U zadnje vrijeme sve više slušam o lijepim, pametnim, uspješnim, poželjnim ženama ili djevojkama koje rade budale od sebe ne bi li zadržale određeni primjerak muškog roda kraj sebe. Zašto? Duga veza…red je više…ko će sada tražiti novog lika…u određenim je godinama pa će joj biti teško opet naći nekoga koga bi zainteresovala…čovjek shvati da su svi isti…nije lako pa voli ga (a voli li sebe bar malo?) … odgovori su koje dobijam.
Interesantno je da žena vrlo lako mijenja nešto nevažno poput cipele, tašne ili kaputića koji joj više nije prijatan, a spremna je svezati se trajno za nekoga ko je ne ispunjava i sa kim zna da nikada ne može biti sretna, samo zato jer po svaku cijenu želi realizovati određenu vrstu odnosa…da li iz nekog smislenog razloga ili da bi sebe ili druge ubijedila u svoju vrijednost, jer, šta je muškarac bez brkova, a žena bez muškarca… I onda, nema toga šta ona ne može podnijeti i uraditi kada vidi da joj on izmiče (o ženskim „taktikama” paćeništva drugom prilikom, ovdje bih se samo osvrnula na tužnu sliku koju ovakvo ponašanje kreira).
Ovdje se također neću osvrtati na mrsku predrasudu da su uvijek žene te koje proganjaju muškarce, a dotični pastusi vječito bježe dok se ne ulove u mrežu i “zaginu” – ali u ovom tekstu se zaista radi o takvom tipu žena – koje bi ostale u nezadovoljavajućoj vezi ili (još gore) istu prekvalifikovale u nezadovoljavajući brak i to po svaku cijenu.
Konstantno smo u potrazi za srećom…da sebe percipiramo bolje, da nas drugi percipiraju bolje, tragamo za zdravom hranom, vježbamo, oblačimo se i njegujemo najbolje što možemo, prezentiramo se u našim najboljim izdanjima, konstantno se educiramo, učimo nešto, napredujemo nekuda, gradimo sebe iznutra i izvana ne bi li stvorili što bolje uslove za uspjeh u svemu, trpamo u sebe sve ono što nas čini sretnima…jer sreća je imperativ! Zašto onda nije tako when it comes to love? Kako to da smo spremni toliko dati da bi dobili samo ono najbolje u svakom segmentu našeg života, ali kada se radi o ovom koji je među najbitnijim pristaćemo na bilo šta, bilo kakvo mjesto koje nam drugi odrede iako ga ne smatramo ni zadovoljavajućim, a kamoli vatrometom sreće kakav očekujemo od svega drugog što biramo za sebe?
Zato se pitam: Kada to tačno prestanemo vjerovati u sebe, u ljubav i odlučimo da je dobro i jedino moguće za nas „to settle for” bilo čim što nam se čak ni ne nudi nego smatramo da nam pripada u određenom trenutku?
Da ne bude zabune, kad ima ljubavi treba je njegovati, pa možda i boriti se za istu (mada lično ne vidim mjesta za “borbu” u toj konstalaciji – bar tu je sve dobrovoljno i nema svrhe u tjeranju ikoga na išta) ali ako vidite da vas neko trpi i jedva podnosi i sa vama je samo iz sopstvene inercije a ne usljed bilo kakve vrste centripetalne sile (gdje je privučen tobom, op.a.), ne budite paćenice. Apelujem na sve paćenice da to prestanu biti! Ako već nemate dovoljno dostojanstva da odete, makar nemojte trčati za nekim i ponižavati se. Količina poštovanja suprotno je recipročna količini paćeništva koja se pokaže. I ma kako to nekome godilo u određenoj mjeri, kasnije to postaje naporno. Možda su muškarci zaista nepravedno optuženi da povremeno vole “lov” i da im nije privlačno nešto što je evidentno dostupno čak i onda kada to ne žele, ali znam da mene hvata panika kada neko ne razumije manje i više suptilne znakove da nešto ne želim…pa vjerujem da je tako i sa njiima – proganjanjem, potpunim prilagođavanjem svemu što se od vas ni ne očekuje i insistiranjem na odnosu kada druga strana evidentno nema ne samo osjećaja, nego ni interesa za isti, samo ćete postići suprotan efekat…Kako će vas iko cijeniti, ako ne cijenite same sebe? Ne mislim ovdje na relacije sa prefiksom tzv sheme (tu je valjda u pitanju samo obostrano zadovoljstvo tako da nema mjesta nekom izražavanju emocija i ostalim momentima kada se jasno vidi koliko ste nekome bitni i koliko vas želi blizu sebe, a ne samo ispod sebe), mislim na veze u kojima ima osjećanja i to uglavnom sa jedne strane.
I ne znam koga tu više treba žaliti – njega koji nema snage da se pokrene i obitava godinama u nekoj „nazor“ vezi ili nju čija su očekivanja daleko od realnosti. Jedino što je gore od ove situacije jeste kada iz ovakvog odnosa uslijedi brak…Pa ljudi se uzmu iz ljubavi pa se sve sjebe nakon nekog vremena – zamisli kad se uzmu „onako“… Evo, kreni od sebe – zašto bi se budila svako jutro kraj nekoga koga ne želiš? Neće ni on, vjeruj mi. Bar ne dugo. Zaista imati nekoga nije isto što i imati nekog samo deklarativno
Ima ona pjesma od Nelly Furtado, Mas – gledajući je prosto mi je žao glavne protagonistkinje ovog spota koja išće ljubav i kamči za istu. Treba li moliti za ljubav? Naravno da ne ide uvijek sve glatko, ne kažem da ne treba komunicirati i razjasniti stvari i izgladiti nesporazume i svađati se nekada ako će to riješiti probleme, ali odgovorno tvrdim da je iznuđivati nečiju ljubav, pristanak na bilo šta ili tzv „produžetke“ kada je više sve završeno, a ti to nemaš snage sebi priznati – jadno.
I kako onda objasniti gore navedeni fenomen gdje pametne žene koje neće pogledati do kraja film koji ih ne zanima biraju da godine posvete nekome ko ih samo „podnosi“?
Nikako. Nikada neću shvatiti žene koje zamisle da je “vrijeme” za neki “pomak” u odnosu ili da bi nešto “trebalo” i ne mogu pojmiti da do toga neće doći iako evidentno vide da njihova “jača” polovina jedva čeka da ih se kutariše dok iz nekog razloga one i dalje ostaju u takvoj relaciji, samo pojačavajući pressing. Šta li je u pitanju? Ljubav? Sumnjam. Ego? (Biće po mom, kad tad.) Tvrdoglavost? Ranije pomenuta prezentacija savršenosti koju bi pokvario prekid naizgled idealnog odnosa? Mazohizam da se agonija produži što više? Upornost da se realizuje zamišljeni plan ma kako svjesne bile da nešto što je postignuto nazor čak i ako ga ostvarite, ne može trajati i ne može donijeti zadovoljstvo? Ne znam…al apel stoji! Ne budite paćenice. Ima tamo neko ko će vas voljeti zbog vas, neko ko će vas cijeniti i smatrati da je sretan što ste sa njim. Nije li to ljepše od saznanja da je neko tu samo jer mu je mrsko da se pomakne ili nema snage da se odupre vašoj upornosti ili još nije naišao na osobu koja će ga pokrenuti iz mrtvila žabokrečine u koju se uljuljao, svjestan da to nije ono što želi? Jer to će se desiti kad tad…Da li zaista želite biti tu kada se to dogodi? Koliko ćete još energije uložiti u unaprijed izgubljenu bitku? Ako je zaista ljubav u pitanju, patićete svakako, ali ćete sačuvati nešto dostojanstva i ponosa…
Zato razmislite je li to gdje ste sada ono gdje želite biti i da li je to zaista najbolje što možete očekivati od nekoga s kime planirate i želite zajedničku budućnost. A onda imajte dovoljno hrabrosti da zaključak do kojeg ste davno došli podsvjesno (i znate da to vide svi oko vas) prenesete i na svjestan nivo i donesete odluku koja će vaš život i vaše poimanje sebe prenijeti na viši nivo. Ili nemojte. Ostanite tu gdje jeste čekajući čudo. Jer, naravno, vi znate najbolje…ali, živi bili pa vidjeli…
(muzička podloga: Oženi me (i shvatiću te ozbiljno) – Đogani, Velika stopala – Punkt, Please don’t leave me – Pink, California King bed – Rihana, Alcatraz – Severina, Nemojte vezu prekidati – Novi Fosili, Holding on and letting go – Ross Copperman)