Imate li one dane kada do podneva mrzite sebe a od podneva čitav preostali svijet? Bez nekog konkretnog razloga osim sopstvene mrzovolje? Dane kada vam drugi idu na živce jer postoje? Kad mislite da na cijeloj planeti nema osobe koja vas zaista razumije ili koja će to ikad moći… bar neki dio vas… onaj najskriveniji, najranjiviji, najvrjedniji…
Dane kada ste zbunjeni jer ne čujete sami sebe od brujanja tuđih glasova? Dane kad ste ljuti na sebe. Kad ljudi koje inače volite iritantno pričaju, žvaću, dišu? Dane koje bi najradije prespavali i zaboravili? Dane kada sve ide krivo, kada se svaka riječ, svaki postupak, svaka zakonitost mogu svrstati u one Marfijeve.
Šta radite? Kako se čupate?
Svi smo različiti, ne prijaju nam svima iste stvari. Neko voli da izađe među ljude, da se druži, neko da ne izlazi iz piđame i ispod deke. Neko voli da krije svoje loše dane i nabaci vještački osmijeh dok ispod kulja nezadovoljstvo, u tišini rješavajući svoje probleme, da to niko ne može prepoznati, ni oni koji su mu najbliži, a neko otvoreno priča o tome, uz onaj obješeni tužni izraz lica i govor tijela kao kod depresivnog magarčića Eeyor-a iz Winny the Pooh-a.
Svi smo ponekad posebne male Pandorine kutije koje hodaju okolo noseći u sebi sopstvene probleme, tegobe, neprilike…
Nekom samo neki posebni, rijetki momenti mogu skrenuti pažnju sa tegobnog dana, ali svi znamo da život čine male stvari i da ne treba ništa specijalno da nas trgne iz letargije i melanholije, već nešto što nam prija i što nas čini sretnima. Jer sreća nije nešto što ćemo dobiti, osvojiti, postići ili kupiti. Sreća je u nama, kada je prepoznamo u sebi i reflektuje nam se nazad poput svjetla koje se odbija i svemu daje boje. Ili nije. Just like that. I onda ništa što imamo nije dovoljno. I nikada neće biti.
A kada je tu, Fortuna se ponekad uspava, zakovrne, samo je treba nježno razbuditi ili joj opaliti šamarčinu. Kako kod koga već to funkcioniše…šta već ko voli raditi na dane kada smo mrzovoljni, neraspoloženi, utučeni, preumorni…ovisno od toga šta vam vraća osmijeh na lice…
Odmarate u nečijem zagrljaju? Bilo da je to nešto što tek počinje, kada se tražiš u nečijim očima ili kad je to nešto što već traje i toplo vam je i sigurno u tim rukama?
Ili radije volite takve dane provesti u društvu prijatelja? Onih sa kojima možete beskonačno dugo brbljati o bilo čemu, sa kojima se razumijete očima, čije ćete društvo u jednoj sobi uvijek izabrati rađe od bilo kakvog derneka. Onih sa kojima imate poseban odnos pun humora, kojima dođete namrgođeni a od njih odete rasterećeni i nasmijani, ne sa manje problema nego sa samo vašom specifičnom zajebancijom kojom ismijavate te probleme pa se čine manje strašni. Imate li makar jednu osobu koja vas razumije i shvata vaše bolesne šale, hvata ih u zraku i vraća obogaćene? Ako imate, smatrajte se sretnima.
Okrijepljuje li vas jutarnja kafa uz ćeretanje o svemu sa porodicom? ili ih u tim trenucima pošteđujete svoje mile pojave i osobnosti da bi sačuvali svoje živote?
Smiruje li vas neki hobi? Znam curu koja kad prekine sa momkom pravi kolače danima. Stalno nešto miješa i peče. Kao Izzy iz Grey’s anatomy. Burazeri su joj najsretniji kad ona otkači nekog idiota. Bude i za komšiluka kolača i torti. Jebote, jednom je čak i zemičke danima pekla, nisu hljeba kupovali uopšte. I ja sam više puta omastila brk u ovim situacijama.
Možda vas opuštaju izlasci sa više prijateljica, smijeh, ples, zafrkancija, kakofonija ženskih glasova, trač partije, shopping seanse.
Ili kad ste neraspoloženi volite da odete u kino da u tišini i mraku isključite sopstvene misli i uživate u nekoj drugoj priči, da se malo opustite uz tuđe probleme koji vas nasmiju?
Možda ste ipak pristalica sporta i teze da se endorfin najbolje podiže fizičkom aktivnošću, možda joggingom ili vožnjom bicikla ili šetnjom prirodom sa slušalicama u ušima. Možda pored mora ako ste blagoslovljeni da živite na takvom mjestu – milsim da ljudi koji žive kraj mora nisu svjesni koliko su sretni. Ja znam da bih ja to voljela. Ima li išta ljepše od udisanja onog slanog mirisa i gledanja talasa koji se ljuljuškaju na suncu ili bijesno grizu kamenje, uz vjetar na licu, u kosi?
Meni pomaže i dobra knjiga. Kada zavolim junake pa plačem na kraju kako god da se završi, sretno ili nesretno, jer će mi ti nepostojeći ljudi nedostajati kao kad se dobar prijatelj odseli. Naravno, možeš je opet pročitati, al nije isti osjećaj. I ne mislim ovdje na mrcvarenje knjige sedmicama, mjesecima. Mislim kad gutam, žderem stranice i osjećaj je kao da sam tamo. Ne prestanem dok je ne pročitam. Što više nastavaka, to bolje. Ništa drugo me ne zanima. Ništa drugo ne postoji dok knjiga traje. Sve one koji ne mogu ili ne žele ovo doživjeti nikada, duboko žalim.
Možda ste od onih koji čekaju da im se završi sezona omiljene serije pa loše dane popravljate gledajući sve epizode odjednom dok vam glava ne utrne… samo još jednu…samo još jednu…
Možda i vi sami nešto piskarate, prvo bojažljivo, a onda sa sve više strasti, poput rijeke poteku riječi iz vas i popune stranice teka vašim mislima i osjećajima, dok se pitate hoće li to iko ikada čitati ili će ostati zarobljeno u nekom ormariću koji će završiti na nekom smetljištu. Kako god – sve ono što pišete ili možda crtate ili slikate olakšava vam da shvatite neke dubine u sebi, neke strane svoje ličnosti koje nikada ne bi takli ni spoznali da niste pokušali da se izrazite na taj način.
Ono što me uvijek oraspoloži je i planiranje nekog, makar imaginarnog puta… proučavanje onoga što je najvažnije za vidjeti, pravljenje spiskova u ružičastim rokovnicima, sanjanje o dalekim, egzotičnim destinacijama, odabir garderobe, kostima, điđa i svega ostalog, makar samo u mislima… Gledanje fotografija i uspomena sa prethodnih puteva, listanje albuma sa razglednicama, ponovljeni virtualni obilasci uz knjige ili dvdove koje sam donijela sa putovanja, a kad dođe vrijeme za novi pravi put, sreći nema kraja…
Ali šta kada je dan toliko loš da ništa od navedenog ne pomaže?
Kad vas ljudi potcijene, povrijede, razočaraju? Ni tada nisu bitni ljudi, bitno je kakav si iznutra. Ako si dovoljno jak ništa te neće slomiti. Bar ne dugo. A ako si jak kako bi te onda iko mogao povrijediti ili uvrijediti? Al može. Jer se otvorimo prema onima kojima vjerujemo. Jer ne može čovjek biti zatvoren, sam sebi dovoljan i sretan jer i to je nakaradno i u domenu sociopatije. Nismo ostrva. Višestruko smo povezani sa drugima. Jer ako se previše zaštitimo, kako onda voljeti? Ako smo kruti, isključivi, strogi? A kako ne biti povrijeđen kad smo ranjivi i iskreni? Jer sve drugo je gluma. U kojoj nema nimalo zadovoljstva. Zato se uvijek pitam, kako naći balans između totalne ogoljenosti i totalne sebičnosti i čuvanja sebe. Kako ugađati drugome a da je to samo po sebi dovoljna nagrada? Bez očekivanja ičega zauzvrat, bez pitanja da li onaj drugi to cijeni ili zaslužuje. Bar neko vrijeme. Kako naći formulu gdje nisi ni egocentrik ni naivni idiot, kada se nekome predaš a ipak ostane dio tebe koji ne može da uništi… jednom…nekad? Možda je do osobe a ne do formule? To ćemo tek da otkrijemo… neki drugi put…
A loši dani? Nekada pređu u loše sedmice, mjesece… Sve ide strmoglavice u sranje, sve se komplikuje i propada bez ikakve potrebe, svi su nam krivi za naše neuspjehe, svaka se nada izjalovi, iznevjeri nas, izda… sve je mračnije, mučnije, teže… Jer poslije ovakvih dana o kojima danas pišem, nešto u nama pukne i ne može se više zalijepiti. I ne treba.
Mislim da je tada bitno shvatiti da za tvoje reakcije nisu krivi drugi ljudi jer svako ima pravo da bude šta želi, pa i šupak ako ne zna drugačije. Kriva si ti jer si nadrkana, premorena, preosjetljiva, mrziš sebe. Jer kako drugačije objasniti da se istoj situaciji nekad nasmiješ a nekad presvratiš ili se rasplačeš?
I dođe dan kad to kažeš sebi: neću da to budem ja, ta bijesna, nesigurna osoba koju je tako lako izbaciti iz ravnoteže i shvatiš da imaš pred sobom veliki posao i ozbiljan zadatak. Da se očistiš od negativnosti, da se detoksiciraš, da se osnažiš i zavoliš.
Put je dug i kamenit ali neophodan. Moraš biti inspirisana, motivisana, posegnuti u sebe, nanijeti sebi sve vrste boli snažeći svoje tijelo i dušu. I, što je najteže od svega, to niko ne može uraditi za tebe. Niko te ne može ni uputiti. Jer svako ima svoj put koji mora otkriti da bi ga prošao i da bi dobio sebe na kraju. Sebe bez zahtjeva, bez očekavanja, bez predrasuda, bez prijezira i samoprijezira, sebe čistog od svakog zla. Prvenstveno prema sebi, jer sebe najviše mučimo svojim mislima, a, onda, naravno i prema drugima. Zvučim kao neki jogi. Ali zaista, mislim da je to nešto što moramo riješiti i postići sami sa sobom. Kao neki dogovor između mene i mene. Kako pronaći taj balans, taj mir, tu pozitivnost, taj optimizam, taj iskreni osmijeh bez grča, bez ikakvog napora, bez predstave. Biti ti i biti sretan u svojoj koži, baš zbog toga što si ti (a ne unatoč tome), bez obzira na okolnosti I ne samo u smislu prosvjetljućih trenutaka, tipa zahvalnosti što nešto doživiš ili ne doživiš ili riješiš ili se riješi samo od sebe ili jer gledajući neku površnost shvatiš da su i tegobe koje su ti došle u fabričkim postavkama i kojima moraš naučiti da prestaneš da se opterećavaš (jer je najviši nivo kompleksnosti i sreće, za mene, dostići tu jednostavnost (ne onu tipa ovce… rek’o neko pa moram/trebam, već – bio sam komplikovan pa sam se pomirio sa sobom i sa ostalima, neke prihvatio, neke odjebao, neke prerastao, neke ne doživljavam, al sve što doživljavam, ne može okrnjiti ono što jesam i ne može me pomjeriti iz mog težišta jer znam ko sam (i to mi ne smeta i ne smeta mi kome i zašto smeta) i dobro znam kuda idem i dobar sam prema sebi i drugima, ne iz straha, ne jer tako treba, ne jer neko gleda… dobar sam zbog sebe, jer drugačije ne može, jer tako svemir koji biram funkcioniše)) dio tebe makar za sada i to je sasvim ok.
Ovdje ne mislim da trebamo izgubiti principe ili praviti se da ne vidimo očigledno, ili pustiti ljude da nas gaze. Upravo obratno… da mirno i sretno prihvatimo da neke stvari i neki ljudi nisu za nas, a neki jesu, da shvatimo kad dođe vrijeme da od nekud odemo a negdje dođemo, da se ne tjeramo na bilo šta, da ne trpimo išta u ime ičega ali bez bijesa… ne volim bijes… ni kod sebe ni kod drugih. Bijes je pokazatelj nemoći. Zato se mi ne družimo. Ima drugih načina da se sve u vama i oko vas riješi… mislim da je bijes loša emocija. Gore je samo samosažaljenje.
Zato mislim da je važno da ozbiljno vrijeme i energiju posvetimo izgradnji svog unutrašnjeg mira. Jer čak i jake ličnosti se često pokolebaju u teškim vremenima, pa ponavljaju greške ili postaju isfrustrirani stresom i nerazumijevanjem na koje nailaze svuda oko sebe.
Svako bira svoj način… svijeće, miris, dodir, meditacija, joga, duboko disanje, spiritualna muzika, tišina, knjige koje govore o načinima postizanja određenih ciljeva i afirmativnog načina razmišljanja i živjenja, kursevi, psiholog, sve su tamo samo ambijentalne stvari, pomagala, mi smo ti koji moraju zaroniti u najmračnije dijelove sebe i izbaciti smeće. Kao što kaže Balaš u onoj divnoj pjesmi „Nedostaje mi naša ljubav, mila“: kad potražim put u središte sebe, staze bivaju tešnje i tešnje…puno se tu nakupi čudovišta i mraka…lako se uplašiti i odustati.
A trebamo sve ispremetati. Trebamo oprati prašnjave hodnike, otvoriti prozore i pustiti svjetlo unutra. Moramo da poslažemo neke stvari u svojoj glavi i u svojoj duši, poput razbacanih i izgužvanih majica. Dok ne počnemo da to radimo i ne znamo šta je u gužvi boja, oblika, materijala. Šta je čisto, šta treba baciti, šta samo oprati ili popeglati, šta zadržati, šta dati nekom drugom jer mu je potrebnije i više mu odgovara nego nama, a šta zadržati za sebe.
Svako na svoj način. Naravno ako to želi i ako je dovoljno sazrio da se usudi ne samo povremeno zaviriti u svoje mračne kutke, nego se otisnuti na dug i neizvjestan put, u olujno more…
I to radimo samo i uvijek zbog sebe. Ne da bi nekog drugog opčinili ili fascinirali, da bi ostavili neku sliku o sebi… jer nam to nije bitno… jer to dolazi samo po sebi ako smo u miru sa sobom… jer znamo ko smo ispod kože i šta nas definiše…jer znamo da ljude ne čine ni frizura ni majica ni status ni ljepota ni posao pa ni neka iskustva ako ih nisu ničemu naučila Ljude čine oči i osmijeh, miris i boja glasa, a ponajviše njihove riječi i djela, naravno ako su nisu u uzajamnoj koliziji.
I još nešto.
Bitno je u životu shvatiti na vrijeme na koga možeš za šta računati… ko bi poginuo za tebe i metaforički i praktično a ko je tu (unatoč svemu izrečenom) samo dok ide dobro (i to je sasvim ok, ni od koga ne treba očekivati više nego što može i želi dati, niti to mora definisati ono koliko smo mi spremni toj osobi pružiti, ali treba to znati)… ko je tu za kafe, s kim ćeš uživati na putovanju, s kim u koloni zarobljena u autu satima samo uz radio u razgovoru i smijehu… za čije si društvo samo kad si vrhunski raspoložena a ko će ti brisati suze sa lica i kad nisi ni za šta i ne ličiš ni na šta… uz takve ljude i balans sa sobom i onim što te okružuje (koji ti upravo takve ljude donese, ako ih ne donese puka sreća), sa nešto volje i truda, nema toga što ne možeš, bez obzira na statistiku, vjerovatnoću, prepreke i sve one obeshrabrivače nekad u vama, a sada (nakon prolaska kroz tunel sebe i otkrivanja nekih univerzalnih istina i mirenja sa njima i sobom) samo onih oko vas.
Baš sve. Zažmiri… i udri.
(muzička podloga: Reality – Lost frequencies, Firestone – Kygo, Waves – Mr Probs, For a better day – Avicii, I know you care – Ellie Goulding, I walk alone – Green day, Rolling in a deep – Linkin park version, Nedelja – Parni valjak)