Scenografija ove male predstave izgleda otprilike ovako…četiri-pet jaranica se sredilo, našlo i dolazi u popularni kafić gdje nakon prvobitnog privikavanja na oblak satkan od vreline i brojnih ljudskih vonjeva u kojima prevladavaju bijeli luk, znoj i miris prženja, guraju se i zauzimaju mjesto veličine kvadratnog metra i pokušavaju dozvati konobara kako bi se borili za nešto zraka i prostora, izbjegavajući žar cigareta, tuđa pazuha i laktove sa čašama u rukama, uz to djelujući krajnje ljupko i razmjenjujući duhovite doskočice, uz procjenu večernje „ponude“ i osmijehe proljeća.
Nedaleko od njih je slična skupina suprostavljenog, pardon, suprotnog spola, sređeni, začešljani, namirisani, napuhani ko paunovi…
I počinje priča, njihovi i glasovi svih okolo stapaju se u opću kakofoniju:
– Čiji je on?
– S kim je on ono hodao?
– Vidi onoj dupeta.
– Sad bi moj buraz rekao: Jeb’o bih je ne bih joj marke uzeo.
– Znam je ja, ravaku. Hodala sa onim dilerom. Sponzoruša.
– Vidi onom glave.
– Šta glave, ama vidi mu brade.
– Ne gledaj. Gleda ovamo.
– Joj znam lika. Djelovao je normalno. Al počeo mi slati neke bolesne poruke na fejs.
– I tebi?
– Ja mislim da nema cure u ovom prostoru koju nije morio.
– Kad smo kod morenja, eno ti onog smarača.
– Joj samo da ne priđe. Utuši čovjek.
– Samo nabaci onu svoju „hibrid krmeta i dikobraza“ facu. Ima da utekne za sekund.
– Eno tebi onog bivšeg psihopate.
– Joj vidi mu očiju luđačkih.
– Sad će da se nacali i bulji ko djeca kukuruza.
– Ma samo zanemari.
– Je ko onaj?
– Vidi mu glave, ko shrek.
– Šuti, bona. Znaš s kim je on hodao?
– Ahaha znam. A ne možeš joj na lopati prinijeti.
– Onaj ti liči na onog tvog napuhanog.
– Ma šuti, lobelo.
– Šta to znači lobelo?
– Čuj šta znači, u gaćama mu lobelo
– Joj, grozna si, hihihi. Vještice jedna.
– Joj, rasturi me stomak, jebem ti žensko i ko ga dade.
– Hajd, makar znaš da nisi trudna. Ja umirem od straha od mensa do mensa.
– Pa kad neće onaj krkan tvoj kondom da metne.
– A mogle smo ples upisati.
– Šta ćemo ove godine, hoćemo li u Grčku il opet Turska?
– Standera, vidi onom liku outfita – ko na gej paradu da je krenuo – gdje nađu one pink-žute kombinacije.
– Joj rustikalnog đempera i govana.
– Ma ti si samo ljubomorna jer mu bolje stoji.
– Stoji njemu al sumnjam zbog žena da mu stoji.
– Hahaha prostakušo jedna.
– Je li se tebi onaj sviđao?
– Koji?
– Ama onaj tamo što je uvukao stomak pa pozelenio u licu.
– Jest, šuti, ima curu devet godina, meni se nakačio, jedva ga se kotarisala.
– Pa što nisi probala.
– Pa cura je tu ko đemper, nema kontraindikacije da izlazi sa drugima.
– Njemu ili njoj?
– Oboma. Ona čeka neće li je oženiti i govna bi mu jela. On izlazi sa pola grada ona se pravi da ne zna. Paćenica.
– Koferuša.
– Ja što će se usrećiti s njim takvim.
– Nema on to namjeru mijenjati, ona mu je vječita djevojka a on okolo sve živo vija…
– Pa otkud s tobom u kombinaciji?
– Ama nisam znala. zato mi se i svidio. Znaš mene, samo bih ga otpilila. Nisam pojma imala. Ponaša se čovjek ko slobodan momak.
– Svi smo mi slobodni… nije robija.
– Halo, feminizam. Znam al to mi baš nešto ljigavo.
– Joj tebe,čuj nisi znala. Ko da na Aljasci živiš, ženska glavo, pa raspitaj se malo.
– Dobro i šta bi ti bila u priči?
– To se i ja pitam.
– A šta je sa onima što su isto nešto dugo hodali?
– Koji su to?
– Ma ono dvoje. Ko brat i sestra. Stoje jedno pored drugog ko dva jarana. Ništa.
– Ona, vrati konju glavu? A uzeli se. Otišli su negdje vani.
– Haj super.
– On posao dobio negdje, meščini Njemačka.
– Ma blago njima.
– Vidi ovih međeda kojima smo okruženi. Jebote, ja dvaput pogledala u istom pravcu, jeza me prošla. Na san će mi onaj šestougaone glave izaći.
– Ma jebo to, hoćemo li na planinu idući vikend?
– Pa opet će ti sve ove iste lobanje gore doći.
– Znam.
– Ma neće svi…neki idu u Aspen na skijanje.
– Jebem li im familiju … ko to može od poštena rada sebi priuštiti.
– Ko govori o poštenom radu? Znam ljude kojima je je posao da putuju o državnom trošku i još se time hvale.
– Pa kuda idu? I tata bi, sine.
– Ma nema kuda ne idu. Lafo spoljna politika.
– Pa šta ova zemlja ima od toga, koje ugovore, fabrike, pomake?
– Ima da ovima guzica vidi puta.
– Jebo majku jesmo ovce. Kaže moj drug jedan da sutra donesu zakon da svi nose ciglu od deset kila oko vrata bunili bi se malo po fejsu i radiju i za par dana bi svi objesili ciglu i pogrbljeni hodali.
– Ma jebo vas ta priča, šta ćemo sad pit? Nema konobara u ovoj gužvi, ko gaća u pornićima.
– Ma ne mogu ništa… ubiše me ovi ćevapi. Jebo me luk te me jebo.
– A sve se nema a grah se povraća.
– Daj, jepte se. Odvratno.
– Šta ima u kinu ovih dana?
– Nemam pojma, ne pamtim kad sam išla.
– Nemoj samo onih sranja ko prošli put. Krvi do koljena, mesa k’o drva.
– Eto, onda ti organizuj sljedeći put. Neku realnu toplu ljudsku pričicu.
– Dosta vas dvije, lijepo se igrajte.
– Joj vidi onog nehljeba. Fakat kako si mogla na kafu s njim izaći a ne hodati?
– Mene bi strah bilo na njega u mraku naletiti.
– Al nije on loš, čita.
– Arghhh. Zagrcnuh se, jebo te konj.
– Jesam ti ja rekla sto puta da sa muškom koje čita nešto nije uredu.
– Al šta da pričam s njim?
– O fudabalu, autima i sisama.
– Pričaj sa mnom o knjigama, a ne sa njim.
– Nego kad ćemo ovaj spa da skontamo, malo bazen, sauna, masaža.
– A od kojih para, zakla me kredit. Razmišljam nekad da se počnem baviti najstarijim zanimanjem, ionako kupus u njoj mogu kiseliti koliko je koristim.
– Ja da se bavim prostitucijom ostala bih dužna ljudima.
– Opala…vidi onog malog…mljac.
– Šuti, bona, ne znam je li punoljetan.
– Pedofilija, bolest najmilija.
– Ama šta će ti dijete?
– Jok nego ću sa matorcem nekim.
– Jadna mu majka, neće znati šta ga snađe.
– Ma šta ti je, ovo se sad rađa pokvareno. Već je sad namazaniji od tebe.
– Misliš?
– Ama nije uopšte tako mlad, ne pretjerujte.
– Ako jede čvrstu hranu i može šteku dohvatiti, nema šta da se dvoumiš.
– Meni je ono prije neki medolino. Eventualno keksa udrobljeno.
– Hahhh još mliječne zubiće ima.
– Jao, grozne ste.
– Bolje biti dadilja nego njegovateljica.
– Jao jesmo blesave. Da nas ko čuje…
– Previše smo mi serija gledale.
– Hej, a jeste čuli da je ona mačka iz banke trudna?
– Za kog je ona ono udata?
– Ni za kog.
– Pa s kim je trudna?
– Pa šta vas briga, žena situirana, ekonomski neovisna, njena stvar, šta ikog briga.
– Jes vala i to što kažeš.
– A ko mu je babo?
– Amam nemam pojma.
– A vidi onog manekena?
– Ono maneken? Mati mila.
– Gdje on ono radi?
– Nemam pojma.
– A vidi one kalašture. Kako dupe djetetu s onim kandžama pere?
– Joj vidi one, je l je to onaj šutnuo?
– Nisam je dugo vidjela. Nema je pola. Sepet kostiju.
– Pa to prava ljubav bila?
– Možda, a možda žena samo liniju održava.
– Jebo vas, imate li vi duše?
– Jbt što ne mogu tih kad nekog imaju nema ih nigdje. Il su s njim, il kući heklaju. Čim ih šutnu eto ih svijetla obraza ko da ništa nije bilo.
– A one dvije, udaše li se one?
– Ma jok. Ko bi ono gled’o onako napucano, kamoli sabahom bez fasade? Božija jaratma.
– Jebo te, ima svaka na sebi po pet hiljada maraka, a nisu u stanju sebi piće da plate.
– Znam, ja jednom izašla s njima, nijedna se ne hvata za novčanik, k’o da zmiju u tašni imaju. To krzno, to kristali, a neće sok od tri marke da plati sebi.
– A vidi one s onim. K’o da je Nobelovu osvojila. Vidi kako ga se prićapila ko davljenik šlauf.
– E, bona, neće ti ga niko. Udahni katkad.
– Ah… ima on para ko da iz novina reže.
– Ma džaba vala, ne bih ga ja gledala.
– Ma hajd gledala al slušala, taj je zaljubljen u sebe, po sat sebe u ogledalu gleda i sluša kako priča.
– To ko onaj film „Ima li pilota u avionu“.
– Ahahaha, jeste. Ja jednom na kafi s njim bila. Kad se ne samoubih. Srećom nemadoh oštrih predmeta.
– Eh šta ćeš, one man’s garbage, another man’s treasure.
– Vala jest.
– Odakle su ovi šljegli?
– Ne okreći se, sine. Ograjisaćeš.
– Jebo te sok. Da piješ bolje bi ti bilo.
– Kakve to veze ima? Da bure popijem oni ne bi bili ljepši.
– Ne bi, ali ih ti ne bi primjećivala.
– Hajd, makar je muzika dobra i niko nas ne jaše.
– Šta ne jaše, ova iza samo što se nije popela na mene. A šta imam od muzike kad ne mogu da se pomjerim a ne da plešem.
– Pa šta ćeš. Ovdje il nema nikoga negdje il jedno na drugom.
– Ko su oni tamo što bleje ovamo? Onaj izgleda urbano.
– Ma znam ja onoga. Hodala je Aida nešto malo s njim.
– Joj kakav je seljak bez potrebe ispao.
– Pa šta je uradio?
– Ma ne znam detalje. Neki standardni seljakluk.
– Ma paćenik neiživljeni bez imalo džentlmenskog i muževnog drajva.
– Eh gdje ja živim, jbt.
– Joj lijepih i sređenih žena. A vidi muškinja. Ko zoološki vrt.
– Nemoj zezat, ima i njih, faca.
– Vječiti optimista. A gdje su ti te face, majke ti?
– Meni samo nije jasno za koga se ove cure sređuju.
– Ma šta ću se sređivati, samo mi se oči u ovoj gužvi vide. Mogla bih u piđami izaći komotno.
– Kako je sad kod tebe na poslu?
– Same shit vazda. Srećom narandžasto mi ne stoji. Al ako mi ova nastavi lakat u bubreg zabijati, ne garantujem za postupke.
– Joj, idete li vi u teretanu? Ja nisam ne pamtim.
– Ma vala ni blizu koliko bih trebala.
– Hajde da jedan dan odemo na ručak pa skontamo šta ćemo za ove zajedničke aktivnosti, odmore i to.
– Joj, žene, hoćemo li negdje drugo? Ja ću vam izumrijet od ove vrućine.
– Ma nije što je vrućina nego što oni Australopiteci zbijaju redove da priđu.
– Oni sa kožnim jaknama?
– Jest.
– Jbt ja hoću da se obaljestim u majici bez rukava.
– Ako skinu jakne, biće masovni egzodus.
– Iperit, bojni otrov.
– Hajd jakne al imaju zuba ko prvi red na koncertu Sinana Sakića.
– Uh, eto ih. Bježmo žene.
– A kud ćemo? Sad gdje god dođemo – otvoriš vrata, sedmero ispadne.
– Ma zguraćemo se negdje.
– Idemo.
by Diona
(muzička podloga…sve što se ovih dana sluša po kafićima i klubovima)