Uspavanka za M

13819502_10204779920017633_1587931220_nSanjala sam da si mi se vratio.

Kunem se, probudila sam se sa mirisom tvoje kose u nosnicama, sa ukusom tvog poljupca u ustima. Tako stvarno da sam mogla vrištati.

Ova jedna prijateljica rekla bi da ovaj dio mene koji još ne želi da te pusti (svi moji dijelovi su nažalost takvi, osim onog jednog jedinog, strogog, ali taj se pita) te tako priziva i pokušava da ublaži ovo što trenutno osjećam. Ovu tupu prazninu i bol koja gotovo da je fizička (nisam to godinama osjetila, ne na takav način – osjetila sam ljutnju, hladan bijes, tugu, razočarenje, iznevjerenost, ali ne takvu težinu u sebi, slabost u cijelome tijelu, nemogućnost disanja, to ne već dugo, dugo). Druga jaranica rekla bi da moj mozak pokušava da tako dobije svoj closure i moja podsvijest racionalizira sve pokušavajući na taj način da me opusti i procesiura neke uspomene (gluposti, kako se uspomene uopće „procesuiraju“, one se drže u sebi i potiskuju na neka mjesta odakle se ne mogu iskrasti lako, ali im to ipak pođe za rukom, najčešće u kišnim noćima kao što je ova). Treća prijateljica bi rekla da se ostavim toga i da me ne zaslužuješ i da bi trebale otići negdje da se napijemo, onako ženski.

13817120_10204779899217113_511676956_n

Bilo je čudno, ali nijednog trenutka mi nije palo na pamet da sanjam. Kao da me sopstveni razum potpuno poronio u neki paralelan svijet pa sam sa strane gledala šta se dešava, vidjevši i sebe i tebe, kao u nekom filmu. A sve je opet bilo tako stvarno. I ja sam razmišljala onako kako inače razmišljam i ostale stvari su se dešavale uobičajeno. Poslao si neku poruku… (naravno, ti to nikad ne bi uradio, ne na taj način, ne tim riječima) nešto o tome kako su ti zadnji mjeseci bili najsretniji u životu i kako ne možeš shvatiti da smo dozvolili da nas razdvoji išta a ne nešto bezveze, kako su sve ovo gluposti kojima ne možemo dozvoliti da stanu između nas, jer bitno je samo ono šta čovjek osjeća, pogotovo u današnje vrijeme kad su iskrena osjećanja takva rijetkost a ljudi tako zli jedni prema drugima bez ikakve potrebe… i, napisao si… oprosti, maleno, bio sam glup i nisam razmišljao koliko sam te mogao povrijediti (nešto što ti isto nikada ne bi rekao – čudi me kako tada nisam shvatila da sanjam) i ja sam osjetila kako sva ona težina pada sa mene i zaboravila i zašto sam uopšte ja ovdje a ti tamo i šta se uopšte desilo pa da sam mogla pomisliti nešto dovoljno loše što bi onu najranjiviju mene udaljilo od onog najiskrenijeg tebe… jer meni je tebi uvijek bilo lako vjerovati. I osjetila sam ti se bliža nego ikad.

13823708_10204779903617223_1121289223_nBaš kao u filmu, onako nerealno kako nas uče da bi moglo biti i što očekujemo kad smo zbunjene – kada onih par pravih rečenica u pravom trenutku, pravilno formulisane, sve riješe. I odnesu sve sumnje i nedoumice i sve ono što boli, a ostane čista ljubav.

I došao si.

Donio si mi rafaello.

Pili smo ledeni čaj od brusnice direktno iz staklenog bokala, a ja sam pekla palačinke u tvojoj košulji (koji kliše, zar ne – naročito jer sam te samo jednom vidjela u košulji) i smijali smo se kao djeca, lako i prirodno i opet si mi bio u dosegu daha dok sam te gledala u oči i držala tvoje lice u svojim dlanovima. I ponovo sam mogla podnijeti tvoj dodir, a tvoja blizina je bila ljekovita a ne teška i nepodnošljiva. Ne znam kako se vrijeme mjeri u snovima, ali trajalo je dovoljno dugo, ne onako kako obično snovi traju, kada stanu na najljepšem dijelu pa pokušavaš ponovo da se vratiš i dosanjaš drugačiji kraj dok se još nisi razbudio. Sve dok te stvarnost ne razdrma i shvatiš da si negdje drugo a da taj smijeh koji si ubijeđen da proizvodiš cijelim tijelom ustvari samo čuješ u svojoj glavi.

13866674_10204796295547011_1511468643_n

Neki dan me jedna prijateljica pitala šta je to tako posebno u tebi što te odvaja od drugih, zašto sam baš tebi dozvolila da mi toliko priđeš, da me tako povrijediš, bez ikakvih prepreka koje stavljam pred druge ljude. Nisam joj znala objasniti. Jednostavno se desi. Neko ima ključ do vas, do onih nekih dijelova u koje drugi koji su tu bili godinama nisu uspjeli ni da zavire i, nesvjesni da to radite, uzmete ga za ruku, dok vam je u drugoj fenjer i po mrklom mraku provedete tom skrivenom stazom, tim labirintom oko kojeg je zid kao u Trnoružici do jedne klupe gdje sjednete i pogledate se u oči.

Tako da ni danas ne znam objasniti zašto ti.

13817224_10204779903777227_1449068617_nNe nedostaju meni toliko ni tvoji dodiri ni poljupci, ni tvoje bezvezne savršene oči, ni za mrvicu preduga kosa. Ne nedostaje mi ni tvoj smijeh ni lijepe riječi koje su ti se ponekad znale iskrasti meni. Nećeš vjerovati, nedostaje mi boja tvoga glasa (još ga mogu savršeno lako dozvati u sjećanje, puno lakše od obrisa tvoga lica pod mojim dlanom ili izgleda tačkica u tvojim očima), nećeš vjerovati – nedostaju mi naši obični, beznačajni razgovori. O glupostima, o nebitnim stvarima, o nebitnim ljudima. Nekad kada bi sjedili čak i jedno pored drugog, a ne jedno naspram drugog, kad bih zažmirila i naslonila glavu na tvoje rame i slušala te kako pričaš nešto bezveze, osjetila bih se tako potpuno sretnom a tvoja toplina koja je na neki način tada prelazila na mene samo tim jednim, nevinim dodirom i obuzimala me cijelu, dok udišem miris tvog tijela pomiješan sa tvojim parfemom činila je da se osjećam živom i sigurnom u tom jednom trenutku, u ovom vremenu nesigurnosti i stalne promjene. Nedostaje mi taj osjećaj koji bi se tada budio u meni radi tebe.

Možda si zato za mene bio poseban. Ne znam.

13820889_10204779920177637_390742773_nZašto ovo pišem?

Jer znam da ti ovo nikada nećeš čitati.

I znam da i kada bi čitao to ne bi ništa moglo promijeniti, ni u meni ni u tebi.

Jer tako jednostavno treba i mora da bude.

Nisam nikada ni sumnjala da je vrijeme koje imam kraj tebe ograničeno, samo sam mislila da ga imam puno više. Da bi ga ti želio puno više.

I pišem jer ti ne mogu reći (čak i kad bih ti više išta imala reći). Znam da ti voliš direktan razgovor više od ovoga (ali nikada nećeš vidjeti ove redove pa je i svejedno) ali ja nikada ne bih bila sposobna za takav razgovor. Ne zato jer mi nije bilo stalo. Već upravo obratno. Jer se toliko bolje mogu izraziti ovako nego kada govorim dok mi drhti glas a ja se osjećam kao djevojčica od deset godina koja ne zna kako objasniti kako se osjeća i čak i kad bi znala nema hrabrosti da to izgovori.

13823316_10204779920097635_1280167085_nI zato što sam se probudila i shvatila da sam te samo sanjala, da sam sama u mračnoj sobi i samo sam upalila kompjuter i počela tipkati da zaboravim i da ne zaboravim.

I jer se onda kad sam otvorila oči ona težina vratila u moje grudi a ja želim da ona ode i nikad se više ne vrati.

Mislim, nemoj da misliš da ja umirem za tobom. Ništa slično. Već odavno ja ne umirem ni za kim. Ja već godinama ne mislim o nekome plačući ni tiho a kamoli glasno, puštajući tužne pjesme, vukući se danima ko prebijena, čudeći se iskreno kako je svijet nastavio da postoji, tako bezobrazno lako, a trebao je da stane, čudeći se kako si mogao da me povrijediš tako lako, tako prirodno, čudeći se kako možeš bez mene. Odavno meni ne drhti glas i ne zastaje dah i ništa mi se ne vidi na licu (osim nekog „mogla sam pretpostaviti“ osmijeha pomiješanog blagog čuđenja i razočarenja).

Nije da nikako ne mislim o tebi. Mislim. Nisam više ni ljuta (ne znam ni jesam li ikada doista bila), ali nekako je trenutak prošao i ja sam prošla, onakva, spokojna kraj tebe. I ne boli toliko ni nedostajanje i to nedostajanje tebe koje je toliko teže ovaj, drugi put (a čovjek bi rekao da sam se dosad trebala navići – ako si mi išta dao, to su dani, mjeseci tog istog nedostajanja onaj prvi put kad sam te pustila do sebe) koliko boli konačnost svega. Ono kad kažeš sebi – nikad više. Ne ja. Ne ti. Boli ta konačnost. Ali i tješi. Jer jednom će proći i ovo nedostajanje. Mada nije ni ono toliko strašno. Navikli smo se jedno na drugo, ono i ja.

13820475_10204779917657574_1175297102_n

I ono što me najviše nervira kod mene nije ni što sam ti i na javi i u snu tako lako povjerovala u sve rečeno (ipak sam tako mnogo i dugo onakvo nešto željela da čujem od tebe), ni što sam i dalje u nekim stvarima nepopravljivo glupa i uvijek ću biti – nervira me što me stalno progoni ta neka misao da bi me, da si me bolje upoznao, nekako više volio. Onu pametnu i dosjetljivu mene, duhovitu i lepršavu mene, onu sigurnu u sebe i zločestu mene, onu odraslu mene. Jer, nisi prošao te slojeve, porušio zidove i došao do moje suštine (mislim da nikad niko ni nije, ali ja sam tako željela da to budeš ti). Žao mi je što me nisi ni djelomično upoznao, onako kako su me neki drugi znali i zaista voljeli zbog toga (mada si me na određene načine znao bolje od svih). Onda se sjetim da si imao sasvim dovoljno vremena da me upoznaš da si to želio. Pa se opet naljutim na sebe. Pa me prođe. Jer više nije ni važno. Jer sam te pustila od sebe. I jer sada moram dalje. I neću te ponovo pustiti blizu. Bar ne u stvarnosti.

13874676_10204796313147451_2082255433_n

Ali u snovima se ništa ne pitam. I tu ću te katkada vjerovatno morati sresti. I ne znam da li da se radujem tome ili strahujem od toga. Ali i to će izblijediti kao i sve drugo, kao fotografija ostavljena na suncu. I ne znam da li da se radujem tome ili strahujem od toga.

13866581_10204796311947421_2125704405_n

13819622_10204796256746041_1496663601_n

 

 

 

 

 

 

 

 

Znam samo da nikada nećeš znati šta sam i koliko osjećala za tebe, da ću dio tebe namjerno dugo još zadržati u jednom mjestu, duboko u sebi i da ću ti uvijek željeti da budeš sretan i neopterećen, pun života i siguran u ono što želiš. I, što bi rekla rahmetli Whitney: but above all this I wish you love.

Jer i kad me ljubav potuče do koljena, ja ću i dalje da je želim uvijek svima oko sebe, jer nema ničeg ljepšeg i težeg, boljeg ni strašnijeg, jačeg i slabijeg i veličanstvenijeg od nje… jer, da citiram mog najdražeg pjesnika… Ljubav ne pobeđuje, ali je zato nepobediva…

by Diona

13823385_10204779918737601_125605665_n

(muzička podloga: Ljubav ne pobeđuje – Balaš, Ljubavi – Željko Joksimović, Nije moja ljubav stvar – Željko Joksimović, Olovni vojnik – Željko Joksimović, I will always love you – Whitney Houston, Stitches – Shawn Mendes, I’d give my all – Mariah Carey, Cry – Rihanna, Ono nešto – Gibonni, Uspavanka za Gorana B., Deset mlađa – Dino Merlin, Close – Nick Jonas ft. Tove Lo, Breathe again – Sara Bareilles, Don’t forget about me – Cloves, Up in flames – Coldplay, Without a word – Birdy)

Comments

comments