Uzeću par redaka ovdje da pišem o strasti…onoj ludoj strasti koja vas ponese pa ne znate gdje ste i sve bi ostavili i sve bi odbacili za samo par sati pored te osobe…sebe, porodicu, budućnost, dobar glas (ha,ha!), život ako treba…i ne mislim ovdje na vidi mu pektoralisa/vidi joj sisa…nego onu neku hemiju koja vas privlači i morate je slijediti kao krijesnicu na mračnoj šumskoj stazi iako znate stoprocentualno da idete u golemo sranje, iako svi vaši alarmi vrište NE, osjećate da je on(a) vaša propast, vaš pakao i raj, vaša svetinja i kalež…ono što nikad nećete zaista imati, a nikad nećete prevazići…vaš sopstveni Mr Grey, i ne mislim ovdje na seks, o ne, mislim na puno puno više od toga, mislim na ljubav za koju znate da nikada neće moći biti ostvarena, ne nužno jer je druga osoba zauzeta ili zla ili igrač/kučka ili iz bilo kojeg drugog razloga već zato što znate duboko u sebi da niste jedno za drugo i da nikad nećete moći biti sretni skupa…ali uvijek ćete imati uspomene, zar ne…

Nekada davno, rekla bih – nema pogrešnih osoba i nema pogrešnih ljubavi, i ostavila bih godine, energiju, nerve  i zdravlje boreći se za nešto što remotely potsjeća na ljubav. Sada ne mislim da išta što me ne čini sretnom i izgotivljenom sada i odmah zaslužuje moju pažnju, a ne moju bol. Nema više gaženja bosim nogama po trnju za voljenim dok on konta bil-ne-bil. Mrš! But that’s just me. Ali nećemo o tome sada.

Danas želim pisati ne o principima, ne o odlukama, ne o bilo čemu na svjesnoj razini. Želim vam pokušati prenijeti onaj osjećaj kada sve ode u pičku materinu a vama se živo jebe jer poslije toga za čim čeznes a konačno se događa, tu pred tvojim očima, tu pod tvojim prstima, i poslije trenutaka podijeljenih sa tom osobom više ništa nije (toliko) važno ili važno na načine na koje je bilo prije. Jednostavno, sve počinje da titra na nekoj drugoj frekveniciji i ti postaješ drugačija osoba. Ni bolja ni gora, i dalje si to ti ali sada si nekako svjesnija sebe…ima li takvih ljudi? Koji samo proplešu pored vas, dotaknu vaš život i promijene vas iz korijena? O ima itekako. I to što nisu stvoreni za vas i što imate samo malo vremena da se napojite tom životnom energijom ništa ne umanjuje tu sveprožimajuću sreću i ništa ne oduzima od te epiphany, naprotiv svemu daje samo još jače boje, mirise, ukuse… Continue reading →

Cilj: U narednih pola godine do godinu pokoriti žensko stvorenje i isprati joj mozak do te mjere da vjeruje u sva sranja koja joj serviraš, uništiti joj zdravlje, živce, samopouzdanje, odnose sa drugim ljudima, potpuno je izolovati, iskontrolisati, izmanipulisati i zagospodariti njenom slobodnom voljom.

Razlog ovakvog ponašanja: ultimate si psihopata (da li si zaista svjestan svoje poremećenosti pa si manipulator i govno od čovjeka koje stvari radi sa predumišljajem ili si oštecen i bolestan do te mjere da nisi svjestan koji si degenerik, manje je bitno (to samo znači distinkciju između kruga pakla kojem pripadaš), koraci koje poduzimaš su slični, samo su kod istinskih manipulatora više smooth, a manje seljački i sirovi).

Apsolutni imperativ je da koliko je god moguće dugo ne vidi koliki si idiot  – sve dok se neupitno ne ustoličiš tako da je možeš zajebavati i kinjiti do mile volje bez ikakve opasnosti da će skupiti snage da izađe iz te jednačine…ono što ti daje apsolutnu prednost i vezaće većinu žena za nerealnu nadu da će se tvoj idiotizam svesti na podnošljivu mjeru (ali će te na neki način vezati za tu ženu dugoročno iako ti to možda ne želiš ali ti, opet, daje nepresušne izvore maltretiranja iste) jeste trudnoća, odnosno dijete – njena nesigurnost i zavisnost od tebe koju naročito slabe žrtve osjećaju vezaće je za tebe unatoč svim alarmima za opasnost koji vrište u njoj.

Continue reading →

Uzmem nekad čašu (čitaj: flašu) vina i misli počnu same da pletu mrežu, otrgnu se od mene niti koje nastavljaju dalje same, bez mog uticaja i kontrole. Odvedu me svuda, kuda i ne želim i kuda se ne bih usudila trijezna da zavirim. I razmišljam o svakakvim glupostima. Pa i o ljubavi. Šta ću? I razmišljam kako ni godine nisu pomogle da sazrem u nekim stvarima, da se opametim… Sreća pa je tako.

Ja još uvijek vjerujem da (prava) ljubav postoji i da se može desiti svakome od nas. Jer znam da može. I’ve been there. Oh how I’ve been there. Nikad ne bih pomislila na druge usne, nikad ne bih poželjela drugi dodir, nikad ne bih primjetila da postoje drugi. I to bi trajalo. Da se nisu svojski potrudili da me povrijede, da mi se zgade, da me odgurnu od sebe, otjeraju iz svog svijeta. Dok nisam bila u poziciji gdje nisam imala izbora nego da odem. Svako naknadno “izvini” i “volim te” nije više doprlo do mene. Jer nisam više vjerovala u njih.

I misli čovjek neko vrijeme da više nikada neće povjerovati u ljubav, a kamoli je osjetiti i pustiti da te preuzme. Kao da imaš izbora…kao da možeš da se odupreš toj plimi koja te preplavi kada se najmanje nadaš…

Kažu da je ljubav leap of faith (an act of believing in or attempting something whose existence or outcome cannot be proved or known  – skok u prazno, skok u vjeri da će sve ispasti dobro – čin vjerovanja ili pokušaja nečega u čije postojanje i ishod ne možemo biti sigurni). E pa još sam jednom zažmirila i skočila… Continue reading →

Uvijek sam se pitala znači li riječ „ljubomora“ morenje ljubljenog ili morenje ljubavi ili oboje.

Isto tako sam uvijek nekako mislila da je većina veza između dvoje ljudi normalna i lijepa, a na ove bolesne pune ljubomornog provjeravanja, kontrolisanja pa čak i zlostavljanja otpada mali procenat. Ispada da je ipak obratno.

Imam drugaricu u vezi sa likom koji kontroliše svaki njen pokret. Ono tipa „štucaš, ko te spominje“. Zvuči smiješno, ali nije. Mučno je i gledati sa strane. Mogu misliti koliko je njoj naporno trpiti kretena. A, then again, možda i nije. Čudno mi je uvijek bilo zašto neko podnosi nešto bolno, ponižavajuće, teško, a ne mora. Nije robija, veza je. Možeš otići kad postane nepodnošljivo. A, zamisli možeš otići i prije toga. Meni bi se lik zgadio zbog svojih ispada. A ja sam vidjela samo dio toga. Kao da nosiš kamenčugu od sto kila na leđima. Ne bih mogla podnijeti to maltretiranje i peglanje. A zašto bi to iko podnosio? Ja mogu shvatiti njega – on je bolesnik i ne može si pomoći. Ja ne mogu shvatiti nju. Ali ona je stvarno specijalan slučaj. Mislim da nju na neki način to morenje loži jer ga je greškom zamijenila za pažnju i posvećenost. Uvijek je nekako takve paćenike birala. Ili su oni birali nju. Slični se pronalaze. Sjećam se jednom na fakultetu, kad smo ja i druga jedna jaranica došle kod nje po neku skriptu i zovnule je na kafu u baštu jer je bilo lijepo vrijeme, njen odgovor je bio: ” Ne mogu. Znaš, nazvaće me pa će čuti graju, a rekla sam mu da ću učiti pa će ispasti da sam lagala. A neda mi se javljati mu jer onda ću započeti raspravu.” Da sve bude jos komičnije, tip je studirao u sasvim drugom gradu.

Zapitah se tada i pitaću se dok sam živa:  Kad nam to odlazak na bezazlenu kafu postane luksuz našim sopstvenim izborom? Koji je to trenutak kada odlučimo da svoju slobodu predamo u nečije druge ruke. I još gore, kad sami sebi počnemo da uskraćujemo sasvim normalne i bezopasne stvari od straha da će nam neko drugi zahatariti. Naš život, naše odluke, naši sati. I mi izaberemo da čamimo kući da bi nekog usrećili. (Nije li ova konstrukcija sama po sebi bolesna? Kako nešto što nam ne godi uopšte može usrećiti nekoga ko nas voli? Pročitajte još jednom. Nije vam bolesno? Onda, bez uvrede, postoji realna mogućnost da ste vi bolesni.)

Continue reading →