Daleko od tog da sam ja anđeo. I da ne griješim. Ali se dičim nekim svojim osobinama – naprimjer kategorično odbijam participarati u svakom odnosu koji se sveo na nadjebavanje odnosno takmičenje u kojem je cilj nekoga koga si volio zajebati u bilo čemu, jače, bolje, snažnije i trajnije. Kao da ljudima nije dovoljno što su već ispali glupi ili smiješni ili jadni ili loši pa se trude da još više sebe srozaju u vašim očima. Znam, nekad je to jedini način da pokušaju dobiti bilo kakvu reakciju od vas. Ali u tim pokušajima, neki postupci su neodbranjivi i kad prođe neko vrijeme i osvrneš se…možeš samo da im zahvališ jer su se potrudili da te uvjere da shvatiš da nisi pogriješio što ih odjebao…
Prije nešto više od deset godina prekinula sam svoju prvu dužu značajniju vezu. Moja greška je bila jedino u tome da sam pustila da sve to predaleko ode dok nisam skupila snage i okončala sve.
Moje „dosta“ bilo je uvreda za njega. I da bi se “osvetio”, došao je na mjesto gdje je znao da ću biti za svoj rođendan sa drugom djevojkom sedmicu nakon prekida, na dan koji bi zaokružio tri godine veze da smo ostali skupa. Slučajno? I don’t think so. Nije mi bilo lako. Ni najmanje. Trebalo je vremena proći da bih počela razmišljati ovako kao danas. Ali sa određene vremenske distance bila sam u stanju uobličiti u riječi onaj osjećaj koji se tada pojavio u meni i drži me i dan-danas. A to je zvučalo nekako ovako: Baš si mi pokazao. Neka si. Good for you. Ja te neću „kažnjavati“. Jedna i jedina kazna koju od mene možeš dobiti jeste da gubiš mene….za sva vremena. Ako ti nije bitno, dobro i jest, ako ti je bitno, još bolje. Jer meni više nije. Jer onaj ko me zna i ko me želi uz sebe nikada me ne iskušava, ne poigrava se mojim osjećanjima. Ne kocka se time. Jer zna da sam takva da i onda kad te volim životom neću dozvoliti da se igraš sa mnom. I ono što ljudi nikako ne mogu da shvate je da nije važno gdje, s kim i šta urade, već kako. Priloška odredba za način. To definira cjelokupni dojam mnogo više nego navedene kategorije.
I uvijek svakome kažem: sa mnom nikada ne igraj na kartu ljubomore. Al mnogi se zalete. Što li?
Zašto je to omiljeni pokušaj da se vrati neko koga si povrijedio? Zar to više igdje ikome prolazi? Zar su žene zaista toliko glupe da padaju na ovu providnu taktiku? Ja nisam kao neke djevojke koje će to pokrenuti, zainteresovati, vratiti tebi. Ja ne sjedim na rezervnoj klupi sa brojemu ruci. Ja odlazim iz takvih situacija. Jednom kada osjetim da mi se čini nepravda, da me se tako degutantno provocira i da neko to čini namjerno, naš odnos prestaje… samo je pitanje vremena. I to bez riječi. Jer tu je već sve rečeno ako dođe do tog. Jer ti tada više nisi neko moj, nisi dio moje duše. Počinješ taktizirati. Kalkulišeš. Gdje ima kalkulisanja nema ljubavi. Ono što ti smatraš taktikom u kojoj nema fule, sigurnim receptom koji će me u suzama vratiti tebi, ustvari ti samo odmaže, a meni pomaže da se udaljim od tebe. Najtužnije je što uvijek ljudima dam uputstvo za rukovanje, ali oni to ne uzimaju za ozbiljno. Precijene svoj značaj, a potcijene mene. U svijetu gde si prisiljen pola dana, a često i duže, provoditi sa ljudima sa kojima ne bi ušao u lift da te se pita, bar možeš birati one sa kojima provodiš slobodno vrijeme. I ljudi to često zaborave. Da ništa nije uklesano u kamenu i da ništa ne moraš nastaviti i ako si godinama prakticirao.
Ja ovakvo svoje postavljanje prema ovom problemu ne biram. To se jednostavno desi. I jače je od mene. Al moraš se baš potruditi da do toga dođe. Kao kad guraš pijesak u kesu i vidiš da je prepuna i guraš i guraš i samo dođe taj trenutak (ne nužno najgori od svih ali možda samo jedan previše) kad se nešto u meni slomi i ne mogu dalje. Kesa puca, pijesak se prosipa na sve strane, a ja samo stojim i gledam te i samo mogu pojmiti ogromno gađenje koje me obuzima. Preko bola mogu, preko ponosa i povrijeđenosti, preko suza, al preko gađenja nikad. Kad ga osjetim, nema nazad i ne mogu više nikada biti sa tobom u istoj prostoriji. Bar ne namjerno.
Nisam ja jednostavna. Što te više volim, to više od tebe očekujem. Ili možda je bolje reći: to manje sranja od tebe očekujem. Kikseve razumijem. Svi ih pravimo. I ako zaslužuješ ješću ti govna lopatom kad imaš loš dan, oprostiću bez izvinjenja kad zasereš, ali kad sam sigurna da si nešto uradio s predumišljajem… tu je kraj. Ovdje ne mislim na početne igrice mada mi se i to gadi… mislim na ono kada si ubijeđen da sa osobom imaš već neko vrijeme odnos poštovanja i povjerenja… a nemaš. Ubijeđena sam da osoba koja ulaže napor u to da vas iznervira i povrijedi nije vaš prijatelj, nije neko koga trebate u životu, pogotovo ne da ga volite i dijelite sa njim najskrivenije kutke vaše duše. Dosta sam toga (čitaj: gluposti) uradila iz ponosa, ali NIKAD sa predumišljajem, samo zato što nisam mogla izabrati drugi put… jer to nisam ja… I sve možemo razjasniti, rješiti, prevazići nekako, ali jednom kada spoznam da nekoga veseli što vidi na meni da me je povrijedio, ja nemam više šta da kažem toj osobi. Jer to je bolesno. I ja takvoj osobi ne mogu vjerovati. A ako ti ne mogu vjerovati, ne mogu biti s tobom. Inače nisam tako kategorična. Ali ovdje moram biti. Ovo važi izričito u situacijama kada mi je bilo jako stalo do nekoga i kada je osoba usrala i šefa i stanicu i prugu.
Možda sam ja nekad slaba, Bog zna da jesam neodlučna, ali jednom kad donesem odluku držaću je se do kraja. A ko mi je blizu zna me dovoljno da zna da je ovo što govorim tačno.
Nikad kad krene nizbrdo ja nemam snage dokazivati nešto okolini. Ne vidim svrhu tome. Valjda neko tamo vodi podatke o tome ko je kome bolje kurnuo? Nije mi važno. Ne shvatam sve što ljudi rade ne zbog sebe nego zbog drugih da im napakoste. Takve ljude mogu samo da žalim. Oni misle da su nešto dokazali, da su mi udarili na ego, na ponos, na sujetu. Ono što ne znaju je da sam ja još mnogo prije nego sam se izmakla iz te situacije (ako je ona rezultat gradacije nekog sranja, a ne nešto iznenađujuće i naglo) već započela proces preboljavanja. U tom periodu počne da umire u meni svaki dio dobra u toj osobi i ostane samo ono loše… možda je to sebično…. možda je glupo… možda dječije al to sam ja… Kad mi se jednom zgadiš ne može te dž.š. rehabilitirati.
Kad popušiš onda si ga popušio braco, oh još kako, do jajca. Nema kod mene praznih prijetnji ili igre. Ako si djelovao sa predumišljajem, postaješ nepostojeći za mene. Ne mrtav. Već nepostojeći. Da si umro žalila bih te, ovako si jednostavno prestao da postojiš za mene. Nema te više. Ravna linija. Prazan prostor. Ne postojiš. A ja ću naći načina da ne dođeš do mene.
Onda dolazi olakšanje. I dobar je to osjećaj, nakon toliko mučenja sebe, zarad ljubavi, zarad značaja koji pridajemo nekoj osobi – kada ti više nije bitno, kada nemaš više šta toj osobi reći, poručiti, pokazati, ne treba ti closure, ne zanima te šta misli, je li sretan ili pati, ne postoji… I kad pređeš tu granicu nema više toga šta i s kim možeš uraditi da mi bude bitno. A trude se ljudi. Baš se trude da ti se zgade još više… kao da nije dovoljno to koliko su se već obrukali. Moja je greška što smatram da ljudi znaju kako se treba ponašati, da poštuju minimum makar sopstvenog dostojanstva. Ne. Ako pustiš pogaziće ama baš sve.
Jednostvano ljudi ne znaju stati. Često ih pustim da vidim dokle mogu srati. Odgovor je: beskonačno mnogo. Također kad ljude jednom navikneš da si fin (čitaj:budala) i korektan, gotovo je. Misle da ti mogu uraditi otprilike sve i da ćeš ti samo kimnuti glavom i skrušeno stati u red da čekaš mrvicu njihove milosti. A uradiš li ti njima jednom isto ono što oni tebi rade nebrojeno puta, začude se i uvrijede. Isto kao da trebi nije dozvoljeno učiniti ono što je njihov modus operandi. Ljudi su neobjektivni i imaju više aršina, dva minimalno: za sebe i za sve druge.
Zato nikada nemoj dozvoliti da se zbog ljubavi neko ponaša loše prema tebi… to je u tom slučaju jednosmjerna ljubav ma šta druga strana rekla u svoju odbranu. I shvati da ne moraš ti ništa… ko kaže da moramo biti jedno drugome u životu. Samo moraš biti iskren prema sebi i pomoći sebi da prevaziđeš teške trenutke i nastaviš dalje a da se pri tome što manje promijeniš na gore. I kada vidiš da onome drugome baš sve ide kako treba, a ti si zapela na mrtvoj tačci pomisli: Neka. Nek je živ i zdrav. Samo daleko od mene. Neka se raduje. Sve će proći, sve će to da se sredi i slegne… treba nakon svega ostati čovjek, vjeran sebi i univerzalnim principima ljudskosti.
I kada se sve riješi, padnu maske i ljudi pokažu svoje pravo lice tek onda možeš znati kako da se postaviš. Svako ima pravo da živi svoj život kako i s kim želi. Poštujem. Svako ima pravo da radi sve šta želi. Poštujem. Prva ne volim da se nešto radi iz reda… želim da se prema meni djeluje samo iz želje i potrebe. Sve nečije želje i izbore ja poštujem, ali treba onda i ono drugo da poštuje to da ja više ne mogu dopustiti da me neko ponižava i povređuje. Pravo na moj izbor da odem. Jer ti možeš meni učiniti sve šta želiš, ali onda budi spreman na posljedice. Opet kažem, nije sve uvijek urađeno iz loše namjere. Treba to sve dobro odvagati kada vam je neko bitan jer ovdje govorimo o konačnim odlukama. Ali kad uračunaš sve promjenljive varijable i jasno i nepobitno uvidiš da nečijim postupcima upravlja predumišljaj znaš da više nikada ne možeš bez sumnje tu osobu gledati u oči, povjeravati joj tajne, pustiti je u svoje srce, ne možeš joj više nikad vjerovati, a bez toga nema ništa…. S druge strane, ako je to neko tebi izrazito bitan, ne možeš se nakon svega vratiti na površan odnos. Jednom kada odnos postane dubok i značajan, ne može se vratiti unazad na lepršavi pi-hi-hi odnos sa ljudima koji vas nikada tako ne mogu povrijediti jer su vam beznačajni. Sa osobom do koje mi je stalo ne mogu biti u stanju konflikta. Ako si nebitan pomnožiću i tebe i tvoj konflikt sa nulom. Al ako si mi nešto značio ne mogu imati takav odnos s tobom. Ili smo sve ili ništa. I onda ostaje ništa i dešava se sve navedeno. Ali sve prođe. I onda kad se jednom sretnemo ti ćeš se stidjeti a meni će biti svejedno. Možda ću te malo žaliti. I to je sve.
I kada vidite used to be your significant other sa nekim drugim biće vam svejedno. Samo se upitajte: želim ja biti tu, pored njega. I odgovor će vam doći sam: Ne ni da je zadnji čovjek na svijetu. Ne ni da je sutra Sudnji dan. On više nije moje nešto, on mi ne želi dobro, to je neko ko planira kako u meni izazove negativnu emociju, kako da meni bude loše. I zaista nema te osobe koju može skoprnjat da me zainteresuje i isprovocira, nema tog trijumfa koji može postići niti te dubine u koju se može spustiti da izazove moju reakciju. Već je dovoljno jadno i tužno što živi svoje dane da nešto meni dokaže, a nepostojeći je. Skoro mi žao kada čujem nakon nekog vremena koliki je trud neko uložio da mi nešto dokaže…a meni jednako nebitno. Nema više ni inata ni ponosa, nema ničega, samo praznina tamo gdje je nekada bila ljubav, pripadanje, bliskost. Pomisliš onda: Ne boli me nijedan trenutak koji provodiš sa drugom osobom jer se nikada ne bih poželjela mijenjati sa njom. Jer znam ko si iza svoje fejk fasade. Draže mi je moje ništa nego tvoje sve. I kada zamislim najbolji scenario za tebe, a najgori za sebe, opet se ne bih mijenjala sa tobom. Jer ja bih radije bila zatočena u tamnici bez tebe nego bilo gdje na svijetu sa tobom. Jer znam za jad u tebi. Znam koliko je sve to oko tebe i u tebi nazor, lažno i površno. I sav taj dojam lagodnosti i uživanja koji odaješ…ali ja te znam malo bolje. I znam da sve to što frenetično grabiš i trpaš u sebe nikada neće moći ispuniti tvoju malu dušu, tu ogromnu prazninu koja panično zjapi u tebi. Nema toga što će te moći ispuniti i smiriti. Okruži se ljudima, zabavi se, radi sve što možeš da izbjegneš sebe, ali jednom ćeš ipak morati ostati sam sa sobom. Jer znam strah koji te obuzima kad zatvoriš oči…i više nemam potrebu da te utješim, da ti kažem da ću biti tu za tebe kao toliko puta prije, da ti pomognem, da ti kažem da će biti sve uredu…jer neću. Jer si se mnogo potrudio da uradiš sve da me odgurneš od sebe, da te više nikad ne poželim i ne zažalim za tobom, a trud se treba ispoštovati. Pa nek ti bude. I nije mi ni najmanje bitno šta će biti s tobom jednom kad shvatiš koliko si sebe zajebao. Jer ja te više ne želim i nikad ne mogu poželjeti. Jedina želja koju imam u vezi s tobom je da te nikada ne vidim. I kad te negdje vidim učiniću sve da odem odatle, ali ne zato jer mi je teško nego zato jer mi se gadiš. Jer više ne postojiš za mene. I neću više ni da te žalim. Možda ti to ne doživljavaš tako. Možda ti nije bitno. Nije važno. Nisi više bitan ti. Sad sam za promjenu malo bitna ja. Kako se osjećam, šta hoću, šta neću. Bez kompromisa. Game over.
Da se vratimo na ovog pluskvamperfekta: Želim mu dobro. Ustvari da budem iskrena zaboli me dupe. Ne želim mu zlo, naravno. Ali nisam više ni ona budala koja hoće da je korektna i poslije kraja. Mogu samo reći da sam mu zahvalna. Tada mi je bilo teško ali iz ove perspektive vidim da mi je učinio uslugu. Nikada ja ne bih mogla biti sretna kraj njega. Jednostavno bih ga prerasla. I naučio me je neke stvari. Pripremio me je za ono što dolazi. Za to da su ljudi koji ti se danas zaklinju na ljubav sutra sposobni da te gađaju u najslabiju tačku ne bi li te uništili. Zato sam neke druge kretene bolje percipirala i lakše preživjela. Bilo je tu svega… od onih što su lagali da ne trepnu do onih koji bi se satrli da se pomire sa mnom samo da bi u istoj sedmici uradili ponovo very same thing zbog koje smo raskinuli, od onih koji su me voljeli a učinili sve u njihovoj moći da me ubijede u suprotno do onih koji su te teške riječi tako lako izgovarali, a iza njih nije bilo aposlutno ničega… u svakom slučaju, bez mog pluskvamperfekta puno kasnije bih upoznala predumišljaj i ne bih ga možda tako dobro danas znala prepoznati i ismijati. I kao što jednom rekoh: i loše iskustvo je dobra škola…
Al nikad ništa poslije nije mi palo tako teško kao taj moj dvadeset i neki rođendan.
Najjači momenti su mi bili oni poslije… oni nespretni pokušaji da se slučajno sretnemo (nema šanse, usrao si – budi muško, ništa nećeš dobiti uz olakšavajuće okolnosti i servirano na tacni), kao njemu je žao, kao šta nije uredu, kao pa kako nije upalilo, kao pa to sam isti onaj ja koji ti je šaputao da te voli ne tako davno…da, i isti onaj koji je sve to istrgao iz mene i izgazio… iz igre…jer nisi znao bolje, jer si malo poglup… jer si se kockao, igrao na ljubomoru, blefirao i … izgubio.
I nije mi poslije pričinjavalo zadovoljstvo ni njegovo klecanje koljena, ni lupanje srca ko u zeca kad se sretnemo a košulja vidljivo treperi na njemu, ni raspitivanje kako to da ga preživjeh, ni špalir sličnih ali nikada ni približnih meni… zadovoljstvo mi je jedino donijela činjenica da je i nakon svega u meni ostalo puno toga za pokloniti, puno ljubavi za pružiti nekome drugome, puno snova i duše… jednom kad je ljekovito vrijeme odnijelo sve lijepe uspomene i ostavilo pustoš na njihovom mjestu i jedan mali ožiljak, nevidljiv golim okom na mome srcu.
Jer sve prođe i jednom kad se sretnete nakon puno godina ne shvatate sebe da ste ikada poželjeli stati 5 minuta i porazgovarati sa tom osobom a ne bili ludo zaljubljeni i plakali za njom, iz noći u noć, mjesecima. Tek tada shvatite da vam je Univerzum učinio uslugu, udaljivši od vas one kojima tu nikada nije ni bilo mjesto, da bi oni pravi mogli da dođu do vas.
By Diona
(muzička podloga: Ti možeš sve – Željko Vasić, Skinny love – Birdy, Wrecnikg ball –Miley Cyrus, Skyscraper – Demi Lovato, Opraštam ti zlatiborske zore – Ana Bekuta, Jar of hearts – Christine Perry, Listen – Beyonce, Ostavljena – Severina, Rolling in the deep – Adele, Send my love to you new lover – Adele, When I was your man – Bruno Mars, Eyes on fire – Blue fondation, Voleo si skota – Goca Tržan, Roar –Katy Perry, Rise – Katy Perry, Krive riječi – Maya Sar, My Immortal – Evanescence, Let her go – Passenger)