Imam jedno Svetište u koje niko ne može ući. Ispred tih vrata ostaju svi kreteni, hajvani i seljačine koje mi zagorčavaju život. (Ove spodobe, nažalost još nisam naučila držati izvan svog kreveta, odnosno izvan svoje glave, kada noću zatvorim oči a u glavu mi nahrupe svi ti silni degenerici i sve one situacije u kojima sam trebala drugačije regaovati i zaćerati ih u tri lijepe, a neki unutarnji DNA kod me spriječio i ostavio u raskolu između onoga što je neophodno i onoga kako sam programirana, ali o tom po tom – nisam još savladala umjetnost izostavljanja generalno beznačajnih ljudi i stvari iz ladica moga uma koje se nepozvane nepogrešivo otvaraju onda kada to najmanje trebaju).
Ali ima to jedno mjesto ispred čijih vrata ostaju svi ovi problemi i problemčići i ulazim samo ja, uz polumrak i tihu muziku koju biram prema raspoloženju, čašu onog posebnog bijelog koju čuvam samo za svoje nepce kada ono i ja prebiremo neke mnogo ljepše i značajnije teme i rješavamo filozofska pitanja, u vreloj vodi, u mješavini mirisa koji miliuju moje izmučeno tijelo i dušu odnoseći sve probleme i težine. Joj kakve sve meni misli naumpadaju dok se tako opuštam u sapunici i osjećam kako me napetost napušta topeći se poput pjene koja pucketa svuda oko mene. U nepogrešivom receptu i omjeru različitih mirisa koji oporavljaju ja uživam gotovo svakog petka u ovom ritualu kojim se povremeno počastim kad nemam ‘ranije preuzetih obaveza’. I budem samoj sebi neizmjerno zahvalna na ovih satak vremena za sebe gdje se moje misli smire i poslažu taman da se ulelujaju na mirisnom jastuku kasnije, kada, čini mi se, sa deset kila manje na svojim leđima, spustim glavu na isti. Ta voda nekako spira brige i teške misli, odnosi sa sobom trivijalne stvari kojima se opterećavam, tako lako da mislim da ću se u nekom idućem životu, ako ima reinkarnacije, roditi kao delfin ili sirena (ali o tome drugom prilikom).
Ovih dana konstantno čitam neke postove o ljubavi. Proljeće je, sve se budi pa ljudi imaju mnogo više inspiracije…i sve se nekako vrti oko toga šta je prava ljubav i treba li se zadovoljiti bilo čime što i iz daleka potsjeća na ljubav. Nikad!
Ali da krenemo od početka…
Dakle dolazi nam maj… sve pupa… bude se ljubavi, simpatije, hormoni. Ja kao i obično komplikujem i imam potrebu da ovo sve razgraničim. Nije da se i sama nisam zajebala više puta (i sama sam tako naivno više nego jednom pomiješala ove pojmove). Znala sam se i ja davati životom onima kojima nisam trebala (ili ne dati se dovoljno onima kojima sam možda trebala). Al sve su to okuke na stazi života i koju god prevladate, ukažu vam se prekrasni pejzaži ili u sebe ili u neke životne istine do kojih se ni ne može doći drugačije nego zajebom.
Znate onaj osjećaj kad popijete nekoliko čaša najljepšeg vina… koje nikad niste do tada probali. I znate da više ne smijete, ne možete. S druge strane, ne znate da li ćete ikada više zateći to ili slično vino drugi neki put kada dođete do tog mjesta. Ali jednostavno nešto u vama vam govori ne toliko da vino nije za vas (jer vam nepogrešivo odgovara) nego jednostavno da sada nije vrijeme za to vino – da vi niste dovoljno zreli da bi uživali u njemu u potpunosti – iz bilo kojeg vama znanog i opravdanog razloga. Ili za ove što ne cijene blagodeti alkohola, to je nešto poput najljepšeg kolača kojem ste samo okrnjili dio. I ostavili ga kad vam je najslađe. A taj vam je ukus ostao u ustima. Ostao je ah i čežnja da ga se ponovo okusi. Ne toliko jak da se ne možete kontrolisati, ali dovoljno poseban da se često sjetite svih onih trenutaka u kojima ste bili zahvalni što takvo nešto možete osjetiti i doživjeti.
Eh tako sam ja prošlog novembra (naizgled) hladno ostavila iza sebe jednu priču. Bez ikakvih velikih problema, teških riječi i neizdrživog bola (odavno više ništa nije neizdrživo). Jednostavno u tom momentu, koliko god ja uživala u samoj činjenici da takva jedna osoba postoji i da je dio moga života, negdje u sebi osjećala sam da u tom trenutku nisam njegova the One. Ne onako kako sam ja imala potrebu da to budem. Možda sam bila u krivu. Nekada očekujem da mi se čitaju misli, da mi se pokažu a ne samo kažu prave stvari u pravo vrijeme. Možda je trebalo malo više strpljenja s moje strane, možda sam samo presenzibilna, vrijeme će pokazati. Dug je put pred svima nama…
Zato sam otišla iz te priče. Ma kako ja povremeno čeznula za njegovim zelenookim pogledom ispod obrva… I isto tako lako ću ostaviti svakog onog ko nije moj the One. Jer dugujemo sebi, da onog trena kad nam naš unutrašnji osjećaj (nepogrešivo) kaže da to nije to, da tu nije naš dom, da to nije naša sreća, pustimo da ta osoba potraži sreću sa nekim drugim… jer ko sam ja da stojim nekome na putu na kojem može naći svoju drugu polovinu (makar to bila i neka druga ja nekada kasnije, kada pronađem samu sebe drugačiju i spremniju na neke žrtve koje podrazumijeva prava ljubav). U svakom slučaju, ja mu želim sve ono najljepše što čovjek može pronaći u životu i u osobi sa kojom će ga dijeliti…
Svi mi možemo provoditi vrijeme pored nekoga ispunjavajući ga manje-više ugodnim ali besvrhovitim aktivnostima, znajući duboko u sebi da to nije to. Da je to samo, što bi se na divnom engleskom reklo – neko ‘to setlle for’ – zadovoljiti se nečim što znaš da ne zaslužuješ… nečim što nije tvoj maksimum… (i ne mislim ovdje da je osoba neophodno gora od tebe – može biti i puno bolja od tebe, samo nije za tebe).
I kad pogledam oko sebe, većina odnosa su takvi. Godinama su ljudi učahureni pored osoba koje ih ne ispunjavaju, ne inspirišu, za koje ništa ne osjećaju. Zar zaista imate vremena za ljude za koje ste samo meso, razbibriga, brošić, obaveza…
Ne želite li da ne možete sakriti osmijeh, da drhtite od ljubavi i strasti, da provodite sate pored onih koji vas iz najgorih suza mogu nasmijati? Kad ste se prestali nadati da je nešto takvo moguće, da postoji, da baš vi zaslužujete nešto takvo?
Poštujem ljubav i ginuti za ljubav.
Ali je li ovo ljubav?
Gledam oko sebe toliko kvalitetnih osoba koje se satraše boreći se za zrno nečije pažnje.
Kažem poštujem ljubav.
Ali ne shvaćam ‘izgibanje’ za nekim ko te ne doživljava.
Mogu se ja potrgati za nekim ko će se potrgati za mnom.
Ali kmečit za nekim ko me jedva poznaje (iako je imao savršene prilike da upozna esenciju mene), nekog ko me drži na periferiji svog života kao neki mali satelit potreban samo da se očita njegova veličina u odnosu na sve ono što gravitira njegovoj orbiti (imam drugaricu koja deset godina čeka da ‘čovjek njenog života’ shvati da je ona savršena za njega dok on uživa sa ženom kvaliteta potpuno oprečnih svemu što ova moja predstavlja, al eto…) – ne vidim tu neku sreću…
Meni tu nema neke dileme – zašto bi sada (ikada, ali naročito u određenim godinama, kad spoznaš sebe i sve ono što zaista ne želiš u svome životu) trošila svoje dragocjeno vrijeme na ljude koji mi ne daju leptiriće nego nekakve žohare po trbuhu ili, još gore, ne daju mi ništa…
I nije to ego – to je common sense… podastirati cijelog sebe nekome ko te (da se izrazim jednim arhaičnim, ali meni genijalnim izrazom) ne jebe ni za suhu šljivu, meni je u domenu paćeništva a ne viteštva ili neke velike ljubavi koja ima ikakvog potencijala.
Još su mi jadniji ovi što se nešto svete nekome… Kao ti si meni nešto nekad, sad ću da ti kurnem… jadnici. Kako neko može uopšte biti sa nekim samo da bi drugome nešto pokušao napakostiti…koje bolesne konstrukcije… Kao sto reče moja drugarica i poraste mi u očima po ko zna koji put – nemam ja ništa od njihove nesreće (i kad bi imala vremena za toliku dosadu da se bavim njihovim životima umjesto svojim) – ja samo želim svoju sreću.
Pitaju me neki kako možeš poslije godina nekog odnosa ne dopuštati sebi ni da ti nedostaju neki ljudi. Jednostavno. Nisu worthy da im se posveti minuta. A ja stvarno nemam minuta na bacanje.
I da se dotaknem još jedne stvari kada već radim autopsiju ovih ljubavi koje gledam oko sebe… Prosto me duša boli kad vidim dvoje kvalitetnih ljud kako se bore oko neke osobe kao oko posljednje kosti na svijetu…Nema tu borbe. Ko sebi želi da prizna očigledno – sve je tu uvijek jasno od starta. Bar ja tako mislim. I nikad ne ulazim u te ‘bitke’.
Kontam nešto, želiš ga toliko? Eto ti ga, brate. I sa srećom.
I na kraju šta je to što mi žene želimo…ko bi ga znao.
Svi smo drugačiji…i svi bi do ujutru mogli nabrajati duševne i fizičke kvalitete nekoga ko bi nas mogao privući, a na kraju završimo ludo zaljubljeni u suštu suprotnost svega toga.
Pita mene jednom jedan jaran kakav je moj tip muškarca, čisto fizički gledano…i ja krenem: visok, zelenoook, crn. „Pile moje,“, reče mi jaran, „To je svačiji tip“. I dobro se ismijasmo.
Šalu na stranu, u neka doba ništa to ne znači ako ispod toga nema ničeg onoga što vam je bitno kod čovjeka. A to je da mu možete vjerovati, da mu je iskreno stalo do vas i vaše dobrobiti, da zna biti nesebičan, da je iskren, pametan i duhovit…nešto kao oni likovi iz pjesama Ed Sheerana.
A i mi jedemo govna. Hoćemo čovjeka koji recimo razmišlja kao pomenuti kantautor, al da nije bucmast i riđ. Elem da nije ono što jeste. (Sjećam se jedne prilike kad sam pokušala drugaricu u ime jednog prijatelja pozvati na kafu, kako je njen jedini argument protiv pola sata razgovora sa ovim ekstra finim i dobrim likom bio to da ima plave oči. Jer ona voli “trešnje španske”. Ni za jednu drugu boju očiju ma kakva ih osoba posjedovala, jednostavno nije zainteresovana. Malo autentičnog sranja, al hajde. Ništa tipa – nije pismen, agresivan i problematičan je, glup je, lijen je, marisao je bivše cure, imam neku lošu vibru od njega – samo, gen koji određuje boju njegovih očiju je zatajio iz njene perspektive – apriori diskvalifikacija due to količini pigmenta u njegovom oku. I ne bi ništa od te kafe. Iz ove perspektive, definitivno mu je uslugu učinila, al tada mu to nije baš tako djelovalo).
Svako ima ono svoje sine qua non bez čega ne može da bude hemije ili ičega sa nekom osobom (barem ako smo iskreni prema sebi, jer , u principu, brojni parovi se uspješno ‘trpe’ unatoč evidentnim nepremostivim inkompatibilnostima između istih), bilo to nešto fizičko ili nešto drugo, al mislim da je to nerazdvojiv paket iz kojeg ne možeš neke stvari uzeti, a neke zanemariti. I najmanje mislim na ono fizičko što vas privuče nekome, mislim na ono čega ima ili nema u osobi i što vas zadrži pored nje. I zato…otvorite srce i oči, ali više uši i…lagano…svojom stazicom dok vas neki pogled ili osmijeh ili u pravo vrijeme katapultirana rečenica ne zainteresuju dovoljno da usporite korak ili ga nastavite uporedo sa nekim drugim…Kako znati? Ne brini, znaćeš. To se jednostavno zna. Ne moraju se čuti gromovi i ne mora te odmah pomesti s nogu, može ti se i lagano podvući pod kožu, ali, ja sam ubijeđena da za svakog od nas postoji idealna osoba. Ili, realnije manje ili više kompatibilna osoba – ali ona za kojom totalno popizdiš. In a good way.
A dotad? Čekaj, brate. Kuda žuriš? Samo slabe ličnosti oskudnog unutarnjeg svijeta kojeg ne mogu nahraniti ni na koji način, mogu da se boje samoće i panično traže bilo koga da pošto-poto budu sa nekime.
Jer ima puno gorih stvari od samoće. Recimo biti pored nekog ko vas ne zaslužuje, ne cijeni, ne vidi. E to je prava samoća.
Od nameta nema selameta, davno su stari rekli…
Možeš ti pojesti nešto što ne voliš, samo zato jer ti je to potrebno, ali ostaćeš gladan…
Možeš ti maznuti jeftino vino ali sutra će te boliti želudac i glava.
Ono malo vremena što imate ne želite protraćiti na ljude za koje ste sigurni da su pogrešni za vas.
Možda sam ja u krivu. Možda se i ljubav, kao i sve ostalo svela na daj-šta-daš. Ali ja ne vjerujem u to. Ja moram misliti da tamo negdje postoji jedan J. koji voli jednu H. Tako čisto i tako potpuno da bi za nju dao i život.
Ne mora se to meni desiti.
Samo je potrebno da znam da to postoji. Negdje. Da moj unutarnji svijet može i dalje postojati na takvim temeljima. Da prava ljubav postoji. Jer meni osmijeh i sreću izazivaju i tuđe sretne priče i ljubavi. Sama ideja ljubavi moje srce puni snagom. A tek kad sam svjedok takvih ljubavi…predivno je upiti tu energiju koja nepobitno postoji između dvoje ljudi i koju mogu fizički osjetiti svi oko njih. E to vrijedi tražiti i čekati… zajebat se, posrnuti, ustati, ponovo krenuti…koliko god puta treba….
Da bi se dočekao onaj trenutak kad ćeš znati da tvoje srce neupitno pripada u te ruke, da nema mjesta na kojem bi radije bila nego u tom zagrljaju, u odrazu tih očiju, u tom poljupcu.
I šta reći na kraju? Never ever settle for anything that’s not fabulous for you. Jer samo si ti bitan. Samo ti znaš šta je to tako posebno u toj osobi što možda niko drugi ne može vidjeti i shvatiti. I nikome ne objašnjavaj i ne opravdavaj zašto ona/on. Zato.
by Diona
(muzička podloga: Sve će to, O mila moja – Bijelo Dugme, Nisam te zbog lepote voleo – Željko Joksimović, Nije moja ljubav stvar – Željko Joksimović, Ole lole – Balašević, Znaj da znam – Marija Šerifović, Alcatraz – Severina, Snijeg pade na behar na voće, Nije do mene – Željko Joksimović, Zvijezda – Željko Joksimović, Sugar – Maroon 5, Photography – Ed Sheeran, Fact and fiction – Mads Langer, Dont worry about me – Francis, Hallo – Beyonce, All of me – John Legend, Unbreakable – Jamie Scott, Best is yet to come – Luvbug)