Uzeću par redaka ovdje da pišem o strasti…onoj ludoj strasti koja vas ponese pa ne znate gdje ste i sve bi ostavili i sve bi odbacili za samo par sati pored te osobe…sebe, porodicu, budućnost, dobar glas (ha,ha!), život ako treba…i ne mislim ovdje na vidi mu pektoralisa/vidi joj sisa…nego onu neku hemiju koja vas privlači i morate je slijediti kao krijesnicu na mračnoj šumskoj stazi iako znate stoprocentualno da idete u golemo sranje, iako svi vaši alarmi vrište NE, osjećate da je on(a) vaša propast, vaš pakao i raj, vaša svetinja i kalež…ono što nikad nećete zaista imati, a nikad nećete prevazići…vaš sopstveni Mr Grey, i ne mislim ovdje na seks, o ne, mislim na puno puno više od toga, mislim na ljubav za koju znate da nikada neće moći biti ostvarena, ne nužno jer je druga osoba zauzeta ili zla ili igrač/kučka ili iz bilo kojeg drugog razloga već zato što znate duboko u sebi da niste jedno za drugo i da nikad nećete moći biti sretni skupa…ali uvijek ćete imati uspomene, zar ne…
Nekada davno, rekla bih – nema pogrešnih osoba i nema pogrešnih ljubavi, i ostavila bih godine, energiju, nerve i zdravlje boreći se za nešto što remotely potsjeća na ljubav. Sada ne mislim da išta što me ne čini sretnom i izgotivljenom sada i odmah zaslužuje moju pažnju, a ne moju bol. Nema više gaženja bosim nogama po trnju za voljenim dok on konta bil-ne-bil. Mrš! But that’s just me. Ali nećemo o tome sada.
Danas želim pisati ne o principima, ne o odlukama, ne o bilo čemu na svjesnoj razini. Želim vam pokušati prenijeti onaj osjećaj kada sve ode u pičku materinu a vama se živo jebe jer poslije toga za čim čeznes a konačno se događa, tu pred tvojim očima, tu pod tvojim prstima, i poslije trenutaka podijeljenih sa tom osobom više ništa nije (toliko) važno ili važno na načine na koje je bilo prije. Jednostavno, sve počinje da titra na nekoj drugoj frekveniciji i ti postaješ drugačija osoba. Ni bolja ni gora, i dalje si to ti ali sada si nekako svjesnija sebe…ima li takvih ljudi? Koji samo proplešu pored vas, dotaknu vaš život i promijene vas iz korijena? O ima itekako. I to što nisu stvoreni za vas i što imate samo malo vremena da se napojite tom životnom energijom ništa ne umanjuje tu sveprožimajuću sreću i ništa ne oduzima od te epiphany, naprotiv svemu daje samo još jače boje, mirise, ukuse…
Kažem, neću ulaziti u detalje onoga što tu osobu čini “pogrešnom” za vas. I ne mislim ovdje na trivijalne samoograničavajuće gluposti koje namećete sami sebi ili ste dovoljno glupi da dozvolite da vam ih komšiluk nametne (kao što su godine, pol, vjera, nacija, porijeklo, status ili bilo što što je sporedno ako gledate u osobu i vidite u njoj ono nešto što bi pustili da vas vodi)…jer ljubav je ljubav. I niko vam nije kriv ako ste toliki idiot da je se odreknete za ime ičijeg drugog hatra. I ne kažem da nema prepeka u svim navedenim stvarima jer su i ove konvencionalne veze pune problema i izazova, ali svako bira i gradi svoj put od žute cigle ali i o tome nekom drugom prilikom… Ja ovdje više mislim na ono kada vi osjećate da to nije ono što će vama ikada pripadati ili što će potrajati…Ali danas ne pričamo o tome zašto sa nekim ko nas obori s nogu ne možemo provesti dugo vremena (je li to naš ili njen/njegov izbor ili samo splet okolnosti)…želim pričati o onome što te obuzme kada dobiješ priliku biti sa tom osobom…koliko-toliko…
Znaš ono kad uđe u prostoriju i sve drugo prestane da postoji, svi drugi izblijede, sve postaje slow motion, ostajete samo vas dvoje i ogromno polje energije koju oboje osjećate između vas, sve drugo, svi drugi, samo su kulise vaše priče…i svi su osim vas potpuno nesvjesni toga…
Znaš ono kad ćeš da pukneš ako ne osjetiš njegove ruke na sebi, njegove usne na svojima…nema gledanja u oči, nema šaptanja, nema nikakvih dubokih razgovora, nema zajedničke budućnosti…možda je to i zadnji put da dišete skupa u mraku…kao u jeftinim ljubavnim romanima (u kojima se, za razliku od realnog života, nekako sve riješi sretno i na opće dobro)…postoji samo ta soba, mrak, vaša tijela željna dodira, miris i dah onog drugog i vaše ruke i usne na vašim tijelima..
I koliko god da (misliš da) si racionalna, dovede te život u situacije kada ne misliš ni na sutra ni na ponos ni na moguće posljedice, samo na tu osobu za koju se hvataš kao davljenik u narednih nekoliko sati…i ne mislim ovde samo na slijepu strast (nikad ne mislim), samo na aerobik, ne mislim na situacije kad imaš izbora, mislim na one ljubavi (makar jednostrane, ali tada vas ni to nije briga) koje su nemoguće i znate da ćete se od te večeri ili tih nekoliko večeri, ili mjeseci, svejedno, oporavljati godinama, ali nije bitno, jer nemate izbora, jer everything seems so right tog trenutka i znate da nema drugog puta kojim biste mogli krenuti i da se taj izbor postavi pred vas stotinu puta vi biste uvijek izabrali isto, bez obzira na posljedice, znajući kako će beznadežno sve to biti (ali sad ne možete misliti na taj način, ne možete misliti uopće, možete samo osjećati…biće vremena za analize i preispitivanja i patnju (kajanje nikad)) sad možete samo da osjećate univerzum u sebi, oko sebe i biti zahvalni što postojite i povremeno možete da osjetite takvu silinu emocija (da, drugi ljudi mogu to da izazovu u vama koliko god se čuvali, jer to nisu situacije koje nose procjenu i postepenost, to se desi i ponese vas kao rijeka, i ni ne naumpada vam da se bunite, jer tako prija) i znate da je kratkog daha jer, kao što rekosmo, to su uvijek oni “pogrešni za vas” ali šta je uopće pravo, a šta pogrešno, al eto, recimo da jesu („jer sve su prave ljubavi tužne“).
I ja bih prva nekada rekla da ne postoje nesavladive prepreke i nema toga šta ljudi ne mogu ako žele (ali nije uvijek tako) i najbitnije je da se ljudi vole, a sve je drugo sporedno (ali često nije sve tako jednostavno i često ono najsporednije ispadne ono najbitnije – jer, priznajmo makar sebi, svi smo lijene, konformističke, kukavičke pizde) ali ni to nije tema naše današnje emisije…
I šta na kraju svega reći…
Znaš da griješiš, znaš da glajzaš, znaš da jednom kad pređeš tu „what if“ granicu u sebi nema nazad, ali ne možeš se oduprijeti nečemu što te vuče sebi tako jako, tako iskonski…samo još ovaj put, reći ćeš sebi, samo još sada, samo još jednom…aha…zaletićeš se u sranje i to sa osmijehom preko cijelog lica…
Zato, zažmuri, udahni duboko i pusti rijeku da te nosi, pusti srce da te vodi, ne brini unaprijed, ne počinji patiti dok još nije gotovo, uživaj u svakom trenutku, upijaj svaki dodir i poljubac, svaku tiho izgovorenu riječ da ih poslije možeš prizivati u pamćenje da te liječe kada ti zatrebaju…uživaj dok traje i budi sretna/sretan što te je snašlo nešto takvo jer ljudi prožive živote, izrode djecu i dobiju unuke a nikad ne osjete ni dašak te strasti, taj “sada bih miran mogao umrijeti” trenutak…
I živi dalje, ne od sjećanja, ne u gorčinama, nego lako i lepršavo, znajući da se nešto takvo desilo baš tebi i može ti se desiti opet, svjestan potencijala koji nosiš u sebi da osjećaš i voliš tako i toliko…i iskoristi to…jednom kada na tvoj put dođe ona(j) prava/i…ko god to bio po tvom osjećaju i izboru.
I znaj da se ljubav ne može sakriti. Možeš je gušiti u sebi, ali ona će isplivati iz tebe, osmijehom na licu, sjajem u očima. Kao Sunce na nebu kad se zažari i oboji sve u zlato i purpur – možeš ga na trenutke, sklanjajući pogled, sakriti nekim drvetom ili kućom između vas, ali znaš da je tu i kad tad će sve obasjati i pozlatiti. Zašto se onda boriti protiv nje?…Udahni, izdahni i kreni ka njoj…
by Diona
(muzička podloga: Style – Taylor Swift, Beating heart – Ellie Goulding, Laserlight – Jessie J ft David Guetta, Love me like you do – Ellie Goulding, Nine milion bicycles – Katie Maluah, A moment like this – Leona Lewis, I see you – Leona Lewis, One more time – Maroon 5, I surrender – Celine Dion, Kiss me (like you wanna be loved) – Ed Sheeran, When love takes over – Kelly Rowling, Zažmuri – Bajaga)