Čitam ove članke na portalima i svako malo izađe nešto sa naslovom “ubio ženu”, “ubio djevojku” i sl. To je postala svakodnevnica, vijest ugurana negdje između reklame za revolucionarnu mast za hemoroide i beauty savjete nekakve tamo manekenke koja živi od retuširanih slika…više i ne reagujemo na takve naslove. Pa se pitam šta je to u čovjeku, koja opruga pukne (ili se rodio sa nakaradnom oprugom) kada je neko dovoljno lud ili bezobrazan ili na bilo koji drugi način mentalno izobličen kad shvati da može uzeti nečiji život jer ta osoba odluči da ga ostavi ili jednostavno bude stavljena u pozciju u kojoj nema izbora nego da ode, a ispada kriva u bilo kojoj zaostaloj bolesnoj konstrukciji “čuvara njenog morala” te sa taj takav osjeća pozvanim da joj okonča život. Kakva je to drskost? Kakvi su to prenosi i preuveličavanje sopstvenog značaja? Koliko je žena stradalo jer je nekakav muž, momak, otac, brat, odlučio da tako treba jer su imale muda da naprave svoj izbor a ovaj “pravednik” koji se ni sam ne pridržava sopstvenih propisa je odlučio to prozvati brukom i ubiti svoju ženu, djevojku, majku, sestru, kćerku, jer mu se hoće, jer će neko iz komšiluka imati nekakvo mišljenje o tome.
Koliko je žena spaljeno i prozvano vješticama jer su se odvažile na sopstveno mišljenje, da se bore za svoja prava, da se dignu protiv ugnjetača.
Koliko ih i dan danas, u „modernom“ svijetu proglašavaju vješticama, kurvama i kučkama jer ne pristaju na podređeni položaj i žele pravo sopstvenog izbora umjesto da budu sluškinje znatno nesposobnijim i gljupljim idiotima samo zato jer su se isti rodili sa visuljkom među nogama.
Koje su žene još robinje različitim perverznjacima i izrabljivačima jer nekakvi društveni sistemi (kreirani od strane muškaraca sličnih karakteristika) od prije nekoliko hiljada godina propovijedaju da tako treba.Žene su na svijet donijele te iste idiote, othranile ih sa puno ljubavi i požrtvovanosti pa oni opet nemaju poštovanja ni za svoje majke, ni za ijednu drugu ženu.
Njih se uči od rođenja da su bolji, važniji, Bogom dani, da im sve pripada na pladnju samo jer su rođeni dok neka žena treba da brine o njegovim potrebama dok ne odraste, a onda ga preuzima druga koja je rođena i odgajana samo da sutra titra oko nekog smrada, kabadahije i živi za njegovo zadovoljenje i odobravanje.
Žene primaju Nobelove nagrade, Pulitzere, postižu vrhunske rezultate u sportu, nauci, politici. Pa opet se neki krezavi jad nađe da komentarise ulogu i značaj žene u drustvu (bez koje ni njega ne bi bilo).
U svemu tome pitam se ko je kriv za to vjekovno ispiranje mozga ženama i njihov podređen položaj protiv kojeg se bore od postanka što ni strah ni kazne ni ikakve reperkusije nisu uspjele spriječiti. I puno toga se promijenilo, ali još puno toga treba i mora da se promijeni.
Jer i dalje u brojim dijelovima svijeta žene ne mogu izabrati ništa u vezi sa svojim životom…ne mogu birati da li će se, kada i za koga udati, ne mogu birati da li će i kada roditi dijete, da li će se i koliko i kako školovati…itd itd itd.
Osvrnula bih se ovom prilikom na nekoliko priča o kojima sam čitala u prethodnih nekoliko mjeseci…
Slučaj 1: Momak ubio djevojku sa drugom i bacio je u kanjon rijeke?? Ubio muž ženu ugušivši je jastukom dok su im djeca bila u susjednoj sobi???
Ko sebi da za pravo da skonča jedan život (i to planira mjesecima) jer ona shvati kakav je to profil ličnosti i ostavi ga. Kakvi su to „moja il ničija“ tripovi? Kako jadno. Zar želiš nekoga držati pored sebe silom, prijetnjama, udarcima, uvredama, drekom? Hajvanu. Zar nemaš drugog načina da nekoga privučeš i zadržiš pokraj sebe? Povrijedila ti je ponos, ego? Ko je ona da tebi nešto uskrati, šta će raja i komšiluk reći…
Mislim da je i smrtna kazna malo za ovakve spodobe. I dok se ne počnu kažnjavati kako treba biće ih sve više…Jer sav bijes zbog svoje nedovršenosti, neadekvatnosti, kretenluka, nepismenosti, impotencije svake vrste kombinovane sa preuveličavanjem sopstvenog značaja ovakvi će iskajivati na slabijem dok god to mogu i nastaviće se ovo još mnogo puta. Oni će dobiti par godina u zatvoru. A nje njema…i svih ostalih koje će vječno nedostajati njihovim roditeljima, njihovoj djeci, njihovim prijateljima. A monstrumi samo u zatvoru…tri obroka, redovan seks, biblioteka i teretana.
Umjesto da je ostavila u amanet porodici da ga nema…ako joj se bilo šta bilo kada desi…da ga nikad niko nigdje ne nađe…da ne živi dana duže od nje…ja sam za takva, pragmatična rješenja.
Žene nedajte na sebe. Svako đubre sebi daje za pravo da uzme ono što želi samo jer je fizički jači. Idite na časove samoodbrane. Nosite pepper spray. Obavijestite policiju i svoje ako vas ko proganja, maltretira, prijeti vam. Zaštitite se. To dugujete sebi i svima koji vas vole. Jedan je život a kretena previše.
Slučaj 2: Muž je mariše svako malo al ona ostaje s njim jer zna da je “voli”.
Muž je pokušao da tuče kolegicu s posla moje prijateljice. Oboje su bankari samo rade u drugim odjelima. Intelektualci, imućni, ne manjka ničeg. Pa ni nasilja. Ona ga je, naravno, šutnula, ali mnoge žene trpe takav odnos kao nešto normalno i svakodnevno što se događa (hajd) njima (jer mogu biti dovoljno glupe da izaberu da ostanu u tome, nego) i njihovoj djeci. Pa se pitam…Koji je to trenutak kad odlučiš da je normalno da te neko koga si voljela i ko treba da ti je podrška u svemu, mjesto toga udara i vrijeđa, urla i psuje? Kad odlučiš da je poslije toga ugodno i normalno leći sa njim? Kada prihvatiš da je to ono sa čim ćeš se buditi do kraja života i šta će tvoja djeca sutra ponijeti u svijet da traže žrtvu ili zlostavljača da svoj dom urede na naučeni način? Čega te strah? Da će te ubiti? Već te je ubio ako dobrovoljno puštaš da te tretira kao vreću za udaranje i pristaješ na to. Jer uvijek imaš izbora. Jer ne znam kakav da je kabadahija nekad mora leći i zaspati…I ne znam kakva opravdanja da koristi nema tog opravdanja da ti se neko dernja i unosi u facu, kune te, psuje i udara. Nema tu “neće se ponoviti” i sl. Hoće. I ti to dobro znaš. I nema tog stanja i afekta da objasni takvo ponašanje. To su poremećaji ličnosti i te ljude treba liječiti. Ili zatvoriti u kaveze da nikad ne izađu. Problem je što oni ne prihvataju da je greška u njima. Nikako da shvate da od svih stvari ljubav mora biti stvar slobodnog izbora i volje. Da ne može nazor. I da će je takvi izljevi kretenizma ponajprije uništiti. Al nemaju ove kvazialfe toliko mozga da razmisle o tome.
Slučaj 3: Silovao i ubio djevojku koju je oteo. Sedmorica silovala djevojku koja je podlegla usljed povreda…O ovakvim bolesnicima koji misle da mogu nešto uzeti samo zato jer to požele neću ni da pišem – ove bih streljala bez imalo žaljenja i šanse za pokajanje. Nema tu rehabilitacije…
Ne znam samo je li gore kada te zlostavlja neko ko je nepoznat ili neko koga si mislila da voliš…traume su strašne u svakom pogledu.
Zašto pišem o ovome? Jer sam žena. Jer zamišljam njihove zadnje sate i obuzima me bijes od ravnodušnosti društva i ležernosti sa kojom se gleda na ove ubice i zvijeri.
Zato što sam se, otkad znam za sebe, pokušavala boriti protiv nepravde i ustajala u odbranu slabijeg kad god sam imala prilike.
Možda sam imala sreće jer samo rođena u kući gdje mi je otac od prvoga dana govorio da nisam ništa manje ili više vrijedna od nekoga samo zbog spola već ovisno od toga kakav sam čovjek i koliko znanja imam. Jer me nisu učili nikakvoj diskriminaciji i govorili mi da nešto ne mogu i da je nešto neukusno ili nekulturno jer sam djevojčica već da nešto samo po sebi nije prikladno ili primjereno situaciji. Jer su mi uvijek davali krila da mogu biti sve što poželim ako u to uložim dovoljno truda.
A zamisli kad te od rođenja odgajaju da si niži soj, da si rođena samo da služiš nekom kretenu samo zato jer si žensko, da trebaš odustati od svojih snova, talenata i ambicija da bi nekom kuhala, prala, peglala, pušila, a njegovo je da postoji i možda da radi.
Onda je vjerovatno lako da ti se skrši ličnost i sloboda misli, da ti neki polupismeni lezihljebović nastavi sa ispiranjem mozga i ubijedi te da postojš samo za njegov komfor i zadovoljstvo, dok je i kako je njemu ćeif (i još se moraš povremeno boriti za svoj status sluškinje ako kojoj drugoj paćenici zine guzica na tvoju poziciju), da je uredu da te mlavi i ‘suje jer ne znaš da može bolje ili misliš da ti ne zaslužuješ bolje.
I ne znam je li mi gori razvrat sa Zapada koji ženu svodi na njeno tijelo i njegovu upotrebnu vrijednost ili licemjerstvo i zatucanost sa Istoka koji je svode na predmet koji iz vlasništva njene porodice prealzi u vlasništvo muža da radi s nje šta hoće i nikome ne odgovara za to.
Žao mi je ako vam kvarim ovaj praznik ovolikim količinama sirove realnosti, ali ne mogu danas da ne mislim na ove žene za koje su svi praznici završili jer su njihovi krvnici bez straha od posljedica uradili s njima što su htjeli samo jer im se nisu pokorile.
Zato se moram pitati… Dokle ćemo čekati nove žrtve? Dokle će zakoni biti blagi prema ovakvim prestupnicima, a prevencija skoro nikakva? Kako će im se ukazati da moraju naći drugi način za liječenje svojih kompleksa od ostavljanja modrih tragova na ženskoj koži.
Zato moramo dati svoj glas…mrtvima, izudaranima, silovanima, onima koje više nemaju glasa ili se boje da ga puste. Posebno onima koje su još žive ali kao da nisu…
Mora im se omogućiti da se oslobode svojih mučitelja, da se školuju, da postanu neovisne, jake u profesionalnom i materijalnom smislu, da nikad ne zavise od nekog idiota. Da uvijek mogu izabrati, da li i koliko žele u nečemu participirati, da se u svakom trenutku kad nešto postane nepodnošljivo ili ponižavajuće ili bolno za njih mogu okrenuti i otići tamo gdje će im biti bolje. Da ne dozvole da ih iko izdržava, hrani, broji im sitniš za uloške. Da budu svoje, samosvjesne i odgajaju svoje kćerke da imaju pravo 
izbora, da mogu izabrati nekoga a ne da im se neko izabere i bude im nametnut, da znaju da ne moraju živjeti u kiši uvreda i šamara, da mogu postići puno toga u životu osim da budu nečije žene, djevojke, sestre, da mogu biti sve što žele i sa kim one žele, dok to žele, da nema komšiluka koji je preči od njihovog života, zdravlja i sreće i blagostanja, da same sebi moraju biti najveći prijatelj, da njihov život nije promašen i izgubljen ako nisu po svaku cijenu zaglavile sa bilo kakvim muškarcem osim ako to one žele i ako ih 
ta veza ispunjava i čini sretnijim, da ne stavljaju svoju sreću i svoj život u ičije ruke osim svojih, da znaju da je ljubav bonus i treba da uljepša život a ne da ga uništava ili oduzima, jer to onda nije ljubav, to je sila, da kad uoče iskompleksirane i oštećene ljude sa distorzivnom slikom svijeta i stavrnosti koji su ufurani da su veličine a duboko u sebi svjesni svojih nedostataka koje iskaljuju na drugima znaju da im neće biti prepuštene na milost i nemilost, da znaju da će ih imati ko zaštititi, da shvate da ljubav nije robija, da imaju izbora, da ne moraju život provesti u dokazivanju da su jednako vrijedne, da su svjesne da je svaki pokušaj omalovažavanja žena začet u strahu od njihovog potencijala i mogućnosti, da znaju da neko ko ne poštuje i prezire žene nije vrijedan njihove minute i nikada neće biti dobra osoba, da znaju da imaju pravo na obrazovanje, reproduktivno zdravlje, izbor, slobodu misli i govora, da imaju priliku da budu sa onim koga žele a ne ko im se odredi, da imaju pravo da njihova tijela nisu valuta za plaćanje i potplaćivanje…
Feministkinja? Ako to znači potencirati jednakopravnost i boriti se protiv podređenosti žene koja je manje ili više očigledna u raznim društvima, onda da, naravno da sam na svojoj strani u ovom sukobu protiv seljakluka, kabadahiluka, sile, zaostalosti, primitivizma i gluposti. Dugujemo to sebi i njima…svim onim djevojčicama koje nikada neće moći ići u školu, a to žele jer znaju da su pametnije od svoje braće ili makar jednako pametne, svima onima koje još jedan dan dočekuju negdje zaključane i neko je sebi uzeo za pravo da ih koristi poput gumenih lutaka za zadovoljstvo različitih bolesnika, zanemarujući da su žive osobe, svim onima čije su oči mrtve a tijela unakažena udarcima, svima onima izmučenim pogrdnim riječima, omalovažavanjem, prijetnjama i poniženjima… razmislite o ovome kada sutra dobijete ružu u jednom danu kada vam se odaje nekakvo priznanje što ste unatoč svim preprekama koje su stavljene pred vas, u ovoj fazi svog života, tačno tamo gdje želite biti…mnoge nisu imale šansu ni da započnu bilo kakvu bitku za sebe.
Sretan vam 8. mart, drage moje žene, djevojke, djevojčice. Sijajte i nedajte nikad nikome da uguši taj sjaj.
by Diona
(muzička podloga: No more – Denis Latray, Anna Naklab feat. Alle Farben & YOUNOTUS – Supergirl, Listen – Beyonce, Luka – Suzan Vega, He hit me (It felt like a kiss) – The Crystals, Outside of that – Bessie Smith, Never again – Nickelback, Love the way you lie – Eminem ft. Rihana, Fistfull of love – Antony and the Johnsons, Behind the wall – Tracy Chapman, Run for your life – The Beatles, Kiss with the fist – Florence and the Machine, Tatyana – Archers of loaf, The Blue Flashing Light – Travis, Delilah – Dresden Dolls, She’s a Jar – Wilco)