se budim iz nekog polusna i spoznajem sebe i druge ljude, ne po onome što govore nego po onome što rade. I ovom formulom svi su se nepogrešivo svrstali u svoje rafe.
Neki su ispali šupci. Prema nekima sam ja ispala šupak jer sam izabrala sebe, poslušala svoje srce i razum. Neki su me naučili štošta o životu. Neki razočarali. Sve odluke iz prethodne godine su se pokazale kao ispravne a i da nisu nije strašno… gledamo samo prema naprijed… svijet je veliki. Ipak, još nikad nisam zažalila ni zbog jednog svog bitnijeg izbora koji sam napravila prošle godine. Ljudi i okolnosti su pokazali da sam bila upravu. Vrijeme je pokazalo da je nekima bolje bez mene i obratno.
Shvatila sam da sam sposobna za neke stvari za koje nisam ni sanjala da ću ih moći zamisliti a ne ostvariti… neki snovići su se ostvarili i postavi temelje za neke nove snove… ali najbitnije od svega, počela sam upoznavati i slušati sebe i znate šta, sve se više sebi sviđam…
Neki idoli su pali. Neki obični ljudi su me oduševili. Neki koji su djelovali jednostavno ispali su komplikovani. Neki koji su djelovali arogantno i upeto ispali su pristupačni i simpatični. Naizgled bezbojni ljudi ispali su duhoviti i pametni. Ovi puni velikih priča i paunovog perja ispali su neoriginalni, zamorni i dosadni. Neki su potvrdili mišljenje koje sam imala o njima. Neki su me prenerazili. Pozitivno ili negativno. Nije važno. Neka se okreće. Sad znamo ko, šta, gdje, kako, kada puno više i bolje nego prije…
U svakom slučaju 2015. godina bila je jedna od najboljih godina mog života…i zahvalna sam na njoj… bilo je suza ali i osmjeha, stagniranja ali i leta, zagrljaja i susreta ali i opraštanja, krajeva i novih početaka, novih prijateljstava, putovanja i borbi, unutrašnjih (onih najtežih, da ljude prestanete idealizirati i konačno ih stavite na njihovo mjesto koje su se svojski trudili da sebi “obezbijede” u vašim životima) i onih prema spoljašnjem svijetu, da sačuvate svoje dostojanstvo, pravo na mišljenje i stav – jer šta je preče od slobode?
Zaista svima želim sreću. I onima koji su se samo očešali o moj život i onima koji su bili zli prema meni… nemam ja ništa od njihove nesreće… a možda će, okuse li sreću, biti bolji ljudi (naravno želim im sreću u smislu da budu zdravi, sretni i zaljubljeni, ne ako njihova sreća podrazumijeva patnju ili izrabljivanje ili maltretiranje druge osobe).
I šta reći na kraju…
Svaki dan čuješ – onog više nema, onaj se ugasio bez ikakvog upozorenja… živi onako da nakon svega, jednog svitanja, kad budes star, bolestan i iscrpljen ležao u bolničkom krevetu i gledao u plafon, svjestan da ti nije preostalo još puno sati… možeš reći da si živio a ne samo postojao, da si volio i bio voljen, da si slijedio svoje snove, da si dobar čovjek i da ti ne bude žao… ni zbog čega. Da znaš da si živio po svojim željama, a ne tuđim očekivanjima, to the fullest.
Sretna vam Nova godina!
by Diona
(muzička podloga: Dim i prašina – Bajaga, Odjeb je lansiran – TBF, Only time – Enya, Hodaj – Gibonni, Wind of change – Scorpions, Daj mi ritam – Negativ, Rane – Dino Merlin, Uzmi ovaj dar – Dino Merlin, A new day has come – Celine Dion, Exhale – Whitney Houston, Somewhere over the Rainbow – Israel Kamakawiwo’Ole, It’s a beautifull day – U2, Walking on Sunshine – Katrina & Waves, What a wonderful world, – Louis Armstrong, It’s my life – John Bon Jovi, Circle of life – Elton John, Win – Brian McKnight, Dare you to move – Switchfoot, I believe I can fly – R. Kelly, Reach – Gloria Estefan, My way – Frank Sinatra)