Umijeće življenja u sadašnjem trenutku iliti sreća u malim stvarima

12309342_10203534223515999_1241691112_nČesto čitam u časopisima članke naziva tipa ‘Umjetnost uživanja u malim stvarima’. I pitam se da li je to moguće. Naravno da jeste. Ali kao i svaku vještinu i to je potrebno savladati. Neko se rodi talentovan pa mu treba malo, neko se mora potruditi više. Ja? Rođena sa vještinom overthinkinga i komplikovanja očigledno jednostavnog…često zavidim ovima što samo jedu, seru, spavaju – bez hiljadu istovremeno otvorenih tabova u njihovim glavama. Šalu na stranu, možemo li zaista živjeti ovdje i sada?

Kada svakodnevno bukvalno trčiš na sto strana i nesvjesno postaješ automat, a problemi se gomilaju. A vrijeme prolazi. Imamo li luksuz čekati da problemi prođu (oni će proći ali pitanje je kakve će pustoši ostaviti za sobom)? Problema će uvijek biti. Manjih i većih. Bitno je ono u nama, ono što jesmo bez obzira na vanjske okolnosti…

U kupki sa mirisom lavande i jasmina, uz svjetlost svijeća i glas John Legenda otkriše mi se sinoć neke tajne… iz moje nutrine nahrupiše u moje misli (kao kad te na halnoj šolji spucaju najbolje ideje i životne istine ali nešto suptilnije i sa daleko ljepšom aromom).

12283072_10203529975289796_850774885_nPočeh se pitati kako u sebi samome naći neophodan balans, tačan omjer onog istraživačkog koje bi osvajalo nove planinske vrhove i onog opuštenog, kućnog koje bi se ušuškalo u deku i gledalo stare slike ili čitalo omiljenu knjigu po deseti put?

Mislim da je tajna tog umijeća biti sretan sam sa sobom. Tek onda možeš biti sretan sa drugima. Biti zabavljen, opušten, miran u sopstvenom društvu. A kako to sve postići bez (u)poznavanja sebe i odbacivanja svojih najgorih strahova i demona? Sebe spoznati i voljeti. Neupitno i nenadmašno. Jer kako voljeti drugog ako prezireš sebe?

I minut po minut, veo po veo, počeše padati neke koprene sa mojih misli koje krenuše bivati jasnije i sjajiti nekim jačim i prijatnijim bojama i krenuše se slagati poput djelića onih igračaka u jednu sada potpuno jasnu i prelijepu sliku koja je sve vrijeme bila tu, na dohvat ruke, u meni, ispod površine pokrivene patinom beznačajne svakodnevnice, zamagljene trivijalnim riječima, ljudima, događajima…

12282798_10203515503208003_1938857899_nDa se razumijemo, ne doživih ja nikakvo prosvjetljenje tipa da li poslije smrti idemo po zaslugama da sviramo harfe ili miješamo čorbe ili se gasimo poput pokvarena televizora i sve naše nade, želje, snovi, uspomene, djela nepovratno nestaju, osim u onima koje volimo i koji nas se sjećaju ili u nekim škrabotinama koje smo ostavili iza sebe… Ne. Moje “otkrovenje” bješe daleko jednostavnije i tek prvi maleni korak koji sam sebi dozvolila na hodočašču u i kroz sebe i koje bih coelhovski nazvala: učenjem nemaltretiranja sebe zarad tuđih očekivanja (jer i kad pružamo otpor nerealnim zahtjevima koji se stavljaju pred nas i kada naši mučitelji odustanu od nas, mi sami nastavljamo da se kinjimo raznim analizama i promišljanjima o tome i iscrpljujemo sebe zamišljenim raspravama sa ljudima koji ne zaslužuju djeliće naših misli, a ne naše sate i sate nakon kojih nemamo volje da dišemo a kamoli da udišemo život punim plućima) i učenjem ugađanja sebi (naravno nikad na uštrb drugog) ali u smislu savladavanja vještine življenja u sadašnjem trenutku i umirivanjem svog uma (koji je programiran da nas drži u konstantnom fight or flight modu), dakle učenjem istinskog upoznavanja, spoznavanja, prihvatanja, opuštanja i njegovanja sebe kao individue koja će kao takva moći znati cijeniti sebe i biti daleko prijatnija, otvorenija, energičnija, produktivnija i ispunjenija u svim sferama svog života, kako prema sebi, tako i prema drugima.

12200902_10203456833501297_397416176_nNećemo se zavaravati da je ovaj zadatak iole jednostavan i čak i izvodljiv u ovom momentu (previše je varijabli na koje ne možemo uticati, ali nije li uvijek tako) ali rukovodeći se općepoznatom istinom da sreća dolazi iznutra možemo krenuti bejbi koracima makar u planiranje nekih sitnih promjena koje bi nas nekad mogle dovesti na put od žute cigle koji vodi ostvarenju naših snova a (ako se sjećate priče) pun je opasnosti i izazova, izdaja i dušmana, ali i avantura, čarobnih predjela, iskrenih prijateljstava i onih definišućih trenutaka gdje sami sebe iznenadimo sopstvenom snagom, željom, voljom, mudrošću, nesebičnošću i spremnošću da se borimo, volimo i vjerujemo, iznova i iznova…dok ne nađemo ono što je Univerzum skrojio upravo za nas.

Da je to tako lako svi bi okolo hodali u nekim togama, u duhovnoj nirvani, hranili se svjetlošću, živjeli po sto godina i voljeli jedni druge kao braća. Umjesto toga se uzajamno uništavamo, spletkarimo jedni protiv drugih, vrijeđamo se, ubijamo, ratujemo, silujemo, otimamo, smatramo se boljima ili gorima od drugih (i jedno i drugo je zločin) i mrzimo se jer se ne poznajemo, a u ljudskoj prirodi je da strah od nepoznatog budi prvenstveno mržnju pa tek onda radoznalost. Zato smo stalno umorni i iscrpljeni, zato smo nezadovoljni, vječito gladni jer duše ne možemo nahraniti isto kao što ona gladna djeca na koje muhe slijeću a lešinari lijeno kruže oko njih čekajući njihov zadnji udisaj ne mogu nahraniti svoje trbuhe i postoje između ostalog i zato da se mi ostali vječito stidimo svoje ravnodušnosti spram svega što nas okružuje a ne tiče se izravno nas samih…iako svi mi imamo svoje muhe i lešinare po nama i oko nas.

Možemo li zaista išta promijeniti na ovom planetu koji nastanjujemo? Na bolje, mislim. Na gore mijenjamo svakodnevno, bez milosti, bez odgovornosti, bez pameti… odakle krenuti? Od sebe.

12212548_10203456833701302_1071153419_nDa je tako lako, rekoh, svi bi dosad letjeli okolo na anđeoskim krilima. Ne bi bilo ovoliko knjiga i kurseva pomoći i samopomoći, ne bi korporacije štancale knjige superficijalne filozofije (koja je ipak bolja od reality “stvarnosti” koja nam se nudi na tv kanalima a kojoj namjeravam posvetiti čitav jedan post jer malo je ovdje prostora da izrazim svo zgražanje koje ovakvo zamazivanje očiju nesvjesnoj stoci u meni proizvodi) i koja nudi brojne načine da pokušamo doprijeti do sebe, do onog usamljenog, sakrivenog, neiskvarenog, uplašenog dijela sebe koji (nadam se) svako od nas nosi u sebi poput djeteta koje čuči u nekom mraku na nekom djelomično sigurnom mjestu i čeka da svane da se izvuče iz ovog skrovišta (recimo ispod sudopera), izađe napolje (recimo na trijem) i u svanuće predivnog jutra koje donosi neko bolje vrijeme, slobodno i bez straha udahne život punim plućima. E sad, na nama je “samo” da posegnemo duboko u sebe za tim djetetom i ubijedimo ga da je sigurno i u tmini koja nas okružuje pokušati izaći vani i povjerovati starijem sebi koji će ga držati za ruku i voditi kroz nedaće u kojima će upoznavati, ohrabrivati, snažiti i pomagati jedan drugog do konačnog cilja i potpunog oslobođenja i stapanja ove dvije strane naše ličnosti u jednu koja nosi sve dobre strane od oboje – i životnu mudrost i dječiju naivnost…sve kada i koliko treba u pravom omjeru za onaj recept sreće koji svi nosimo u sebi ali ga ne znamo dosegnuti…previše smo oprezni…iz strahova od silnih rana koje smo zadobili vjerujući i dajući sebe pogrešnima, iz predrasuda, iz sabotaža koje sami sebi radimo da bi kasnije imali opravdanja za neuspjehe, iz sumnje, iz neznanja…

12208072_10203456832781279_1106358245_n

Ja vam ovdje neću pametovati poput nekih gurua i lifecoach-ova šta treba da radite jer svako treba da osluškuje svoje unutarnje Ja. Neću vam davati pametne savjete jer ni sama ne znam šta radim niti kuda idem ali velikim uspjehom smatram što sam se probudila i putujem u sebe, prema sebi, prema drugima…na neke druge načine nego do sada…bez očekivanja, bez želja, bez zahtjeva…

Zato se usudite i krenite…

Radite što nikad prije niste, putujte, izađite iz svoje comfort zone…

Ne mislim da srljate bez cilja ali radite ono što vi želite, za čim vaše srce vapi (umirite se i osluškujte, čućete ga) a ne ono što drugi (ili čak vi sami) očekuju od vas.

12308972_10203526788210121_306641573_n

U vremenu kada te normalne stvari fasciniraju, kada je normalnost teško definisati kao kategoriju jer ono što prija većini obično nije ono što je dobro za njih a kamoli za one druge, u vremenu kada su poslodavci robovlasnici koji bi ti dušu uzeli, u vremenu kada je teško razaznati prave prijatelje od dušmana ili makar onih ravnodušnih, teško je ne odati se mržnji, borbi (ali ne protiv zla nego protiv zlih), teško je žaliti ih i zanemariti ih i graditi svoju mirnu luku, svoj mir i harmoniju.

12305631_10203529968529627_1040580969_n

Kad vidiš čime se drugi opterećavaju i šta je općeprihvaćen sistem vrijednosti, koliko ljudi žive u prošlosti i da su svoje čitavo postojanje izgradili na tome da nekoga drugog unize da bi sebe izdigli, tek onda vidiš kako si istinski daleko od takvih ljudi i možeš samo biti sretan i zahvalan na tome…tada će početi borbe, njihove spram tebe, da te slome i ukalupe u svoj svijet, tvoj otpor i gađenje spram toga…što je početna tačka svake prekretnice i boliće, ali pokazaće ti put jer osjetićeš u sebi uragan osjećaja koji ti nikada neće dozvoliti da se pokoriš očekivanjima takvih ljudi i postaneš jedan od njih – svako novo rađanje je bolno, a ti ćeš, ponovo rođen i gotovo bespomoćan, krenuti putem novih spoznaja da pronađeš sebe i svoje (novo) mjesto pod Suncem, svoje pravo mjesto, ne u svijetu uspavanih robota, ne u svijetu samovoljnog Matrixa nego u istini…”dok mnogi spavaju, neki su budni, sami sa Svemirom na ti”, što bi rekle Letu Štuke…

12309420_10203529947209094_363134379_n

12178194_10203413662022037_1095184857_n

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Brojne su knjige i priručnici nastali o vještini unapredjeđenja sebe u bolju, sretniju verziju sebe, o moći pozitivne misli i meditacije, o odbacivanju ega i prigrljivanju ljubavi prema svemu, o razotkrivanju razlike između mainstream nametnutih i onih stvarnih potreba i želja i njihovom ostvarivanju, o mirenju svog unutrašnjeg svijeta sa Prirodom, Univerzumom, Bogom, ako želite. Neću ih ovdje spominjati, svaka je korisna na svoj način i svaka nosi bar jednu lijepu poruku…voli bez očekivanja, ne mrzi, oprosti, želi, predaj se strastveno nečemu, fokusiraj se, odbaci brige, mržnje, nesigurnosti, osluškuj svoje unutarnje ja, jedi, pij, udiši, dodiruj, gledaj očima oslobođenim predrasuda, napravi, popravi, bavi se sportom, uživaj u prirodi, gaji biljke, pomozi životinji ili drugom čovjeku, slušaj muziku i pleši,  ili (ako si sretnik pa umiješ) sviraj instrument ili počni učiti da sviraš jedan, čitaj knjige, zapisuj svoje misli, crtaj, pravi nešto svojim rukama, njeguj svoje tijelo i iscrpljuj ga, smiri svoj um, putuj, upoznaji nove ljude, slušaj druga mišljenja, druge stavove ne neophodno ni bolje ni gore od tvojih, samo drugačije, razgovaraj sa prijateljima, šćućuri se u mirisu voljene osobe, u zagrljaju nekog kome si bitan, crpi ljubav (ima je svuda oko nas, samo je treba potražiti na pravim mjestima), gradi svoju malu trvđavu koju niko ne može srušiti, gledaj stare slike i razglednice, pravi albume, skupljaj nešto, pravi herbar, napravi obrok, ispeci kolač, otiđi u granap slabo pokretnoj komšinici u penziji, nađi ljepotu u svemu, u šolji kafe, u kolačiću, u latici ruže, u mirisu cvijeta, u osmijehu djeteta, u predenju mačke ili veselom mahanju repa psića, u toploj kupki… zvuči trivijalno, ali nije, pokušaj… opuštaj se i radi stvari zbog sebe ne zbog drugih (osim ako to spada u kategoriju “pomozi”), voli sebe, oprosti sebi, shvati i prihvati sebe, budi svjestan da je sve moguće ako u to uložiš pošten rad i trud i iskrenu i dobru misao ali upitaj se je li baš to ono što ti treba, nekad pusti da te rijeka nosi, ona će nekada bolje od tebe znati kuda i zašto, boreći se protiv struje samo ćeš izgubiti vrijeme, nekad izađi iz rijeke jer to nekad nije više tvoja rijeka… kako znati kad, kako, gdje i zašto… osluškuj sebe… tvoj unutrašnji glas sve će ti reći… samo ga nauči slušati unatoč silnoj buci koja dolazi sa svih strana… zatvori sve svoje tabove i ostavi samo onaj sa laganom muzikom i mirisima i uplovi u sebe… nekad ćeš se uplašiti, nekad pozitivno iznenaditi…i nedaj da te prepreke obeshrabre… baby steps… idemo polako ali odlučno… ipak je pred nama velika avantura…

by Diona

12312218_10203529974729782_347099948_n

(muzička podloga: The impossible dream – Frank Sinatra, My way – Frank Sinatra, Mjesto za dvoje – Letu Štuke, Minimalizam – Letu Štuke, Parni valjak – Zastave, Gibonni – Toleranca, Za dobre i loše dane – Nina Badrić, Mir u tebi stanuje – Konck out, Angel – Sarah McLachlan, What a wonderfull world – Luis Amstrong)

Comments

comments