Nisam dugo pisala. Uvijek želim da napišem nešto lijepo, ohrabrujuće, šaljivo. Ali ovaj januar nije mi dao puno materijala za to. I ma kako ja pokušavala to okrenuti na sarkazam i šalu, ne ide, degutantno mi i neukusno… tolike sudbine uništene, toliki životi izgubljeni ili na rubu pukog preživljavanja dok se drugi mrtvi hladni bahate i još daju upute ovoj sirotinji kako živjeti od zraka… ne mogu ništa duhovito iz toga izvući. I, zato, iako ovaj blog nije tako zamišljen, kao neka kritika trenutnih životno-političkih zbivanja na ovim prostorima, daćete mi ovdje prostor da u ovom najdepresivnijem periodu godine dopustim i sebi par bijesnih i proklinjućih rečenica, a kasnije ću se, obećavam, vrlo brzo vratiti svom uobičajenom šaljivom kriticizmu i sarkazmu… poput onog prošlog posta punog smirenih zaključaka, otkrića o sebi i drugima i potrazi za tim mirom koji nam svima treba i od kojeg nikad ne odustajem.
A šta kad znam da moji postupci, ne baš samo moji ali naši ako se udružimo i pokrenemo neke inicijative možda mogu nešto promijeniti? Dugujemo li tada sebi i dalje (samo) pursuit za tim sopstvenim mirom bez obzira na sve pa makar se svijet rušio oko nas, ili smo društveno odgovorni da pokušamo svijet oko nas promijeniti na bolje, makar korak, makar svako od nas pomalo, koliko može, od sebe… ? Jesmo li dužni reagovati, djelovati, angažovati se, uzeti stvari u svoje ruke, pa makar nekad, puno poslije, daleko odavde, na drugom kraju svijeta, unuku u krilu, reći da smo nekad jednom u nekoj našoj maloj a prelijepoj, dalekoj zemlji procijenivši iz one poslovice da možemo nešto promijeniti i da imamo snage i izgleda to nešto makar pokušali uradili tako …il smo ipak nastavili linijom manjeg otpora?
Možemo li makar još nekome pokušati pomoći da dosegne taj svoj mir bez kojeg se danas ne može dok je sreća imperativ (i to ne ova istinska unutarnja, nego ova reklamna, odglumljena, kojom impresioniramo druge). Dugo ću se ja držati onih svojih zaključaka iz prethodnih postova …love, peace and understanding, forgiveness and thriving i sl…nadam se dok sam živa, ali u zadnjih nekoliko sedmica imam potrebu da podijelim sa vama ovu ogorčenost koju (ubijeđena sam) i sami osjećate svi vi koji ovu zemlju makar simpatišete…zbog svega onoga što je učinjeno njenom narodu…
By this mislim na običnog, poštenog čovjeka koji sa svoje dvije ruke i/ili stečenim (ne kupljenim) znanjem pokušava prehraniti sebe i svoju porodicu. Zato ovaj post neće biti jedna od onih pričica kojima se šalimo i zabavljamo i sarkastično kritikujemo ove ljubavne odnose jer mi se to čini pretrivijalnim pred pričama o sirovim i surovim ljudskim sudbinama, onima kojima je oduzeto osnovno pravo na dostojanstvo i život, a koje na neki način dođoše do mene. Ta ovaj blog se i zove Sexa nigdje, a grada još manje pa mislim da imam pravo posvetiti par redaka i ovoj drugoj komponenti, odnosno kulisama svih naših priča iliti govnima u kojima smo do guše i koja nam se penju sve više i više, a mi se kao nešto želimo voljeti, zabavljati i napredovati u svemu tome.
Tako da (i pored svih pozitivnih misli i želje da vjerujem da uvijek imamo izbora makar kako se postaviti u određenim situacijama) dozvolićete mi da sve ono ranije navedeno zanemarim u ovom postu i progovorim glasom običnog građanina kojem je pun kufer da ga se pravi idiotom i koji mora makar vrisnuti da se njegov krik čuje makar ovako, kada još nije sazreo dovoljno da reaguje na konkretniji način. Zato ću na ovih par strana pustiti da me poput svakog čovjeka koji duboko osjeća ove nepravde, duboke socijalne podjele i razlike po nerealnim osnovama iskaže svoj bijes, beznađe i bespomoćnost koju (ubijeđena sam) svi osjećamo ovih dana kada samo pomislimo na određene vijesti i izjave kojima nas bombarduju sa svih portala, kada se okrenemo i vidimo gdje živimo i kako smo nisko pali, kakvi su to ljudi koji nas ocjenjuju, procjenjuju, svrstavaju u naše barake i odlučuju šta će dalje biti sa nama… čineći nam tako možda i uslugu života i pokazujući nam konačno da nam možda nije (više) mjesto ovdje među primitivnim i osrednjim i da je možda vrijeme da, unatoč strahu koji nas parališe izađemo iz naše comfort zone, pustimo krila i otisnemo se u veliki svijet i nađemo svoje mjesto pod suncem zaboravljajući na selektivni patriotizam na koji nas pozivaju samo kad nam žele zamazati oči novim otimačinama i zanemariti možda i lijepe elemente naše tradicije koji nas poput sidra vuku da ostanemo tu (jer bolji je i naš kalež od tuđih bisera – je li baš? Nije jer to nije naš kalež nego onih koji tu, u sred čaršije, skinuše blato koje su donijeli na svojim cipelama i svojim dušama iz svojih sela i sa svojih brda sa namjerom da nam zagorčavaju život i unište i iskorijene sve ljudsko, kulturno i emancipovano…zato eto im kaleža pa makar bio pod krinkom tradicije…bolje otići u neki lijepi ambijent pun zdrave prirode i sjetiti se svojih ponekom razglednicom, kad već nisu sazreli toliko da sa nama napuštaju ovaj brod koji tone ili rade nešto na promjeni stanja).
Jer, ma kako mi gradili onu našu tvrđavu o kojoj ja stalno trubim, malo ju je teško sačuvati kada dođu računi, kada vam otmu i ono malo što ste teškom mukom stekli, kada vam dijete zaglavi u bolnici zbog nekvalitetne ishrane ili nedostatka lijeka za koji trebate mjesečno odvojiti količinu novca koju ne vidite za pola godine…ili nemogućnosti da dragoj osobi nešto poklonite za rođendan, dok se tuđe drage osobe ničim izazvane voze đipovima i zimuju po Alpama u mondenskom zimovalištima preko vaših guzova, samo zato jer su “dobro izabrale” (ne ljude koji su to zaradili pošteno nego nakrali od drugih) a vi svoje dijete ne možete ni do najbliže planine odvesti na sankanje nekoliko sati. E tad je malo teško meditacijom i lomljenjem tijela fitnesom postići mir. Gdje onda pobjeći…u pjesmu, u knjigu, u zagrljaj…ali eto opet ponedeljka i natmurenih, zlih lica koja su programirana da vam otmu i naznaku tog mira i sreće, koja bi vam i dušu uzela i hladno vam otimaju zalogaj iz usta dok se oni debljaju i tove…i najmanje je bitan taj finansijski momenat gdje se nečije govno (i to obično daleko gluplje i nesposobnije ali nekom podobne osobe) vrednuje više od vašeg rada – bitno je to što živimo tamo gdje se cijeni neznanje, nerad, podobnost, ublehaši, laktaši, neznalice, izrabljivači, pljačkaši, štelaši, a oni koji žele pošteno zaraditi ono malo crkavice i potrošiti je kako im je ćeif (#oprosti Fadile) nailaze na saplitanja, opstrukcije, noževe u leđa, širenje laži i neistina, ismijavanje, ponižavanje i omalovažavanje, vrijeđanje i izrabljivanje i liječenje kompleksa od strane duboko iskompleksiranih čobana sa univerzitetskim diplomama i dobrom provincijskom pozadinom i vizijom koncentracionog logora u svojoj odgojno-popravnoj poslovnoj metodologiji.
Okruženi ovim spodobama, tako onda si dozvolite povremene želje i snove u nekim drugim kulisama, čekajuci da karma i đavo jednom dođu po svoje. A hoće. Zato povremeno dajem sebi luksuz da želim…
– Želim da živim u zemlji gdje ne postoje ljudi (ili su bar u manjini a ne cijenjeni članovi ovog društva) za koje moj drug kaže “Da meni umre neko njemu bi bilo krivo što nije njemu neko umro jer je toliko pakostan”.
– Želim da živim u zemlji gdje teško uloženi trud i učenje dok tvoji vršnjaci piju kafe i zajebavaju se kasnije rezultira pristojnim životom gdje nećeš razbijati glavu kako ćeš preživjeti na rubu egzistencije i bolesnoj majci kupiti lijekove dok si za te iste vršnjake sirotinja.
– Želim da živim u zemlji gdje ljudi ne mrze druge zbog imena, nacije, religije, mjesta rođenja, načina na koji pričaju, a ne znaju apsolutno ništa o njima i ljude ne procjenjuju po djelima već po porijeklu i kriv si dok se ne dokaže da si nevin (jer si “njihov”), gdje su drugo i drugačije odmah nešto loše i prijeteće, neprirodno, zastrašujuće i neprijateljsko.
– Želim da živim u zemlji gdje vrijednom mladom čovjeku koji ima talenat i znanje daju mogućnost da uči i napreduje a ne postoje čitavi sistemi da bi ga se ubilo u pojam, omalovaložilo i otjeralo jer se ta pozicija potencijalno čuva za nečijeg poluretardiranog sina ili kćer koji studiraju u nekoj drugoj zemlji/zemljama jer su im se roditelji dovoljno nakrali otimajući od drugih a oni su podobni pa im se može da državne ustanove tretiraju kao svoje granape.
– Želim da živim u zemlji gdje se mladima daje šansa da postanu neko prije penzije (a ne da se isfrustriraju pokušavajući to) a da bahili i đuturumi koji nikad ništa nisu korisno uradili niti ikoga ičemu naučili u svojim “zavidnim karijerama” odjebu sa svojih pozicija dok se nisu mumificirali zahtijevajući strahopoštovanje i obožavanje samo zato što postoje bez obzira na svoju beskorisnost i bahatost – postoje i to je dovoljno da im se titra i da onemogućavaju druge da išta postignu sve dok ne otegnu papke kad bi se još i biste ovim starim prdnjama koje su generacije upropastile zbog svoje osrednjosti i potrebe da ubiju svaku ambiciju i talenat u drugome trebale napraviti.
– Želim da živim u zemlji gdje mlade slave i daju im prilike da se pokažu a ne ubijaju ih u pojam i istjeruju iz države (ko će vam zaraditi penziju, stoko – i vi ćete nekad morati u nju, a sebi ste je dobro odredili, ne ko ovim jadnicima što čekate da pokrepaju od gladi).
– Želim da živim u zemlji gdje se moj posao i znanje vrednuju, gdje se cijeni trud koji si uložio u sebe, da te se poštuje, plati i da to što dobiješ možeš potrošiti kako, gdje i kada želiš (#oprosti Fadile).
– Želim da živim u zemlji gdje bebe i djeca ne umiru zbog nedostatka lijekova, sredstava i stručnosti ako ih se može spasiti.
– Želim da nije svaka druga vijest koju čujem ta da je neko bolestan od raka i da mu treba pomoć za liječenje, šta je sa prevencijom, screeningom, zanima li ikog otkud toliko raka u ovako maloj zemlji, ko nas truje, zrači, sjeba?
– Želim da živim u zemlji gdje ne gubiš posao ako ostaneš trudna, il ako si od “sretnijih” dobijaš neku crkavicu koja ti ne može biti za pelene a prvi put je ugledaš kada ti dijete prohoda i onda ti još neko sere o natalitetu i prirodnom priraštaju…kao mi možemo al nećemo djece, zahmet nam to…ko pametan i odgovoran smije da se usudi da u ovo donese nekoliko djece… jedva ljudi i jednom djetetu mogu nekakav kvalitet priuštiti.
– Želim da živim u zemlji gdje se primitivizam sankcioniše ili makar prezire, gdje fini i odgojeni ljudi nisu u defanzivi dok kabadahije ni najmanje ne kriju svoje namjere – naotimati se čim prije i što više i pri tome gaziti i preko mrtvih ako treba.
– Želim da živim u zemlji gdje ima više pitomih nego divljih i gdje je biti divlji i loš čovjek sramota, a ne ponos i nešto pohvalno.
– Želim da živim u zemlji gdje se na nezajažljiva, arogantna, do srži pokvarena, lopovska stoka koja vas gleda sa visine i ponižava samim svojim postojanjem, a dodatno beneficijama u kojima uživaju dok sa vas zguljulju i zadnji komadić kože usere od pomisli šta ih čeka jednog dana.
– Želim da živim u zemlji gdje se ljudi cijene po tome koliko su normalni, načitani, ljubazni, dobri, a ne po tome šta voze i koliku gutu para mogu izvaditi iz džepa i koliko sponzoruša imaju na brzom biranju.
– Želim da živim u zemlji gdje se djeca u komšiluku poznaju, izlaze vani i igraju lopte i žmire a ne sjede za kompjuterima deformišući kičmu ili, još gore, gledajući reality show-ove i uzimajući kalašture i kriminalce iz istih za sistem vrijednosti u izgradnji pink kulture koja nam dolazi na velika vrata.
– Želim da živim u zemlji gdje se dječaci i djevojčice osjećaju slobodno da pričaju o svojim problemima, gdje se ne boje svojih zlostavljača i suprostavlaju im se ili makar traže zaštitu od onih kojima je to dužnost i obaveza (a koji su i sami često zlostavljani od te iste djece i njihovih preambicioznih roditelja) a ne traže bijeg u samoubistvu.
– Želim da živim u zemlji gdje se djeca igraju a ne iživljavaju jedno na drugome (što su vjerovatno ponijeli iz svojih kuća gdje se njihovi očevi dernjaju ili na druge načine kinje njihove majke ili zaposlenike ili obratno), da se druže, pomažu jedni druge, grade bolji svijet, uče skupa, sviraju instrumente, bave se sportom skupa, zaljubljuju se jedni u druge, a ne da pate od toga kako je ko obučen i kakav telefon posjeduje jer tako rastu u male snobove spremne da preuzmu mjesto rame uz rame uz svoje uzore i postanu njihovi dostojni nasljednici u tlačenju manje sretnih (mada ja ovo ne mogu nazvati srećom jer ništa što otmu od drugih ne može ispuniti ove mračne sociopatske duše), sinovi i kćeri svojih očeva i majki, ponosnih idiota koji otimaju iz usta i derući sa leđa običnom narodu da popločaju terase svojih višespratnih vikendica basnoslovnim mozaicima u koje nisu uložili ni sopstveni pfening al su u procesu stigli uhljebiti brojne rođake, tetiće itd.
– Želim da živim u zemlji gdje se žena i njena prava cijene jednako kao i muškarčeva i gdje ona nije mašina za veš i suđe, kuharica i spremačica i vreća za udaranje i može postati i univerzitetski profesor (iako nije iz takve jedne dinastije već iz obične i skromne porodice).
– Želim da živim u zemlji gdje će se svi zlostavljači kažnjavati da im više nikad ne padne na pamet udariti ženu ili dijete ili povrijediti ih na bilo koji drugi način.
– Želim da živim u zemlji gdje se neće svaki prdež svake starlete (ili bilo kog for that matter) ispolitizirati.
– Želim da živim u zemlji gdje se vijest o 300 mrtvih ljudi čita sa više empatije od vremenske prognoze.
– Želim da živim u zemlji gdje zatvaranja fabrika, štrajkovi glađu i ljudi koje izbacuju na ulice nisu svakodnevne vijesti – kažu nije lako to popraviti, veliki su problemi – otkud onda tolika jagma za pozicije kad je tako teško i to uz stav “nakradi i ti šta je ostalo, zaduži, zavali, šta smo mi gori od ovih prije, nek se ovi poslije nas zajebavaju time”.
– Želim da živim u zemlji gdje se tačno zna šta ko ima i kako je do toga došao (ma koliko te nekretnine bile uknjižene na dalju obitelj i tazbinu) i kako neko sa istom diplomom može sebi priuštiti život sheika a neko živi na margini siromaštva.
– Želim da živim u zemlji gdje kad je neki visoki funkcioner očigledno glup, iz stida, da ostavku jer zna da šteti svima oko sebe.
– Želim da živim u zemlji gdje sindikati imaju muda a ne dozvoljavaju da novi zakoni od radnika stvaraju roba koji ne smije pisnuti onome kome se prepušta na milost i nemilost – kadija te tuži, kadija te sudi… već se ponašaju ko Zenit u Nadrealistima.
– Želim da živim u zemlji gdje izabrani parlamentarci narodu donose zakone koji im pomažu da žive kvalitetnije, a ne samo da kradu sebi iz novih kredita i zaduženja koje će naši čukununuci otplaćivati povećavajuci sebi plate basnoslovno i na očigled sviju koji na to šute i da to budu jedini zakoni koje su izglasali u svom mandatu – zvuči kao loš reality show, ali nije – ovo je samo naš reality.
– Želim političare koji neće krasti od sirotinje i koji će zaštititi radnika a ne od njega napraviti roba poslodavca i podići minimalac onako kako je govoreno a ne ovako sramno nisko. Ovdje bih se osvrnula na ono #oprosti Fadile koje možda nije jasno ljudima koji nisu sa ovih prostora a odnosi se na našeg premijera Federacije koji je hladno izjavio da od crkavice ispod svakog nivoa koji ljudi primaju za svoj rad isti rasipaju sredstva na luksuzne artikle tipa alkohola, cigareta i slatka, umjesto brašna, ulja i svega onoga što je dozvoljeno sirotinji da konzumira – na to se probudio naš neukrotivi humor te se narod slika sa ovim „luksuznijim artiklima” uz brojne zajebancije popraćene ovim hashtagom… premijer pri tome ne brine ni o čemu sličnom jer živi od izvrsne plate, ima sopstveno luksuzno auto, vozača, telefonski račun koji plaća država, brojne dodatke na platu i facu osobe kojoj ne bi dali naslikanu kozu da je pričuva – al on se pita, pa pazite šta jedete jer i ovo vam je puno … al kao što reče Meredith Grey u jednoj drugoj situaciji „Ja biram kako ću popravljati ono što si ti pokvario (u meni). Ja. Ti se tu ne pitaš ništa i nemaš pravo na komentar”. Stoga #oprosti Fadile, al jebi se!
– Želim da živim u zemlji gdje me niko ne krade, ni “naši” ni “njihovi”… sve su to lopovi i živo me se jebe gdje će te pare trošiti i u šta će ih ulagati…nema naših i njihovih, ima poštenih ljudi i lopova, normalnih i nenormalnih, zagriženih i tolerantnih.
– Želim da živim u zemlji gdje su političari moralni i odgovorni (ili makar se boje reperkusija) pa se ne smiju ponašati po principu “vjeruješ li meni ili svojim očima” kada se bahate pred gladnima.
– Želim da živim u zemlji gdje možeš si priuštiti da umreš a da pri tome ne osiromašiš svoju obitelj jer im treba kredit da te pokopaju.
– Želim da živim u zemlji gdje mladi ljudi imaju poštovanja prema starijima, prema svojim učiteljima i profesorima.
– Želim da živim u zemlji gdje se supružnici vole i poštuju i odgajaju djecu u ljubavi a ne ponižavaju se, tuku i ubijaju pokazujući toj djeci da su to prihvatljivi obrasci ponašanja.
– Želim da živim u zemlji gdje jači pomaže slabijem a ne iživljava se na njemu, ne viče na njega da bi popravio svoj dan samo zato jer mu se može.
– Želim da živim u zemlji gdje se ljudi suprostavljaju jedni drugima argumentima a ne oružjem.
– Želim da živim u zemlji gdje i onaj naslabiji može izreći svoje mišljenje bez straha od odmazde i mobbinga.
– Želim da mogu ući u javno prijevozno sredstvo bez straha da ću biti izbodena, opljačkana ili silovana dok većina to mirno posmatra sa svojih sjedišta u folu “bolje ona nego ja”.
– Želim da živim u zemlji gdje situacija nije takva da mladi ljudi neće da rade kao prosvjetni radnici, doktori, inžinjeri nego radije u nekoj banana državi, u baru, na nekoj plaži sa suknjicom od palmimog lišća jer ne mogu da podnesu odgovornost bez zaštite, pogrdu bez pohvale, izrabljivanje bez nagrade.
– Želim da živim u zemlji gdje se cijeni pismenost, smirenost, dobar odgoj, pristojnost i inteligencija.
– Želim da živim u zemlji gdje sam sigurna od lopova, pljačkaša, ubojica, probisvijeta svakih vrsta, čopora divljih pasa koji svakodnevno ugrožavaju mene i moje namilije.
– Želim da živim u zemlji gdje ljudi sa idejama, dobrim obrazovanjem, kapitalom i željom da pomognu ovoj zemlji nisu opstruirani nemogućim preduslovima već im se pomaže u pokretanju i održavanju malih preduzeća i privrede, u zapošljavanju ljudi, a ne uništavaju se namjenski.
– Želim da živim u zemlji gdje više nikada neće biti zločina ni nad kim ni u čije ime i ni zbog kakve ideologije ili razlike u mišljenju ili načinu života, a (pošto je pravda prespora) želim da svi ovi dokazani zločinci, imenom i prezimenom, koji slobodno hodaju i rade po gradovima gdje su zatrli cijele familije, ne mogu mirno spavati već će moliti Boga da do njih dođe Pravosuđe prije preživjelih članova ovih obitelji koji bi im pokucali na vrata u svitanje jednog divnog dana i skrvili ih bejzbol palicom (javor, puno drvo) u kašu…ko god da je u pitanju…gdje god da se sakrio i otpuzao…nevinom ne smije dlaka faliti, ali onom ko je ubijao druge – oko za oko, zub za zub… ja ne mogu mrava da zgazim nego ga zaobiđem ali ne bi meni mirno hodao i živio onaj ko bi mi oduzeo najmilije… a ne da se bavi politikom i kroji istu u tim gradovima moje zemlje. Nek se sami prijave ili neka se dobro zaključavaju.
– Želim da živim u zemlji sa ljudima koji nemaju mentalitet ovce i žrtve i samo žive da nađu novog zlostavljača…hoću ljude sa jasnim ciljem za ekonomski oporavak…svi skupa, ruku pod ruku, u zajedničko bolje sutra, bez obzira na ime, porijeklo, naciju, religiju, ma šta god.
– Želim da živim u zemlji sa nula tolerancije za lopovluk, krađu, mito, korupciju – daj ljudima sa teškim i opasnim poslovima dobre plate – al ako krenu za kovertom – ruke rezat ko u Iranu (isto važi za pijane vozače koje pobiše tolike pješake i nikom ništa).
Želim da se narod probudi i prestanu nabrajati pizdave floskule tipa “samo nek se ne puca” i “nek je živa glava” i da krene u neku vrstu mirne revolucije i makar onemogući određene strukture da nas očigledno pljačkaju i još provociraju i podjebavaju svojim neradom dok duškaju na budžetu u novim bijesnim kolima, sa sisatim sekretaricama i telefonskim računima od nekoliko desetina hiljada maraka dok nas samo uvaljuju u veću dubiozu a oni oko njih šute u nadi da će naći štelu i približivši im se i sebe uhljebiti na državnim jaslama.
I skoro da onaj mali zločesti dio mene čeka momente kad će narod izmoren glađu i godinama laganja i obmana da se podigne pa počne silnike koji su im zatvorili fabrike zbog svojih talova, unazadili ih godinama, upropastili im živote, početi gaziti autima na ulicama pojedinačno ili masovno ih streljati na trgovima… ali ja se nadam da ću tada već biti u ovoj utopiji o kojoj pričam… Novi Zeland zvuči dovoljno daleko. Možda.
Uvijek sam se pitala, gledajući stare filmove, kako ona rulja sa luđackim sjajem u očima delirično uživa i radosno aplaudira dok nekog vode da ga pogube. Kako ne osjećaju ni najmanju empatiju za drugo ljudsko biće koje trpi strah, očaj, paniku, beznađe, želju da živi. Možda jer je to biće pilo najbolje vino specijalno za njega dopremljeno avionom (ili, u to vrijeme, kočijom) dok je dijete čovjeka iz rulje umiralo od izlječive bolesti za čiji lijek nije imao novca a otjeran je ispred monumentalne kapije kada je došao da zamoli za njega il su na njega pušteni psi. Možda jer se ona kupala u mlijeku, medu i laticama ruža dok njegovo dijete ne zna ni za čistu vodu i sapun jer nemaju ni vodovoda ni kanalizacije. Revolucija? Vidjećemo. Ovako više ne može. Bar ne dugo.
Oprostite na mom nepoznavanju politike, brojne sam greške ovdje napravila i brojne propuste, sigurna sam – ja sam samo površno, sramotno malo upoznata sa ovim, a ne bih ni to bila da nisam nažalost, svakodnevno silovana ovim temama jer im ne mogu pobjeći… ma kako se trudila, vrebaju nonsensi da vam uskoče u oči i uši i pokvare dan sa radija, televizija, portala, iz razgovora sa običnim ljudima.
A nekako moraš i znati šta se događa i koliko te upropaštavaju svakodnevno … nedopustivo je bili apolitičan u današnje vrijeme, a meni se od riječi političar diže kosa na glavi … i za moj pojam svi su isti, sve ih podjednako prezirem… svi mi se gade…sve bi ih hladno mogla gledati na ranije pomenutoj giljotini ili lomači bez želje da im vode prinesem.
Ja zaista nekad mislim da će doći dan kad će sirotinji više prekipiti i kad će shvatiti da nema velikih ljudi, samo velikih lopova, dan kad će uzeti lopate, vile i sjekire i krenuti polako razbijati portale na vikendicama naših „velikana” kojima se voda za bazene dovlači o državnom trošku pravo sa Jadrana (dok mi u centru grada svaku večer imamo redukcije vode), a koji nam, uz svoj „skroman život”, obezbijediše toliko blagostanje i građansku pravdu. Ne želim krv i nasilje, želim samo da narod shvati koliku moć ima i oduzme je lopovima i lezihljebovićima i protjera ih negdje daleko da oderu guzove za koricu hljeba.
Ako je ovo nemoguće hoću da živim na nekom drugom svijetu ili u nekoj šumi jer ne mogu više ovo da gledam i slušam, možda među divljim životinjama koje bi pokazale više ljudskosti i ubili drugog samo da prežive bez potrebe za kinjenjem i poniženjem.
Gdje vi bježite? Šta je vaša droga? Ljubav? Knjiga? Sport? Tuđi životi u serijama? Ćiza ko je sebi može priuštiti? Trava? Vrtlarstvo? Cuga? Meditacija? Šta je vaš eskepizam dok mi zabijamo glavu u pijesak (ovo je netačno za nojeve al čini se kao prikladna metafora za ovu situaciju) a donose zakone koji će nam uništiti praunuke (ko se usudi da se bori sa tim zločestim natalitetom)? Moramo shvatiti da možemo i moramo uticati na stvari i da niko nije nedodirljiv. Sve su to ljudi kojima smo mi u ruke dali mogućnost da nas kradu i handre (i isto im je tako možemo oduzeti ma koliko oni jedni druge držali u džepovima jer te tikve pucaju čim se ti orasi počnu sudarati i ispadati okolo na svjetlo dana) a oni se sad osilili i uzbahatili misleći da su bolji od drugih. Od onih koji su ih doveli tu da nam svima bude bolje a ne da nas još gore uništavaju. Zato, unatoč našem ovčijem mentalitetu duboko sam ubijeđena da će ovdašnji čovjek shvatiti da za svoje dobro i zarad svoje djece dok ih još ima mora uzeti aktivno učešće u promjenama koje slijede i pokazati silnicima da im je odgorilo…i da će odgovarati za svako svoje nedjelo i lopovluk. Nemamo mi više taj luksuz za neaktivnost i tu mantru: mene se to ne tiče… tiče te se i te kako, il zasuči rukave i radi nešto na tome il šuti i ne žali se kad ti i zrak počnu naplaćivati da bi češće mijenjali jadransku vodu u svojim bazenima na vikendicama dok ti namišljaš šta ćeš sutra djetetu dati da jede…pa ti polako…
Danas smo dali sebi oduška. Danas ćemo staviti neke slike na vreću za udaranje dok nam zglobovi na prstima ne prokrvare. A od sutra nastavljamo sa meditacijom, svijećama, radom na sebi, masažama, sportom, bježanjem u svoje male svjetove sreće, gradenjem tvrđavice…
by Diona
(muzička podloga: Balašević: Menuet, Provincijalka, Ringišpil, Devedesete, Krivi smo mi, Ne volem, Sugar rep, Uvik isti – Petar Grašo, Pogledaj dom svoj, Anđele – Riblja čorba)