Kad znaš da je definitivno kraj… raskid…iliti kako se sabrati

image2Znam dosta djevojaka koje sa svojim bivšim imaju korektan odnos…čuju se, piju kafe, idu im na babine, itd. Kod mene to nije tako. I ni najmanje ne žalim zbog toga. Ima tako tih veza gdje ljudi jednostavno dođu do tačke gdje im se putevi razilaze i krenu u suprotnim smjerovima bez teških riječi, ružnih događaja, bez optuživanja, ogorčenosti i zlobe… stvari se ne poklope, planovi, želje i principi se razdvoje i jednostavno, ljudi se sporazumno raziđu i ostanu dovoljno dobri tako da se taj odnos može nastaviti na neki drugi način. Doduše u tim situacijama u kojima ljudi ostaju prijatelji više nema (snažnih) emocija i ljudi iskreno žele zadržati kontakt. Ne i ja. Kod mene se svaka relacija završi maestralnom pizdarijom. I uvijek ostaje emocija – uglavnom je to gađenje. Ili što bi rekla moja rodica…gdje ih pronalaziš, pobogu?

Ali da počnemo od početka. Kako znaš da je jedan odnos došao do svog kraja? Kako od toga da jedva čekaš da nekog vidiš dođeš do toga da ne želiš nikada više da ga vidiš? Ne znam za vas, ali ja ne trebam u životu osobe koje su me razočarale, koje su se posrale na mene kao osobu, povrijedile i uvrijedile me i to bez ikakve potrebe. Sve se može riješiti, ljudski dogovoriti, razjasniti ili završiti, zrelo, civilizovano i iskreno. Sve ostalo je samo bullshit, upakovan na različite načine.  Svako ima pravo da prestane da voli, da pogriješi, da se zajebe, da se zaljubi u nekog drugog. Ali ne i da vas ponižava, vara, laže, dernja se i istresa na vas, obmanjuje vas, dresira, trenira i zajebava na bilo koji način. Jer kad to počne ili što bi rekli Englezi: when shit hits the fan (kad govno udari u ventilator) vrjeme je za pa-pa.

Ja imam taj neki odbranbeni mehanizam koji mi neda da se zadržavam pored osobe jednom kad se uvjerim da je šupak. Kao osoba koja je izuzetno troubled da drugom ne učini ništa nažao i koja pokušava naći opravdanja za svaku osobu u svakoj situaciji, nisam laka za postizanje gađenja spram bilo koga. Zaista treba uložiti trud da bi se to desilo. Ja bih vjerovatno još bila sa svojim prvim momkom da je bio korektan. Hvala Bogu pa nije. Naprimjer ako neko uzme motornu pilu i izmasakrira svoju porodicu, prije osude, upitaću se nije li to morao uraditi, možda je bio zlostavljan godinama i podnosio torturu koja ga je dovela do toga…treba se projicirati u tuđu kožu i probati shvatiti svačiju poziciju i poriv da se nešto uradi, ali nekad objasniti ljudske postupke nije nimalo jednostavno. Jebiga.

Ovdje bih se još dotakla nečega o čemu je moja profesorica iz srednje često voljela pričati – šta je to uzrok, a šta povod nečemu  – u ovom slučaju želje da se tvoj život u potpunosti odvoji od života jedne osobe koja je do tog momenta bila njegov sastavni dio. Naprimjer povod Američkog rata za nezavisnost bila je Bostonska čajanka, a uzrok želja da se odvoje od engleske krune. Prevedeno na ovu našu temu moglo bi se reći da je povod raskidu neka konkretna svađa, a uzrok je recimo što je druga osoba lažljivo govno ili nasilnik ili švaler itd…

Nisam od zahtjevnih osoba (i često su mi to zamjerali u vezama tumačeći pogrešno nedostatak smaranja nezainteresovanošču), ali ja zaista ne očekujem da iko išta radi za mene (možda je to i problem). Samo očekujem da neke stvari neko ne radi. Ako već insistira na tome da me ima u svom životu. Nije to ništa posebno. Samo ono što ne želiš da se i tebi radi…

A neki ljudi baš imaju visok prag tolerancije. Ne razumijem to.  Kakvo zadovoljstvo neko ima u tome da nekome bude vreća za udaranje, mali lični rob za iživljavanje…not in a grej vej…šta je dobro u tome da neko projicira sebe kao žrtvu? Not  for me. Iako često idem linijom manjeg otpora i čekam da se uvjerim i to dobro da je neko kreten,  ja ne znam, i hvala Bogu da je tako, biti ponjava.

Zato kad dođe vrijeme za odlazak ja idem..as simple as that.

Naravno, treba gajiti i njegovati ljubav, pokazati osobi koju voliš na sve moguće načine da ti je stalo do njega/nje, ali kada znaš da ono drugo to zna i to mu ne pravi ni najmanju prepreku da te povređuje, onda idi iz te situacije,  iz tog odnosa. Jer postoje granice koje nikome ne treba dozvoliti da se pređu, jer, jednom kad se pređu, prelaziće se u nedogled.  Kasnije je još teže pokupiti komadiće sebe koje si dozvolila da izgaze. Zato se nikada nedaj kinjiti, zajebavati, preodgajati, maltretirati, nedaj se zlostavljati, ma nedaj nikome da ti radi bilo šta što TI smatraš zlostavljanjem (oni to nikada neće smatrati). Upitaj se – zar je to ljubav? Zar se jedan ispunjavajući, prijatan, svrsishodan odnos može zasnivati na obmanjivanju, ponižavanju, nepoštovanju jedne osobe? Pitaj se da li se zaista moraš boriti za nečiju pažnju, za nečije prisustvo u tvom životu onda kada više nije upitno da ti je stalo do nekoga kome nije stalo do tebe. Pitaj se dokle trebaš izigravati glupaču i praviti se da te ne vrijeđaju laži u koje neko nije uložio ni najmanje truda da bi makar bile smislene. Pitaj se treba li ti u životu kreten koji te provjerava, koji ti ne vjeruje, koji se dernja na tebe i doživljava nervne slomove jer imaš drugarice ili nedaj Bože drugove i povremeno se usudiš da provedeš vrijeme sa njima. Pitaj se sve ono što te žulja, što te zbunjuje, što u sebi osjećaš da nije kako treba. Jer taj mali kamenčić koji ti smeta kasnije će prerasti u kamenu gromadu koja će da te pritišće dok ne pukneš. Zato na vrijeme shvati možeš li sebi dozvoliti više da te neko tako povređuje, zaslužuje li taj neko tebe kao osobu i sve ono što imaš za dati i šta dobijaš zauzvrat. Ako shvatiš da to nije to, da to nisi ti, da je to daleko od onoga što želiš, da se osjećaš glupo, poniženo,  iznevjereno, razočarano i zgađeno, vrijeme je za promjene.  I tada, ako imalo držiš do sebe, nemaš izbora nego da se okreneš i odeš.

Situacije koje te mogu dovesti do ovakvog izbora su brojne. Ljudi će se prema tebi ponašati na različite načine. To nije upitno. Pitanje je šta ćeš ti uraditi. Hoćeš li se praviti da je sve uredu u nadi da će te nekad prestati tretirati kao otirač (neće) ili ćeš prekinuti spone koje te drže za jedan bolestan ponižavajući odnos uslovljen time da te neko smatra manje vrijednim ili glupim, a ti se dobrovoljno potčinjavaš toj ulozi iz straha od…čega? Šta je gore od toga da te neko ko ti je (bio) bitan tretira kao otpadak, daje ti pažnju na kašiku, provocira te, suptilno (ili manje suptilno) ucjenjuje? Ostati sam? Ni prvi ni zadnji put. I to uopće nije toliko strašno. Svijet je pun ljudi. Ljudi koji će se prema tebi ophoditi bolje od te osobe, koji će te željeti kraj sebe, cijeniti tvoje mišljenje, uživati u tvom društvu, ljudi pored kojih ćeš se osjećati kao osoba a ne kao dijete. Zar zaista ne želiš za sebe mjesto u takvom svijetu?

(Nasreću ja ovdje ne mozgam puno i nemam se oko čega puno dvoumiti…ljudi me uvijek stave u situaciju gdje je jedini izbor okrenuti se i otići i hvala im zbog toga jer sam onda mirna i nikada se ne pitam jesam li pogriješila.)

Nikada nisam insistirala na nekom odnosu, ali ako mi je zaista stalo do nekoga, a osoba pokazuje naznake da je govno, neću odmah vući nagle poteze. Sačekaću da se uvjerim u to. A onda slijedi clean cut. Čisti rez. I tu ne mislim ni šta tipa seljačkog „ostavi ti prvi nekoga“. Mislim samo i jedino na to da treba otići. Naročito ako se uzme u obzir da sam na samom početku svakog odnosa svima dala „uputstvo za rukovanje“ o kojem ćemo više neki drugi put, a koje se sastoji od izuzetno malog broja neoprostivih sranja koja ne bih babi svome halalila. I za kojima zaista nema nikakve potrebe osim ako se istinski trudiš da ispadneš krme. Tužno je to što ovo upozorenje niko ne uzima za ozbiljno. Ljudi valjda misle da su svi nepouzdani i  nedosljedni poput njih….svako valjda polazi od sebe u procjeni drugih…ali dobro bi bilo da nekada zaista poslušate nekoga kada vam priča o tome preko čega nikada ne bi mogao prijeći ma koliko vas volio…možda to nisu prazne prijetnje (ja nikada ne prijetim) već iskreno upozorenje koji će koraci neminovno dovesti do kraja nečega. I još jedan savjet: ako nešto vama ne djeluje kao značajno, nemojte to zanemariti, jer drugoj osobi je možda to nešto najvažnije na svijetu – nije li tužno da nešto što vama nije ni najmaje teško uraditi ili ne uraditi upravo bude razlog okončanja svega samo zato jer niste povjerovali da je onome drugome to presudna stvar u svemu?   Zato shvatite –to što nešto tebi nije bitno ne znači da i meni nije bitno i obratno.

A onda,  kad se sve okonča,  nema  vremena za namišljanje i samosažaljevanje. Pusti neko vrijeme da dobiješ neophodnu vremensku distancu da pojmiš stvari kad te pođe huja, ako ju je bilo, da dobiješ dobru perspektivu. Ako ti je lakše izbaciti emocije iz sebe, sjedni i kad god ti je teško piši dnevnik – napravi nakon nekog vremena sublimaciju i vidjećeš da ništa nije tako strašno kao što se činilo. Ako treba plači, kad god ti dođe, slušaj muziku, zatvori se u kuću ili izlazi kao luda, ugađaj sebi, fuck provedi veče slušajući svu noć Adila sa flašom u jednoj i plišanim medom u drugoj ruci dok naizmjenično šmrcaš i revljaš u omjeru 2:1, radi sve što treba, pa eto i samosažaljevaj se povremeno ako baš moraš, ali preboli kretena i raduj se onom trenutku kada jednog dana nećeš moći ni u sjećanje vratiti osjećaj gušenja i težine sa kojim si živjela mjesecima. Jer tada znaš da si slobodna i spremna nastaviti dalje kao da šupka nikada nije ni bilo.  A onda, kad sve prođe i kad se sretnete, kakvu god vegetativnu reakciju izazove vaš susret, to neće biti važno jer ti ćeš znati da je sve završeno i da je on tvoja prošlost. Naučnici kažu da je potrebno 11 nedelja da nekoga prebolite…uzmite koliko god vam treba samo da sve ostavite iza sebe.

Možda ovo djeluje hladno, ali nisam ni ja uvijek bila ovako „pametna“, godine su prošle dok nisam razvila ovaj instinkt za samoodržanjem…do tada je nažalost puno vremena protraćeno na pogrešne osobe i sada žalim svaku minutu svog vremena, a pogotovo svaku suzu koju sam na njih potrošila. Svaki početak je težak, ali kada doneseš odluku, stick to it i guraj dalje. Nađi način da prevaziđeš ljude koji te ne zaslužuju u svome životu.

Ufuraj se u neku mantru, tipa: this is not the end of me this is a beginig…nađi nešto iz pjesama …neke dobre stihove, ili jednostavno, ponavljaj u sebi neku rečenicu koja će da ti prija kao npr. my favourite – ko ga jebe.  Jednostavno, sjeti se svakog onog trenutka kada je ta osoba učinila da se osjećaš glupo, poniženo, izdano…piece of cake…reproduciraj onaj osjećaj u želucu kad ti se zgadio/la toliko da si postao  svjestan da je više nikada ne možeš gledati na isti način… Jer sve je dozvoljeno kada se krpiš kada dođe onaj momenat kad moraš nekoga koga si volio da počneš svjesno da zaboravljaš. I da gledaš kao potpunog stranca. Kao nekoga o kome više ništa ne želiš čuti. Kao nekoga ko za tebe više ne postoji. Ili ako hoćeš – kao svog dušmana. Jer on to tada i jeste. Neko ko ti je bio blizu i upoznao te bolje nego iko drugi te sada ima nebrojeno mnogo personaliziranih suptilnih načina da te zajebava i zagorčava ti život. Jer zašto išta završiti normalno i zrelo, bez patetike, kad može bolesno i teatralno.

I u tim nekim bitkama koje ja lično odbijam da igram počinje nekakva borba protiv te tamo osobe koja ti je nekada bila bitna. I što je još važnije, bitka protiv samog sebe. Moraš sam sa sobom raščistit da više nema nekog odnosa, da nema osobe koju si volio, da je nestala ili nikada nije ni postojala.  Ja se lično NIKAD nisam pokajala nakon nekog raskida. Smatram da svako u svom srcu može shvatiti kada dođe kraj nečemu. Imajući u vidu stresan i brz život koji živimo i sve one idiote sa kojima se moramo sretati svakodnevno, mislim da makar iz svog slobodnog vremena, iz svog ličnog prostora, iz svoje male oaze mira možemo eliminisati one koji se trude da nas povrijede. Malo je zdravlja i života da bi pustio nekome da te maltretira..but then again možda ja to doživljavam preozbiljno…ali ovo je moj svijet i moj život i bar tu ponegdje stvari mogu biti kakvim ih izaberem…stoga, zašto da se tjeram na išta…kome trebam šta dokazivati? Nikome ništa. Kada osjetim da utterly i absofuckinlutely moram otići, ja odem. Jer ja dobro razmislim o svemu prije nego donesem konačne odluke. I  kada ja napravim izbor spremna sam na posljedice…

A kada ono drugo počne da sere, da se benevreči i izvodi razne bijesove, ja kontam… Neka te. Dobio si bitku. Šta god to značilo. Good for you. Al izgubio si mene. Jer sam shvatila da ne želim nikad više ni  minutu provesti sa tobom…I nema gore kazne kojoj ja podvrgavam nekoga kome sam nebrojeno puta dokazala da mi je značajan nego – jednostavno – lišiti ga svog prisustva…a ako to nekome nije kazna, tek onda ta osoba ne zaslužuje više ništa od mene – nijednu minutu, nijednu emociju, nijednu misao…

Naiđeš ponekad na neku sliku ili predmet koji te potsjeti na sve,  sjetiš se nekih dobrih trenutaka…ali ako osobu sa kojom si raskrstila uspiješ da podijeliš u dvije osobe – onu koju si voljela i koje se katkad i možeš sjetiti sa nekim ljepim osjećajem i onu u koju se ta osoba kasnije pretvorila, onu koja ti se zgadila i sa kojom se ne možeš zamisliti ni trenutka, ako uspiješ da gledaš tu osobu kao dva odvojena entiteta, neće te takvi momenti vratiti unazad. Jer tad ti više ništa u vezi sa tim nije bitno, nemaš više šta toj osobi reći, poručiti, pokazati, ne treba ti closure, ne zanima te šta misli, je li sretan ili pati, jer za tebe više ne postoji…

I kada sve prođe, a oni koji su vas povrijedili dopužu da mole za oprost (a uvijek dopužu) nemojte se pokolebati. Nedajte im nazad u vaš svijet da pokvare mir koji ste u sebi izgradili nakon brojnih besanih noći i nervoznih dana. Sjetite se koliko je boljelo kada su oni vama bili bitni, a njima je bilo bitno samo kako da vas naredni put još ljepše slome i povrijede. Nedajte da vas trenutna nostalgija sjebe i vrati na početak. Zato se držite svojeg JA. Načina je bezbroj. Ja imam svoje. Možda ne previše zrele, ali prilično efikasne –koncentrišite se na ono loše. Na svaku ružnu riječ i situaciju koja vas je odvojila od neke osobe. Ne prizivajte u sjećanje dobre stvari (biti će vremena da ih se sjećate jednom kad se strasti smire i slike nekadašnje sreće ne budu više nosile bol sa sobom). Sjećajte se onih stvari koje su vas boljele dok su se događale –one će vam sada dati snagu i pomoći vam da održite distancu koju trebate da nekoga prebolite u potpunosti.  Mnogo pomaže i gađenje. A ono se lako hrani jer osobe obično ne biraju sredstva u želji da se nadmeću sa vama (tada kad više nema svrhe raditi išta, a kamoli takmičiti se u igri „ko će kome bolje zakajlati“). Ja se tu izmaknem i onemogućim osobu u potpunosti da on ili bilo koja informacija o njemu dođe do mene. A uvijek ima načina za to….Ako već to nije moguće, onda pustim sve i gledam koliko daleko će neko otići u pokušaju da vas konačno uvjeri u to da je kreten – beskonačno daleko. I hvala im na tome – tako samo pomažu vašem cilju – da vam se potpuno zgade.  Ta će osoba raditi sve ono što misli da će vas nervirati, izbaciti iz takta, uzrokovati bilo koju vašu reakciju. I dok on ili ona paradiraju sa nekim provocirajući bilo šta u vama, neka vam to bude samo još jedan dokaz duševne  bijede te osobe, pomislite samo sljedeće: Želim li ja sada biti sa njim? Tu na tom mjestu, umjesto te osobe sa kojom je sada? Želim li biti kraj njega, na njenom mjestu? Odgovor je: ne. Ni najmanje. Ni u kojem mjestu na svijetu, ni u kojoj situaciji, ni na koji način. Mogu samo oboje da žalim. Ja sam slobodna i nikada više ne mogu poželiti da se vratim na to mjesto niti osjetiti ništa osim gađenja spram svega što bi mi više ikada ta osoba mogla ponuditi.  A ono što vi trebate  da uradite jeste da čuvate sebe  i da radite samo ono što želite, nikada ono što drugi očekuju od vas. Nikada ništa radi prezentacije. Ili nešto da bi bilo kome bilo šta dokazali. Ništa u tom smislu nikome ne dugujete.  Nikada nemojte  da se pretvarate i da nešto radite nazor kako bi nekoga ubijedili u fejk sliku sebe. Za tim nema potrebe. Budite ono što jeste. Kad vam se plače, plačite, kad vam se smije, smijte se. Ali nikad zbog drugih, samo zbog sebe. Kada tako počnete razmišljati, slobodni ste. Ako još ne razmišljate tako, u govnima ste. Ali neće ni to vječno trajatii. Sve prođe. A onda, kada prve zrake sunca odnesu tamu sa sobom, i moru koju ste imali, nećete se više moći ni sjetiti sjena mraka koje su u vama izazivale jezu niti onog što ste sanjali…sve će nestati osim vas i vaše zahvalnosti samom sebi što ste smogli snage da odete iz situacije u kojoj biste venuli, a sada ste spremni ponovo da procvjetate.

(Tri čaše –Milica Todorović, Take a bow – Rihana, Happy – Pharrell Williams, Epiphany – Angel Taylor, Apologize –One Republic, Listen – Beyonce, Broken strings – Nelly Furtado & James Morisson, Teško te zaboravljam – Oliver Dragojević, Ashes and wine – Fine Franzy, Breathe again – Sara Bareilles, Love’s to blame –Joel & Luke, Nema te žene – Aleksandra Radović, Ne tiče me se -Magazin)

Comments

comments